Lutalice su divna, topla i nežna knjiga sa ukusom zimskih bajki, ali ne onih koje pričaju bake da ugreju, odagnaju strahove i ražeste maštu, već onih koje pričaju dede, da ojunače: sa konkretnim događajima, fantastično stvarnim likovima, pravom srčanošću, ozbiljnim izdajama i raznim životnim zgodama i nedaćama iz kojih sam moraš izvući nauk. Nema upadica i zapitkivanja, ali je dozvoljeno da malko čeprkas prstom po dedinom brku dok ga slušaš (ta, pogledajte samo tog Hamsuna!).
Taman toliko je ovaj roman romanisran i toliko je lirski.
Hamsunova snaga je u prisutnosti, u lakoći sa kojom realnost prihvata i objašnjava, u spremnosti na sve i ništa. Ovaj roman je pisao nadomak sedamdesete godine života, pa je to sve pojačano zrelom smirenošću, pomirljivošću i opčinjenošću životom, onom pravom – iz iskustva. Da, da, otvoreno propagira desničarske principe i ovo bi se moglo posmatrati kao oda nacionalizmu (pre svega norveškom, a zapravo ideji „Ostajte ovde“), ali neostrašćena, razborita i ubedljiva. Kako bilo, radije biram da ga posmatram kao velikog, vanvremenskog pisca kome pripadaju svi prostori ovog sveta.
Priča je beskrajno uzbudljiva, dinamična od prvog do poslednjeg slova. Iz vizure sveznajućeg pisca (kome je to što sve zna posao, a ne izuzetnost – dakle, bez trunke oholosti), pratimo nekoliko likova koji su ovako ili onako upleteni u život nepismenog, ali vrednog i bistrog Edevarta iz malog ribarskog seoceta na severu Norveške, negde na dnu božijeg zadnjeg džepa. Naravno, on ima i prijatelja: hvalisavog lažovčinu, dovitljivog smutljivca i cmizdravog kukavicu koji je vraški inventivan i prijatelj do srži odan. Njih dvojica se sreću u detinjstvu i prepliću tokom čitavog života, snalaze se kako znaju i umeju, nailaze na trista čuda (sve ovozemaljskih). I na ljubav, naravno! Zar bi Hamsun to izostavio?!
I ovde su Hamsunovi junaci ljudi od krvi i mesa, a žrtve isključivo svojih sopstvenih demona, dok život teče kroz prilike i neprilike koje se smenjuju sa ili bez reda. Što pre shvatiš da ti je simbioza sa tim demonima neminovnost i pronađeš nekakav modus vivendi, pre ćeš uhvatiti ritam života. Za razliku od Gladi i Pana, ovde je tema Should I stay or should I go: otišao ti čak u Ameriku gde damice nose šešire sa pantljikom i spavaćice sa karnerima a livade kose grdosije od mašina, ili ostao da krpiš ribarsku mrežu i godinama isušuješ metar po metar močvarne pustopoljine, svoje demone nosiš sa sobom, pobeći nećeš. A ti vidi šta ćeš. No, ako se Hamsun pita, ostani, bre, tamo gde su ti koreni i gde te svi poznaju, kakve Amerike, kakvi bakrači! On sam je bio. Dva puta! Video. Zna o čemu govori. Uostalom, evo ti deset epizodnih likova, vidi kako se provode i kakvi su to jedni ljudski otpaci. Al' dobro, ako te baš pundraci toliko bockaju - šta ćeš, idi. Neka ti je srećan put.
Diskretna su sva stilska poigravanja, po najviše sa dijalozima. Lako, jasno, tečno. Takav je i prevod Flavija Rigonata, na žalost – sa engleskog.
Ko voli klasike iz kojih je istrešena sva ona prašinčina dosadnih opisa i razvlačenja, neka ne propusti. Nije ovo tih lektirskih 500 strana.