What do you think?
Rate this book
Vreme čuda
„Knjiga o čudima nove ere...“ NIN
Živimo u vremenu čuda u kome su čuda okrenuta protiv čoveka.
„Od čuda se ne zahteva da pomažu već da menjaju, a od ovih najvećih ne da izopačuju sadašnjost već da razgrađujući je, grade budućnost.“ Borislav Pekić
Okvir ovog Pekićevog maestralnog romana, sastavljenog iz priča, su biblijski motivi Isusovih čuda u Judeji. Sa poetičnom dijalektikom ona su izokrenuta u svoju suprotnost sa puno humora ali i duboke empatije za ljudsku patnju, ljubav i sudbinu. Leprozna žena je isceljena ali nije prihvaćena više nigde, slepi čovek progleda ali vidi svet i zgađen sam sebi kopa oči, mutavac kada progovori o onome što je uvek mislio biva razapet na krst. Složeno i slojevito delo na slikovit način ukazuje na isključivost ideologija, dogmi i doktrina, gde iz najvećeg nametnutog dobra proističu najveće nevolje. Na magičan način uvedeni smo u svet daleke prošlosti gde ideološka zagriženost i netrpeljivost bilo koje dve suprostavljene snage pokazuje iste osobine kao i u bilo koje doba ljudske istorije. Ideološka polarizacija zrači svojom porukom sve do današnjih dana.
Živimo u vremenu čuda u kome su čuda okrenuta protiv čoveka.
„Od čuda se ne zahteva da pomažu već da menjaju, a od ovih najvećih ne da izopačuju sadašnjost već da razgrađujući je, grade budućnost.“ Borislav Pekić
Okvir ovog Pekićevog maestralnog romana, sastavljenog iz priča, su biblijski motivi Isusovih čuda u Judeji. Sa poetičnom dijalektikom ona su izokrenuta u svoju suprotnost sa puno humora ali i duboke empatije za ljudsku patnju, ljubav i sudbinu. Leprozna žena je isceljena ali nije prihvaćena više nigde, slepi čovek progleda ali vidi svet i zgađen sam sebi kopa oči, mutavac kada progovori o onome što je uvek mislio biva razapet na krst. Složeno i slojevito delo na slikovit način ukazuje na isključivost ideologija, dogmi i doktrina, gde iz najvećeg nametnutog dobra proističu najveće nevolje. Na magičan način uvedeni smo u svet daleke prošlosti gde ideološka zagriženost i netrpeljivost bilo koje dve suprostavljene snage pokazuje iste osobine kao i u bilo koje doba ljudske istorije. Ideološka polarizacija zrači svojom porukom sve do današnjih dana.
408 pages, Paperback
First published January 1, 1965
33 people are currently reading
807 people want to read
About the author
Borislav Pekić
88 books304 followersBorislav Pekić was a Serbian/Montenegrin political activist and writer. He was born in 1930, to a prominent family in Montenegro, at that time part of the Kingdom of Yugoslavia. From 1945 until his immigration to London in 1971, he lived in Belgrade. A staunch anti-communist throughout his life, he was the founding member of the Democratic Party during the post-Tito era and is considered one of the greats of 20th century literature.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 32 reviews
March 18, 2016
Slika gubavke Egle, izlečene, a neprihvaćene, na granici sveta zdravih i bolesnih, ostaje pred mojim očima i dalje, stvarajući jednu od najjačih književnih uspomena koje imam.
August 22, 2022
Knjiga kod koje me je najviše iznenadio humor. Ne znam zašto, ali od srednje škole i čitanja (odličnog) Novog Jerusalima bio sam u tripu da je Pekić ozbiljan - u onom lošem smislu - pisac. A ovde svuda vidim lakrdiju i sprdnju, što me raduje.
Malo je to i do toga kako nas uče u školama i kućama - veliki pisac, pa taj ti je bio uvek ozbiljan i zamišljen čovek sa nesvakidašnjim uvidima u dubine mikro i makrokosmosa koji mogu da se iznesu samo ako je taj pisac izuzetno, izuzetno ozbiljan da ne kažem seriozan čovek.
I humor je u toj vrsti vaspitanja nekako uvek drugoligaška stvar i stvar koja ima niži ontološki status, a ako ćemo realno humor je zapravo ono najlepše i najteže.
Lakrdijaš je Pekić, to se vidi i u onoj anegdoti kad ga je pijanog Danilo Kiš nosio kući a ovaj mu odgovorio nešto u fazonu: Pažljivo, na tvojim plećima je sudbina srpske književnosti.
Sledeća stanica: hodočašća arsenija njegovana, a ako me bog poživi nekih 300 do 350 godina možda stignem i prvu knjigu zlatnog runa da pročitam.
Malo je to i do toga kako nas uče u školama i kućama - veliki pisac, pa taj ti je bio uvek ozbiljan i zamišljen čovek sa nesvakidašnjim uvidima u dubine mikro i makrokosmosa koji mogu da se iznesu samo ako je taj pisac izuzetno, izuzetno ozbiljan da ne kažem seriozan čovek.
