Sada, 2016., znamo da sva ona proročanstva o tobožnjem smaku svijeta koji se imao dogoditi 2012. nisu bila ništa drugo do običnih budalaština. Ipak, teorije o tome što se imalo dogoditi 2012. bile su dosta zanimljive. Ova knjiga predstavlja jednu od tih teorija, zbog čega me i privukla.
Očekivala sam pustolovinu i postupno otkriće drevnih misterija, ali, nažalost, od drevnih civilizacija i njihovih proročanstava ovdje nije bilo skoro ničega. Čitava priča radi se o Maxu - dječaku koji je u 15. godini doživio izvantjelesno iskustvo u kojem je vidio dvanaest imena koja će imati neku ulogu u događaju koji se ima dogoditi 21.12.2012., a koji bi trebao promijeniti svijet. Ovu činjenicu doznajemo već u prvih 40-ak stranica, ali na bilo što povezano s njome morat ćemo čekati, i čekati, i čekati... Ja osobno nisam to dočekala jer sam odustala na polovici knjige, a evo i zašto:
Priča je jako dosadna. Sve se vrti oko Maxa, koji je također dosadan. Također, i neuvjerljiv i sam sebi suprotan. Npr. odmah na početku autor govori kako je Max imao sjajno djetinjstvo. Divno! Nije moglo biti bolje! I onda, usput, spomene događaj iz tog predivnog Maxovog djetinjstva u kojem je Max odlučio oduzeti si život nožem, ali je od toga na kraju odustao. (?!) Osim toga, budući da autor spominje i kako ga je stariji brat Louis neprestano terorizirao, sumnjam da je Maxovo djetinjstvo bilo tako nevjerojatno sjajno. Sam Max je, ili bi barem to trebao biti, neki genijalac. 'Uspješan matematičar', kako ga autor opisuje. Osobno, nisam nigdje vidjela niti jednu povezanost Maxa i matematike iz koje bi to bilo vidljivo, a jedina činjenica koja bi trebala ići u prilog Maxovoj navodnoj genijalnosti je ta da je na fakultetu napisao esej u kojem je došao do "izvanrednog" otkrića kako 'A i jest i nije A', što je zapravo teorija koja je već odavno poznata i u matematici, i u filozofiji, i u brojnim drugim granama znanosti, tako da je jedino što je Max zapravo ovdje otkrio, po mom mišljenju, bila topla voda.
Max ne radi ništa osim što neprestano putuje. I dok se u nekim knjigama u kojima ima putovanja, dok čitaš, možeš osjetiti kao da si i sam tamo, ovdje, za mene, to nije bio slučaj. Nisam imala dojam kao da autor stvarno zna o čemu govori dok priča o svim tim zemljama i njihovim znamenitostima niti kao da je stvarno tamo bio u nekom razdoblju svoga života, više sam dobila dojam kao da mi opisuje njihove razglednice. Također, sva ta Maxova putovanja u većini su slučajeva posve nebitna za samu priču, a prilično je i nevjerojatno da je Max osoba koju uvijek odaberu za neko putovanje ili neki osobiti posao samo zbog toga što on zna španjolski. Jednostavno nigdje nisam uočila što je to što njega razlikuje od milijuna drugih ljudi koji govore španjolski, a što bi bilo tako važno da baš on bude taj koji nešto treba napraviti.
Ni drugi likovi nisu baš vjerodostojni sami sebi. Primjerice, Maxova majka, koja je opisana kao osoba koja nimalo ne mari za vanjski izgled i nije ni najmanje tašta, a onda, nakon automobilske nesreće u kojoj zadobije ružni ožiljak preko lica i trajni tik, postane nesretna i svoju tugu zbog izgleda utapa u alkoholu i nevjeri. (?!)
S obzirom da nisam došla do kraja knjige, ne znam kako se onih dvanaest imena uklapa u proročanstvo o kraju svijeta, niti kakvo je to proročanstvo zaista. U prvih 150 stranica o tome jedva ima dvije rečenice. Ostatak romana ispunjava samo Max. Čime je to zaslužio, ne znam. Niti je zanimljiv, niti značajan, niti išta čini, nema nikakve radnje. Samo beskrajne stranice, za mene, čiste dosade.