What do you think?
Rate this book


Emil Mihai Ciorani (1911-1995) elu hõlmas suurema osa XX sajandist, aastasajast, mis oli ühtviisi edukas nii progressi teenimisel kui ka inimeste hävitamisel ja põdes lõpuks progressiusu pohmelust. Cioranist sai XX sajandi kriisi kuulutaja vastu tahtmist, sest a) oma vaimulaadilt ei kuulunud ta XX sajandisse, b) ta ei tahtnud kellelegi midagi kuulutada ja c) kõige kurja juur oli tema meelest just tahtmises. Ta elas vanaks üksnes selleks, et otsida eluihale – elu mürgitajale – tõhusaid vastumürke. Sellest annab tunnistust tema filosoofiline – või antifilosoofiline – pärand, mida võib pidada visaks kahtlemistreeninguks.
Jan Blomstedt
256 pages, Paperback
First published January 1, 1949
"Čim neko povisi glas, svejedno da li u ime neba, javnosti, ili pod kakvim drugim izgovorom, bežite od takvoga: satir vaše samoće, on vam ne oprašta to što živite sa ove strane njegovih istina i njegovih žestina; hteo bi da podelite njegovu histeriju, njegovo dobro; hoće da vam ih nametne, da vas unakazi."
"Pravi vernik se vrlo malo razlikuje od ludaka; ali njegovo ludilo je legalno, prihvaćeno; da njegove zablude nisu obojene verom, oterali bi ga u ludu kuću. Njegova zastranjena pokriva Bog, on ih opravdava. Oholost osvajača nije ništa u poređenju sa neumerenošću bogomoljca koji se obraća Tvorcu...
... Ali. Kako to da je Bog tako bezbojan, tako nemoćan, tako premalo slikovit? Kako to da mu fali zanimljivost, silina, aktuelnost, i da tako malo liči na nas? Ni manje čovekolike, ni sumanito udaljenije prikaze. Kako smo mogli da u nj projektujemo tako bledo svetlucanje i tako neuverljivu snagu? Kud se to rasuše naše sile, kud odoše naše želje? Ko to potroši višak naše životne drskosti?"
"Desilo se to u čekaonici bolnice: jedna starica mi je pričala o svojim tegobama... Sporovi među ljudima, oluje istorije, - behu sitnice u njenim očima: u prostoru i trajanju samo je njezina bolest vladala. 'Ne mogu da jedem, ne mogu da spavam, plašim se, izgleda da se tu gnoji,' vavoljila je opipavajući svoju vilicu tako važno kao da sudbina sveta zavisi od nje. Ta prekomerna pažnja što ju je jedna oronula torokuša pokazivala prema sebi izazva u meni nešto između straha i gađenja; potom, ne sačekavši svoj red za pregled, napustih bolnicu, rešen da se zauvek odreknem mojih bolova..."