I humor je u toj vrsti vaspitanja nekako uvek drugoligaška stvar i stvar koja ima niži ontološki status, a ako ćemo realno humor je zapravo ono najlepše i najteže.
Lakrdijaš je Pekić, to se vidi i u onoj anegdoti kad ga je pijanog Danilo Kiš nosio kući a ovaj mu odgovorio nešto u fazonu: Pažljivo, na tvojim plećima je sudbina srpske književnosti.
Sledeća stanica: hodočašća arsenija njegovana, a ako me bog poživi nekih 300 do 350 godina možda stignem i prvu knjigu zlatnog runa da pročitam.
August 27, 2018
Urnebesna!
Smejala sam se i plakala od smeha i čekala da me raspizdi neki grom zato što se toliko smejem. Vrlo, vrlo zabavna apokrifna priča o linijama verovatnoće i naličju dogme, u kakve se god boje dogma obukla.
Smejala sam se i plakala od smeha i čekala da me raspizdi neki grom zato što se toliko smejem. Vrlo, vrlo zabavna apokrifna priča o linijama verovatnoće i naličju dogme, u kakve se god boje dogma obukla.
January 6, 2016
Prvi Pekićev roman, objavljen 1965. godine, dovršen je godinu ranije, a čitajući Pekićeve dnevnike, vidjeh da je već 1956. godine pisao priču o Judi, jednu od jedanaest tematski povezanih priča koje čine knjigu. Dakle, djelo je stvarano skoro deset godina. Zato se ne treba čuditi izvanrednom kvalitetu ovog Pekićevog prvenca.
Roman Vreme čuda na jedan sofisticiran način kritikuje ideologiju kao takvu, dok Hrist, kao protagonista hrišćanske ideologije, predstavlja adekvatnu podlogu za ovu opštu kritiku, a ne primarni objekt kritike. Pišući poslije izlaska iz zatvora, gdje je proveo pet godina zbog osnivanja Saveza demokratske omladine Jugoslavije, okarakterisane kao antidržavni element, Pekić, jedan od rijetkih stvaralaca čiji je umjetnički izraz emanacija životnih stavova i opredjeljenja, osjeća potrebu da osudi nepravedne elemente bilo kog poretka i sistema, akcentujući jugoslovenski real-socijalizam, kao i njegove izvore, a najadekvatniju manifestaciju političke kritike vidi u neosjetnom umetanju iste u antidogmatsku kritiku hrišćanstva. Lapidaran opis djela glasio bi upravo tako: kritički antidogmatizam.
Zbog čega je Pekić "nerazumljiv i težak" pisac? Dok neki velikani naše prozne književnosti, prije svega Andrić i Selimović, svoje djelo temelje na čvrstim misaonim potporama, jasno izraženim i čitaocu očiglednim, stvarajući čvrsto i prohodno tle na kojem većina, uočivši znakove pored puta, uočava i sam put, drugi veliki srpski pisci, među kojima i Pekić, priču ne temelje na flagrantnim misaonim elementima, već idejne elemente rastvaraju i homogenizuju u iskazanoj priči. Zato, čitajući Pekića, nijednog trenutka ne smijete izgubiti orijentaciju, jer Pekić čitaocima ne nudi pristaništa izražena u uopštavanju književnog izraza neutralnom i uočljivom misaonom jedinicom. Eklatantan primjer navedene razlike je izvlačenje citata: dok u Andrićevom romanu možete uočiti desetine autonomnih cjelina, postojanih i van same priče, u Pekićevom romanu nećete naći nijednu, ili tek poneku. Pekić nudi priču, a vi razgrađujući je prodirete u njenu suštinu, spoznajući idejne pokretače pričanja.
Što se jezika tiče, Pekić je i tu jedan od najzahtjevnijih pisaca. Pekić nastoji da jezički izraz približi dobu i podneblju. Zato su česte riječi stranog porijekla, prije svega grčkog i latinskog. Rečenica je kompleksna, tako da je neophodna potpuna koncentracija da biste je na pravi način razumjeli. Takođe, Pekić ne robuje zastarjelim ili ustaljenim formama izražavanja, već je sklon da osavremeni djelo, ističući autonomnost nad autohtonošću. Konačno, neophodno je pomenuti i izvanredan, ali nesvakidašnji smisao za humor, koji jedva primjetno prožima i ovaj, kao i druge Pekićeve romane.
Što se samog sadržaja tiče, prvih sedam priča govore o Hristovim čudima, a naredne četiri o umiranju biblijskih likova. Posljedica čuda, kako sam Pekić piše, nije pomoć, već promjena. Tako, svako čudo koje Isus čini biva usmjereno protiv onoga koji bi čudu trebalo da se raduje. Poslije susreta sa Isusom, od rođenja slijepi starac dobija vid. Ipak, ne nalazeći ništa vrijedno gledanja, razočaran što je svijet ljepšim zamišljao, Vartimej Timej kopa sebi oči. Mesezeveilu, nijemom jerusalimskom prosjaku, Isus daruje glas, da bi ovaj istog dana bio osuđen na smrt, jer je rekao ono što oduvijek misli, a ne može da kaže. Liječeći gubave, Hrist im ne čini uslugu, jer kao takvi ne bivaju prihvaćeni ni Čistom ni u Prljavom Jabnelu, već ostaju u presušenom koritu rijeke (ovo bi moglo da se shvati kao aluzija na jugoslovensku spoljnu politiku).
