Nekako ispade da sam poslednju od svih Valjarevićevih knjiga pročitao njegovu prvu. I siguran sam da je on već tada spoznao i razumeo da je, ukoliko pišeš o sebi i svojim doživljajima, neophodno mitologizirati ih. Otuda motivi koji će se provlačiti nadalje - mašinbravarska radionica, skitanje ulicama grada, alkohol - dovoljno bliski glavnom junaku i dovoljno udaljeni da bi bili univerzalni. Spojeno sa izuzetnim smislom za opažanje detalja, što u prirodi oko sebe, što na ljudima, gde postaju bliski karakternim opisima, a sve zajedno izabrano iz karakterističnog emotivnog stanja (nikada eksplicitno prikazanog) predstavlja pun pogodatak i jedan jedinstveni glas u moru današnje savremene literature. Jedinstven, iskren i potpuno fiktivan :)