Analitička filozofija zna da bude suva, zamorna, ćoškasta, pa i začuđujuće isključiva, posebno prema kontinentalnim filozofima koji se, u najboljem slučaju, doživljavaju kao nadahnuti smutljivci. I to je, naravno, loše, ali o tome detaljnije neki drugi put. Duga je to priča i ne može se ni započeti bez nerviranja.
Ipak, treba istaći da je Nejgel prvak analitičke filozofije, blistavi student Džona Rolsa, profesor na Prinstonu i Berkliju i autor respektabilnog opusa, u kome se posebno izdvajaju eseji uvršteni u knjizi „Pitanja jednog smrtnika”. Zanimljiv podatak vezan za našu sredinu, ali nipočemu presudan za Nejgelovo delo, jeste da je rođen u Beogradu 1937. godine, a njegovi roditelji su se iselili u SAD dve godine kasnije. Da je bilo malo više pameti i dobre volje, veza između Nejgela i Beograda mogla je da se osnaži, makar i simbolično. Sad to, nažalost, deluje prekasno. No i to me odvodi u neke druge priče, koje nisu povezane sa delom, pa da ne okolišam, najbolje bi bilo da sažeto izložim sadržaj knjige. Ukoliko je neko zainteresovan, a nema vremena ili želje da pročita celu knjigu (a čitanje, da upozorim, ovde ne ide glatko), neka pročita drugo i, obavezno, dvanaesto poglavlje.
1) SMRT
Gotovo banalan zaključak: smrt je loša. Dobro je postojati i loše je ne postojati. Ipak, postoji začuđujuća asimetrija između doživljaja prenatalnog i posthumnog nepostojanja – čitavu večnost nismo postojali, onda smo se rodili, živimo neko, zanemarljivo kratko vreme a onda umiremo i vraćamo se u nepostojanje. Ali dok za prvim nepostojanjem niko ne žali, sa drugim nepostojanjem stvari sasvim drukčije stoje. Za Nejgela filozofija nije priprema za umiranje (Plato) niti je smrt savršeni mir, odmor, radost i pravednost (Sv. Avgustin), već prekid mogućnosti. A to je ono što rastužuje i što pravi razliku. Tokom života upoznajemo se sa dobrima kojih nas lišava smrt (27) i tu je problem. Ne radi se, dakle, o neminovnosti smrti, već o prekidu „nedefinisanog spektra mogućih dobara”. Rez, dakle.
2) APSURD
„Ako se ništa ne može opravdati osim ako se ne opravda nečim van sebe, što takođe ima opravdanje, onda nastaje beskonačni regres i nijedan niz opravdanja ne može se završiti.” (30)
„Ono za šta mi mislimo da ima smisao, opravdanje, značaj, takvo je zato što posle određene granice ne tražimo dalje razloge.” (35)
„Skepticizam počinje kada sebe uključimo u svet o kom tvrdimo da nešto znamo.” (36)
„Kada bismo se u potpunosti oslonili na razum, i u tome preterali, naši životi i verovanja bi se urušili – nastupilo bi ludili ako bi se unutrašnja moć shvatanja sveta i života zdravo za gotovo nekako izgubila.” (39)
Inače, Nejgel začuđujuće retko citira. Ovde je, ipak, našao za shodno da spomene Kamija i to ne, usudio bih se reći, sa punim razumevanjem. Nejgelovo razumevanje apsurdnosti je da je to ono što je kod čoveka najljudskije: „manifestacija naših najnaprednijih i najinteresantnijih karakteristika” (42), što suprotstavlja Kamijevoj strategiji odbrane od apsurda kroz prkos i podsmeh, zaboravljajući, na primer, da Sizifa treba, po Kamijevim rečima, da zamislimo sa osmehom. Ovakvo Nejgelovo pojednostavljivanje Kamijeve misli je razočaravajuće.
3) MORALNA SREĆA
Termin vara. Moralna sreća nije happiness već luck. Ukratko bi se mogla ovako objasniti: ukoliko počinilac, na primer, snajperista, zbog nekog nepredviđenog događaja ili okolnosti (poput pancira žrtve) ne izvrši svoj naum, ta sprečenost potpada pod moralnu sreću. Ipak, ni u jednom pravnom sistemu na svetu namera i realizacija se ne kažnjavaju isto. Kako to opravdati imajući u vidu da neizvršenje zločina predstavlja splet okolnosti, a nipošto ne odluku počinioca?
Može se navesti i ovaj primer: neko pijan vozi. U prvom slučaju, slupa se, u drugom je sve kako treba. Iako je nemarnost ista u oba slučaja, u drugom je osoba imala moralnu sreću.