Drugi dio romana, Vrijeme umiranja, najvećim dijelom čini priča o Judi. Juda je taj koji je zaslužan za razvoj hrišćanstva, jer da nije bilo Jude, najvjernijeg Isusovog apostola, ne bi bilo ni raspeća, samim tim ni adekvatne podloge ra razvoj ideologije. Pekić zna da svaka ideologija buja na krvavom gubilištu ideologa, izničući iz njihovih kostiju i lobanja. Apoteozi po pravilu prethodi kalvarija, tako da proslavljeni velikan posthumno gradi pijedestal životnim mukama i stradanjem. Juda, izvršivši svoju dužnost izdaje učitelja, ne osjeća pokajanje, već apsurd. Zato ne vrši samoubistvo, već ga apostoli vješaju za drvo. (U prethodnoj verziji priče o Judi, zapisanoj u dnevnicima, Juda skončava tako što ga vaskrsli Hrist ubija maljem). Posljednja priča, umiranje na Golgoti, kazuje razloge zbog kojih čovječanstvo nije očišćeno od praroditeljskog grijeha, a svijet nije spasen: naime, Hrist nije raspet. Pošto se nije ispunio najvažniji dio proročanstva o sinu božjem, odnosno, pošto ideologija nije proždrla svoj neophodni obrok, hrišćanstvo stasava na lošoj podlozi te i samo biva izopačeno.
Roman Vreme čuda na jedan sofisticiran način kritikuje ideologiju kao takvu, dok Hrist, kao protagonista hrišćanske ideologije, predstavlja adekvatnu podlogu za ovu opštu kritiku, a ne primarni objekt kritike. Pišući poslije izlaska iz zatvora, gdje je proveo pet godina zbog osnivanja Saveza demokratske omladine Jugoslavije, okarakterisane kao antidržavni element, Pekić, jedan od rijetkih stvaralaca čiji je umjetnički izraz emanacija životnih stavova i opredjeljenja, osjeća potrebu da osudi nepravedne elemente bilo kog poretka i sistema, akcentujući jugoslovenski real-socijalizam, kao i njegove izvore, a najadekvatniju manifestaciju političke kritike vidi u neosjetnom umetanju iste u antidogmatsku kritiku hrišćanstva. Lapidaran opis djela glasio bi upravo tako: kritički antidogmatizam.
Zbog čega je Pekić "nerazumljiv i težak" pisac? Dok neki velikani naše prozne književnosti, prije svega Andrić i Selimović, svoje djelo temelje na čvrstim misaonim potporama, jasno izraženim i čitaocu očiglednim, stvarajući čvrsto i prohodno tle na kojem većina, uočivši znakove pored puta, uočava i sam put, drugi veliki srpski pisci, među kojima i Pekić, priču ne temelje na flagrantnim misaonim elementima, već idejne elemente rastvaraju i homogenizuju u iskazanoj priči. Zato, čitajući Pekića, nijednog trenutka ne smijete izgubiti orijentaciju, jer Pekić čitaocima ne nudi pristaništa izražena u uopštavanju književnog izraza neutralnom i uočljivom misaonom jedinicom. Eklatantan primjer navedene razlike je izvlačenje citata: dok u Andrićevom romanu možete uočiti desetine autonomnih cjelina, postojanih i van same priče, u Pekićevom romanu nećete naći nijednu, ili tek poneku. Pekić nudi priču, a vi razgrađujući je prodirete u njenu suštinu, spoznajući idejne pokretače pričanja.
Što se jezika tiče, Pekić je i tu jedan od najzahtjevnijih pisaca. Pekić nastoji da jezički izraz približi dobu i podneblju. Zato su česte riječi stranog porijekla, prije svega grčkog i latinskog. Rečenica je kompleksna, tako da je neophodna potpuna koncentracija da biste je na pravi način razumjeli. Takođe, Pekić ne robuje zastarjelim ili ustaljenim formama izražavanja, već je sklon da osavremeni djelo, ističući autonomnost nad autohtonošću. Konačno, neophodno je pomenuti i izvanredan, ali nesvakidašnji smisao za humor, koji jedva primjetno prožima i ovaj, kao i druge Pekićeve romane.
