Tekstovi Bobe Đuderije tjeraju čitatelje na smijeh, pri čemu su im teme često sve drugo doli smiješne. Njeni tekstovi spadaju u posebnu žanrovsku kategoriju, oni nisu ni satira ni parodija ni komedija, nisu ni samo priče ili samo crtice, mislim da bi ih se moglo opisati kao bobizam ili bobovanje ili bobništvo – svakako bismo im morali pronaći takvo neko bobasto ime. Nakon uspjeha knjige Zovem u vezi posla Boba nam je novom knjigom priuštila još jedan veličanstveni užitak čitanja.
Krasna kolekcija tekstova. Znatno su mi dojmljivije bile autobiografske priče iz prve polovice - tekstovi su duži, promišljeniji, osobniji, s više opravdane tuge nad svime što se izdogađalo (ali humor ostaje trajno prisutan). Tonom i temama su vrlo bliski nedavno izdanoj kolekciji "Da se ne baci". Dotiču se poratnih događanja, privatizacije, mladosti u Jugoslaviji, ljubavi prema Splitu, putovanja, mladenačkog boravka u Švicarskoj, obiteljske povijesti. Ali najbitniji je ton i opći stav, prepoznavanje i slavljenje sve ljudskosti, topline i čestitosti koja opstaje unatoč razočarenjima i suprotnim primjerima. Drugu polovicu čine vrlo kratke humoristične crtice, više karikirane i manje osobne, za koje mi se čini da ne bi bio grijeh brže ih prelistati pa probrati teme koje zapnu za oko.