Što se samog sadržaja tiče, prvih sedam priča govore o Hristovim čudima, a naredne četiri o umiranju biblijskih likova. Posljedica čuda, kako sam Pekić piše, nije pomoć, već promjena. Tako, svako čudo koje Isus čini biva usmjereno protiv onoga koji bi čudu trebalo da se raduje. Poslije susreta sa Isusom, od rođenja slijepi starac dobija vid. Ipak, ne nalazeći ništa vrijedno gledanja, razočaran što je svijet ljepšim zamišljao, Vartimej Timej kopa sebi oči. Mesezeveilu, nijemom jerusalimskom prosjaku, Isus daruje glas, da bi ovaj istog dana bio osuđen na smrt, jer je rekao ono što oduvijek misli, a ne može da kaže. Liječeći gubave, Hrist im ne čini uslugu, jer kao takvi ne bivaju prihvaćeni ni Čistom ni u Prljavom Jabnelu, već ostaju u presušenom koritu rijeke (ovo bi moglo da se shvati kao aluzija na jugoslovensku spoljnu politiku).
Drugi dio romana, Vrijeme umiranja, najvećim dijelom čini priča o Judi. Juda je taj koji je zaslužan za razvoj hrišćanstva, jer da nije bilo Jude, najvjernijeg Isusovog apostola, ne bi bilo ni raspeća, samim tim ni adekvatne podloge ra razvoj ideologije. Pekić zna da svaka ideologija buja na krvavom gubilištu ideologa, izničući iz njihovih kostiju i lobanja. Apoteozi po pravilu prethodi kalvarija, tako da proslavljeni velikan posthumno gradi pijedestal životnim mukama i stradanjem. Juda, izvršivši svoju dužnost izdaje učitelja, ne osjeća pokajanje, već apsurd. Zato ne vrši samoubistvo, već ga apostoli vješaju za drvo. (U prethodnoj verziji priče o Judi, zapisanoj u dnevnicima, Juda skončava tako što ga vaskrsli Hrist ubija maljem). Posljednja priča, umiranje na Golgoti, kazuje razloge zbog kojih čovječanstvo nije očišćeno od praroditeljskog grijeha, a svijet nije spasen: naime, Hrist nije raspet. Pošto se nije ispunio najvažniji dio proročanstva o sinu božjem, odnosno, pošto ideologija nije proždrla svoj neophodni obrok, hrišćanstvo stasava na lošoj podlozi te i samo biva izopačeno.
May 26, 2024
Što bi rekao naš profesor Dragan B: "Kakvo je to zezanje!"
February 10, 2024
Is Borislav Pekić one of the greatest writers to have ever graced the art of literature?
Yes.
Yes.
July 26, 2021
UVOD
Balkan ne zna, Srbija ne zna kakvog je pisca imala. Erudicijski zahvat nalik onome Umberta Eka, rečenice u stilu magijskog realizma a la Marquez, konstrukcija narativa izuzetno osobita i pod jednim posebnim vidom autentična. Prije ove knjige nisam imao dodira sa Pekićevim književnim stvaralaštvom i ostao sam zapanjen onime što sam do sada propustio. Iako je Vreme čuda ujedno i njegov prvi objavljeni roman kojeg je on namjeravao, kako je docnije znao kazati, znatno izmijenio i proširio, meni je drago da se to nije desilo jer ovakva sistematična i multiperspektivno koherentna cjelina je sasvim uredu ovakva kakva je.
DEKONSTRUKCIJA ČUDESA
Kao što i sam naslov knjige sugerira, autor se uistinu bavi čudima koja su se zbivala u Judeji a činio ih je čudotvorac i prorok (u islamu: poslanik) Isus Hrist oslovljen još i imenima Ješua ben Josif, Ješua Ha-Nocri, Ravi (Ravuni). Naravno, u kršćanstvu i biblijskom nauku, Hristos je bogočovjek, otjelovljenje boga koji je na svijet došao sa spasilačkom svrhom i misijom, da svijet iskupi njihovih grijeha, da svojim stradalništvom odagna muke i vaspostavi Novo carstvo na zemlji prizivajući i carstvo nebesko pri svojim propovijedima. U njegovim tumaranjima prostranstvima rimske imperije on, kako bi uistinu ljudima dokazao da je istinski spasitelj poslan od Boga, da je i sam ovaploćenje spomenutog, čini svakojaka čudesa – liječi gubavu ženu, vraća vid slijepcu, mutavom odrješava jezik, Lazara vaskrsava i vraća u život, kišnicu pretvara u vino... No, ta se biblijska čudesa izvrću u svoje suprotnosti. Svima dragi mutavac koji je cijeli život poskakujući, ne mogavši izustiti, psovao i proklinjao cara i imperiju, onog magnovenja kada ga Spasitelj „oslobodi“ i daruje mu govor, njegov dar ga odvodi u smrt. Gubavu ženu neće ni zdravi ni gubavi; jedni prepoznaju da je izliječena pa je izopćavaju iz zajednice jer zdravi tu ne pripadaju a drugi su je upamtili kao gubavu pa njenu izliječenost ne mogu da prihvate zbog čega biva na razmeđu dva svijeta, bez sudbine, bez ljubavi, bez života. Hudome Lazaru život postaje bezvrijedan kada smrt izgubi svoju vrijednost i kada se dva granična stanja pobrišu pa njegov život postane teritorij za ideološku pogubnu igranku koju igraju sadukeji (protivnici Isusa) i Ješua lično. U tome se svemu zaboravlja Lazar kao osoba, kao biće, već je važan sam čin vaskrsenja koji će jedni uporno opovrgavati i prenebregavati a drugi neprestano činiti ne bi li dokazali da je ono stvarno i da će se isto tako dogoditi na Dan suda. Sva čudesa ovdje navedena ili nenavedena obrću se i okreću protiv sebe pokazujući pogubnost i isključivost ideologije koja zanemaruje čovjeka kao jedinku i okrenuta je samo dokazivanju vlastite nadmoćnosti.
POGUBNOST IDEOLOGIJA
Kako i rekoh, ideologije su pogubne i odvode u neželjene krajnosti. Ovom knjigom Pekić poručuje i to da i današnji svijet treba da zastane i nadnese se nad sobom te shvati u kakve radikalne ekstreme idu narodi, nacije i civilizacije eda bi opravdali svoj cilj potpuno makijavelistički. Danas nam trebaju druge vrste čuda i sa drugim svrhama, rekao bih. Uzmemo li u obzir i to da je okvir ovog remek-djela biblijska priča, razumijemo da je ova radnja istodobno situirana u povijest i izmještena iz nje pojavljujući se tako u dva paralelna toka – zbiljskom toku povijesti i dekonstruisanom toku romana. No, naravoučenije koje se nahodi po iščitavanju ove lektire jeste da su čuda tu ne da mijenjaju stvarnost već da razgrađujući sadašnjost nanovo otvaraju prostor za konstrukciju budućnosti. Budućnosti lišene ideoloških diskursa, lišene besmislenih ratova, oplemenjene dijalogom, razumijevanjem i poštovanjem.
UREŠENOST I STILSKI MINUCIOZAN IZRAZ
Pekićev stil pisanja je dotjeran, on ne pati od nesuvislih i praznih riječi, i u dugim i u kratkim rečenicama on sjajno vlada sadržajem i vokabularom koji je, kako na početku to spomenuh, eruditski. Zaista, njegovo poznavanje biblijskog narativa, metapovijesti i mitologije doprinijelo je dahu autentičnosti kojim ovaj roman odiše. Pritom je sve to tako sjajno ukomponovano do nevjerovatnosti. Orkestriranje biblijskom pričom i njeno proširivanje a da se i dalje čita kao biblijska djelo je nekoga ko je materiju obradio do tančina a onda se upustio u književno bavljenje tematom. Izraz je stilski minuciozan a urešenost pojedinih odjeljaka vas prosto navodi na zapitanost – koliko mi vlastitog jezika poznajemo i znamo? Mitologija koja je u romanu zastupljena kako bi bila rastavljena i njena naivnost prikazana zrcali se u prizorima koji se na prostoru Judeje zbivaju u individualnim situacijama.
OSOBENOST KLASIKA
Mišljenja sam da Vreme čuda ima sve osobenosti jednog vrsnog klasika i da bi je kao takvu trebalo promatrati. Definitivno spada u kanon literature koja bi se morala čitati u srednjoj školi (pri čemu bih ja izbacio Nečistu krv, primjerice), o kojoj bi se moralo govoriti na sva usta i koju bi trebalo da čita svaki obrazovan građanin. Ovakva razgradnja i razaranje motiva svojstveni su Saramagu a Saramago se ’98. okitio Nobelovom nagradom za književnost. Dodat ću na kraju i to da Vreme čuda apsolutno parira Saramagovom Jevanđelju po Isusu Kristu i nije ništa manje vrijedna čitanja. Knjiga je, iako smještena u neka davna vremena, izuzetno aktuelna ukoliko znamo čitati.
Balkan ne zna, Srbija ne zna kakvog je pisca imala. Erudicijski zahvat nalik onome Umberta Eka, rečenice u stilu magijskog realizma a la Marquez, konstrukcija narativa izuzetno osobita i pod jednim posebnim vidom autentična. Prije ove knjige nisam imao dodira sa Pekićevim književnim stvaralaštvom i ostao sam zapanjen onime što sam do sada propustio. Iako je Vreme čuda ujedno i njegov prvi objavljeni roman kojeg je on namjeravao, kako je docnije znao kazati, znatno izmijenio i proširio, meni je drago da se to nije desilo jer ovakva sistematična i multiperspektivno koherentna cjelina je sasvim uredu ovakva kakva je.
DEKONSTRUKCIJA ČUDESA
Kao što i sam naslov knjige sugerira, autor se uistinu bavi čudima koja su se zbivala u Judeji a činio ih je čudotvorac i prorok (u islamu: poslanik) Isus Hrist oslovljen još i imenima Ješua ben Josif, Ješua Ha-Nocri, Ravi (Ravuni). Naravno, u kršćanstvu i biblijskom nauku, Hristos je bogočovjek, otjelovljenje boga koji je na svijet došao sa spasilačkom svrhom i misijom, da svijet iskupi njihovih grijeha, da svojim stradalništvom odagna muke i vaspostavi Novo carstvo na zemlji prizivajući i carstvo nebesko pri svojim propovijedima. U njegovim tumaranjima prostranstvima rimske imperije on, kako bi uistinu ljudima dokazao da je istinski spasitelj poslan od Boga, da je i sam ovaploćenje spomenutog, čini svakojaka čudesa – liječi gubavu ženu, vraća vid slijepcu, mutavom odrješava jezik, Lazara vaskrsava i vraća u život, kišnicu pretvara u vino... No, ta se biblijska čudesa izvrću u svoje suprotnosti. Svima dragi mutavac koji je cijeli život poskakujući, ne mogavši izustiti, psovao i proklinjao cara i imperiju, onog magnovenja kada ga Spasitelj „oslobodi“ i daruje mu govor, njegov dar ga odvodi u smrt. Gubavu ženu neće ni zdravi ni gubavi; jedni prepoznaju da je izliječena pa je izopćavaju iz zajednice jer zdravi tu ne pripadaju a drugi su je upamtili kao gubavu pa njenu izliječenost ne mogu da prihvate zbog čega biva na razmeđu dva svijeta, bez sudbine, bez ljubavi, bez života. Hudome Lazaru život postaje bezvrijedan kada smrt izgubi svoju vrijednost i kada se dva granična stanja pobrišu pa njegov život postane teritorij za ideološku pogubnu igranku koju igraju sadukeji (protivnici Isusa) i Ješua lično. U tome se svemu zaboravlja Lazar kao osoba, kao biće, već je važan sam čin vaskrsenja koji će jedni uporno opovrgavati i prenebregavati a drugi neprestano činiti ne bi li dokazali da je ono stvarno i da će se isto tako dogoditi na Dan suda. Sva čudesa ovdje navedena ili nenavedena obrću se i okreću protiv sebe pokazujući pogubnost i isključivost ideologije koja zanemaruje čovjeka kao jedinku i okrenuta je samo dokazivanju vlastite nadmoćnosti.
POGUBNOST IDEOLOGIJA
Kako i rekoh, ideologije su pogubne i odvode u neželjene krajnosti. Ovom knjigom Pekić poručuje i to da i današnji svijet treba da zastane i nadnese se nad sobom te shvati u kakve radikalne ekstreme idu narodi, nacije i civilizacije eda bi opravdali svoj cilj potpuno makijavelistički. Danas nam trebaju druge vrste čuda i sa drugim svrhama, rekao bih. Uzmemo li u obzir i to da je okvir ovog remek-djela biblijska priča, razumijemo da je ova radnja istodobno situirana u povijest i izmještena iz nje pojavljujući se tako u dva paralelna toka – zbiljskom toku povijesti i dekonstruisanom toku romana. No, naravoučenije koje se nahodi po iščitavanju ove lektire jeste da su čuda tu ne da mijenjaju stvarnost već da razgrađujući sadašnjost nanovo otvaraju prostor za konstrukciju budućnosti. Budućnosti lišene ideoloških diskursa, lišene besmislenih ratova, oplemenjene dijalogom, razumijevanjem i poštovanjem.
UREŠENOST I STILSKI MINUCIOZAN IZRAZ
Pekićev stil pisanja je dotjeran, on ne pati od nesuvislih i praznih riječi, i u dugim i u kratkim rečenicama on sjajno vlada sadržajem i vokabularom koji je, kako na početku to spomenuh, eruditski. Zaista, njegovo poznavanje biblijskog narativa, metapovijesti i mitologije doprinijelo je dahu autentičnosti kojim ovaj roman odiše. Pritom je sve to tako sjajno ukomponovano do nevjerovatnosti. Orkestriranje biblijskom pričom i njeno proširivanje a da se i dalje čita kao biblijska djelo je nekoga ko je materiju obradio do tančina a onda se upustio u književno bavljenje tematom. Izraz je stilski minuciozan a urešenost pojedinih odjeljaka vas prosto navodi na zapitanost – koliko mi vlastitog jezika poznajemo i znamo? Mitologija koja je u romanu zastupljena kako bi bila rastavljena i njena naivnost prikazana zrcali se u prizorima koji se na prostoru Judeje zbivaju u individualnim situacijama.
OSOBENOST KLASIKA
Mišljenja sam da Vreme čuda ima sve osobenosti jednog vrsnog klasika i da bi je kao takvu trebalo promatrati. Definitivno spada u kanon literature koja bi se morala čitati u srednjoj školi (pri čemu bih ja izbacio Nečistu krv, primjerice), o kojoj bi se moralo govoriti na sva usta i koju bi trebalo da čita svaki obrazovan građanin. Ovakva razgradnja i razaranje motiva svojstveni su Saramagu a Saramago se ’98. okitio Nobelovom nagradom za književnost. Dodat ću na kraju i to da Vreme čuda apsolutno parira Saramagovom Jevanđelju po Isusu Kristu i nije ništa manje vrijedna čitanja. Knjiga je, iako smještena u neka davna vremena, izuzetno aktuelna ukoliko znamo čitati.
May 21, 2025
Neću da je prikazujem (4,5 ocena) jer ne znam odakle bih počeo. Radije bih ovako, kroz neku vrstu kontre i usporedbe:
Momentalno čitam Proljeća Ivana Galeba i iako mi je tema mnogo mnogo draža i bliža, stil izvanredan itd. a Vreme čuda tematski gotovo mrska, druga knjiga mi je već za klasu bolja. Postavka narativa, poetika, veoma uspešno domišljanje jezika sa odličnim ironijskim bojadisanjem. Rečju, ozbiljan roman
Momentalno čitam Proljeća Ivana Galeba i iako mi je tema mnogo mnogo draža i bliža, stil izvanredan itd. a Vreme čuda tematski gotovo mrska, druga knjiga mi je već za klasu bolja. Postavka narativa, poetika, veoma uspešno domišljanje jezika sa odličnim ironijskim bojadisanjem. Rečju, ozbiljan roman
December 2, 2018
"Živimo u vremenu čuda u kome su čuda okrenuta protiv čoveka."
Pekić na podlozi Isusovih čuda iz Biblije gradi novu, izokrenutu priču o slijepom vjerovanju ideologijama i dogmama. Fantastično!
Pekić na podlozi Isusovih čuda iz Biblije gradi novu, izokrenutu priču o slijepom vjerovanju ideologijama i dogmama. Fantastično!
Read
October 23, 2020Krenuo sam novi krug čitanja Pekića. Kriv sam! Priznajem. Razapnite me. :)
„Vreme čuda“ je Pekićev prvi roman koji govori o Isusu Hristu (Sinu našeg Gospodina) i njegovim učenicima koji, pod pritiskom Pisma moraju da idu po onoj tužnoj pustinjskoj zemlji i ispunjavaju ono što je Pisano. Slepi moraju da progledaju, mutavi da progovore, mrtvi da ožive, seksualne radnice da ponovo postanu nevine, a ludi uračunljivi. I tu se ne pitaju ni ti nesrećnici, a ni sam Mesija. Čak ni učenici Njegovi na kraju postaju žrtve sopstvenog držanja za ideologiju kao pijan plota. I zato iz svega ispadne neki tragikomičan kalambur i sve se izokrene na svoje naličje.
Pekić je koristio novozavetne motive kako bi ispričao priču o tome kako je loše slepo se držati dogmi i ideologija koje nemaju veze sa životom. Jasno je da je na trenutke imao na umu komunizam, ali je ova priča zapravo univerzalna i to je ono što je čini remek-delom.
U suštini, knjiga je mnogo zabavna.
„Vreme čuda“ je Pekićev prvi roman koji govori o Isusu Hristu (Sinu našeg Gospodina) i njegovim učenicima koji, pod pritiskom Pisma moraju da idu po onoj tužnoj pustinjskoj zemlji i ispunjavaju ono što je Pisano. Slepi moraju da progledaju, mutavi da progovore, mrtvi da ožive, seksualne radnice da ponovo postanu nevine, a ludi uračunljivi. I tu se ne pitaju ni ti nesrećnici, a ni sam Mesija. Čak ni učenici Njegovi na kraju postaju žrtve sopstvenog držanja za ideologiju kao pijan plota. I zato iz svega ispadne neki tragikomičan kalambur i sve se izokrene na svoje naličje.
Pekić je koristio novozavetne motive kako bi ispričao priču o tome kako je loše slepo se držati dogmi i ideologija koje nemaju veze sa životom. Jasno je da je na trenutke imao na umu komunizam, ali je ova priča zapravo univerzalna i to je ono što je čini remek-delom.
U suštini, knjiga je mnogo zabavna.
July 16, 2018
Napatih se kao Isus citajuci ovo (pun intended).
Interesantno ali ne lako stivo za citanje. Svakako me natjeralo da razmislim o svim religijskim dogmama o kojim su nas ucili, ali I da se zapitam sta bismo uradili da se Isus pojavi medju nama danas?
Interesantno ali ne lako stivo za citanje. Svakako me natjeralo da razmislim o svim religijskim dogmama o kojim su nas ucili, ali I da se zapitam sta bismo uradili da se Isus pojavi medju nama danas?
April 27, 2020
Σοκαριστικό, ισοπεδωτικό, άνισο, άδικο μα το λάτρεψα.
Στη σοσιαλιστική Γιουγκοσλαυΐα του ΄60 μπόρεσε και γράφτηκε ένα τέτοιο αιρετικό αριστούργημα. Στην Ελλαδίτσα μας δεν θα μπορούσε ποτέ...
Στη σοσιαλιστική Γιουγκοσλαυΐα του ΄60 μπόρεσε και γράφτηκε ένα τέτοιο αιρετικό αριστούργημα. Στην Ελλαδίτσα μας δεν θα μπορούσε ποτέ...
June 28, 2023
Brilijantno napisana knjiga sa fenomenalnom premisom. Svaki detalj bi se mogao satima čitati iznova i analizirati unedogled dok se generalna ideja kritike i odbacivanje religijske (i generalno) dogme ne ureže u moždane vijuge.
Read
April 13, 2009A piece of art. Different. Original. Must read.
June 12, 2023
Aj ovako...
Čovek ne može na veći mindfuck da naleti. ovo je pekićeva prva knjiga, PRVA. a stil je tako zreo, kao, da se nadovežemo na knjigu, jabuka što su je Adam i Eva pojeli. Ovo nije humano. Ovaj čovek nije bio human. Prva knjiga, a remek-delo. Pa gde to ima? Iako znaš da je satirična, uspeo je da baci sumnju na sve biblijske priče i promeni realnost i prošlost kakve ih znamo.
Legendarno delo.
Pekić se ovom knjigom sasvim slučajno prozvao Mesijom nove ere.
#nobadbooksthisyear
Čovek ne može na veći mindfuck da naleti. ovo je pekićeva prva knjiga, PRVA. a stil je tako zreo, kao, da se nadovežemo na knjigu, jabuka što su je Adam i Eva pojeli. Ovo nije humano. Ovaj čovek nije bio human. Prva knjiga, a remek-delo. Pa gde to ima? Iako znaš da je satirična, uspeo je da baci sumnju na sve biblijske priče i promeni realnost i prošlost kakve ih znamo.
Legendarno delo.
Pekić se ovom knjigom sasvim slučajno prozvao Mesijom nove ere.
#nobadbooksthisyear
October 28, 2019
Brilliant!
July 26, 2025
U svakom slučaju, pre ili kasnije spasenje presede svima
April 12, 2022
3.5 stars rounded up. Pekic is able to shift the focus of biblical miracle events to speculate about the results: If a prostitute is "closed up," how is she to make a living and to find pleasure? If a leper is cured, will she be accepted back into her previous life? If a dead man is raised after four days, won't there be maggots falling from his eyes?
The author follows several of the miracles in the same way, so rather than amusing or surprising over time the events become tedious. A book that I found much more entertaining while making some of the same points was Lamb: The Gospel According to Biff, Christ's Childhood Pal. Rather than to a series of vignettes, the premise of the unintended consequence is better suited to a short story or to a deeper focus on one of those events. One of my favorites, Barabbas does this for the story of the thief pardoned by Pilate.
The author follows several of the miracles in the same way, so rather than amusing or surprising over time the events become tedious. A book that I found much more entertaining while making some of the same points was Lamb: The Gospel According to Biff, Christ's Childhood Pal. Rather than to a series of vignettes, the premise of the unintended consequence is better suited to a short story or to a deeper focus on one of those events. One of my favorites, Barabbas does this for the story of the thief pardoned by Pilate.
May 20, 2018
Genijalna kritika religijskog dogmatizma.
August 6, 2022
A fascinating and profoundly unsettling work. If you want expand the way you think about life and belief systems this is the book to read.
July 21, 2022
Jednostavno, odlična knjiga. Pekić biblijskoj priči navlači tragikomično ruho koje je bezvremensko. To je priča o kampanji kako bi se stvorio kult nove ličnosti za potrebe nove ideologije, pri čemu oni koji zaista veruju u Ideju vrlo lako postaju kamičak ideoliškoj mašineriji. To je priča o opozicionarima, opizicije radi, pri čemu se narod ništa ne pita.
February 13, 2023
Nevjerovatno da je ovo nečiji debitanski roman. Iako izuzetno težak i kao takav zahtjeva nemjerljivu pažnju, ovaj eruditski poduhvat je nevjerovatna kritika dogmatskih uvjerenja modernog čovjeka, egzistencijalne površnosti i svih ljudskih osobina i izbora, uz krajnje sofisticiran humor.
October 27, 2024
Shockingly funny without intimate knowledge of the Bible, but makes me want to read The New Testament and return to Pekić's novel to better understand all the inside jokes (i.e. downright heresy) I'm glossing over with my profane eyes.
April 25, 2020
odlicno zapazanje :)
May 18, 2022
Vreme čuda - 4
Ali Vreme umiranja - kidalica - 5
Ali Vreme umiranja - kidalica - 5
January 29, 2024
Maestralni Pekić, standarno, i pesma koja mi neopisivo ide uz knjigu Leonard Cohen - “You want it darker”.
March 27, 2024
Пекићев првенац је заиста благо које поставља много питања, која се сажимају у једно - како се односимо према догмама? Комично до границе трагедије ово је сатира у најбољем могућем облику.
December 30, 2024
Žalim što sam ovu knjigu uzela iz biblioteke umesto da je kupim u knjižari
February 16, 2023
Bukvalno osećaj ushićenja kao dok sam čitala Bulgakova - delove sa Pilatom. Presavršeno delo!
November 18, 2014
This book is thoroughly disgusting and highly blapshemous. I am in entire sympathy with those who oppose anti-Semitic and racist works. Do not people's religious beliefs merit respect also. This book is as offensive to a Christian as the Satin Verses are to a Muslim.
Displaying 1 - 30 of 32 reviews