„Uključivanje posledica u naše shvatanje vlastitih postupaka jeste priznanje da smo deo sveta. (59)
4) SEKSUALNA PERVERZIJA
Mislim da je ovo najklimavije poglavlje u celoj knjizi. Čini se, štaviše, da je Nejgelov pogled na perverzije neočekivano proizvoljan, iako se čini da je jasno omeđen. To možda proizlazi iz slabog konsultovanja literature.
Na primer, gotovo trapavo izgledaju nedoumice vezane za razumevanje sadizma i mazohizma kao seksualnih perverzija jer „im nedostaje interpersonalna uzajmnost” (74).
Ipak, zanimljive su mi zapažanja vezana za fenomenologiju hrane, kao što je, na primer, da naš odnos prema hrani zavisi od naše veličine – za razliku od mnogih drugih organizama, mi u hrani ne živimo, niti ulazimo u nju. Perverzija bi se tu pronašla u zameni dimenzija i funkcija.
„Svi stupnjevi seksualnog opažaja su forme poistovećivanja osobe sa sopstvenim telom.” (70)
Koga ovo zanima neka pogleda Epštejnovu „Filozofiju tela”.
Takođe, Nejgel ostavlja otvorenim pitanje heteroseksualnost kao prirodnog izraza „muških i ženskih seksualnih dispozicija koje nisu poremećene” (75).
Opet jedna Alan Ford misao: „loš seks je generalno bolji od nemanja seksa”. (76)
5) RAT I MASAKR
Nije lako odrediti šta je dopušteno u ratu. To svi dobro znamo. Iako se sadržaj ovog poglavlja pre svega odnosi na Vijetnamski rat, ono je, nažalost, uznemirujuće aktuelno. Od jezive formulacije da su civili pobijeni kao „nuspojava akcije” (86) do pitanja u kakvim se sve situacijama mogu pojaviti motivi za ratne zločine (101).
Nejgel zaključuje da je svet loše i zlo mesto. (102)
6) BEZOBZIRNOST U JAVNOM ŽIVOTU
Sukob interesa – mešanje javnih i privatnih funkcija, mito & korupcija.
Logika institucija drukčija je od logike pojedinaca. A koga zanima, naći će i objašnjenje zašto uzimanje poreza nije pljačka (118).
7) POLITIKA PRVENSTVA
Pozitivna diskriminacija i afirmativne mere – za i protiv.
8) JEDNAKOST
Može biti politička, pravna, društvena i ekonomska.
Argumenti jednakosti mogu iti komunitaristički (jednakost je uslov ispravne vrste odnosa među članovima društva i obrazovanja zdravih bratskih stavova) i individualistički (jednakost kao ispravan distributivni princip – kao ispravan način da odgovorimona suprotstavljene potrebe i interese različitih ljudi). (139–140)
Nejgel daje prednost individualizmu.
Nakon toga polemiše sa Rolsom, svojim mentorom – lome koplja oko vrednosti egalitarnosti.
Sve životinje su jednake, ali su neke jednakije od drugih.
9) FRAGMENTACIJA VREDNOSTI
Na čemu vrednosti počivaju i kako se mogu povezati, odnosno, sistematizovati?
Potreban metod za razlaganje ili analiziranje praktičnih problema – Nejgel predlaže naučni sud (179).
10) ETIKA BEZ BIOLOGIJE
Vredan esej o odnosu biološkog i etičkog, a problemi samo izviru. Ne samo što nemamo opšte biološko razumevanje ljudskog mišljenja, već ni etika nije nepromenljivi skup biheviornih i intelektualnih navika, već proces. (182)
11) BISEKCIJA MOZGA I JEDINSTVO SVESTI
Eksperimenti – šta se dešava kada kod mačaka presečemo žuljevito telo koje povezuje levu i desnu moždanu hemisferu? (192)
Može li se govoriti o više umova u jednom telu?
12) AKO JE TO BITI SLEPI MIŠ?
Čuveni i vrlo uticajni tekst o problemu svesti.
„Želim da znam kako je za slepog miša da bude slepi miš. A opet, kada to pokušam da zamislim, bivam ograničen sredstvima svog sopstvenog uma, a ona nisu adekvatna za takav zadatak.” (214)
„Iako negde u univerzumu ima svesnog života, velike su šanse da nećemo moći da ga opišemo čak ni najopštijim terminima.” (214)
„Svakako je moguće da ljudsko biće vveruje da postoje činjenice za čije predstavljanje ili razumevanje ljudi nikada neće imati potrebne pojmove.” (216)
„Začudo, možemo imati dokaz za istinu nečega što ne možemo zaista da razumemo.” (224)
13) PANPSIHIZAM
Kako biti mistik kroz sasvim nemistično izlaganje.
„Ako je materija dospela na zemlju, pa je na njoj izrasla trava, pa travu jela krava, a njeno mleko pila trudnica, onda je i mozak njenog deteta delom sačinjen od te materije.” (227)
(Mene je ovo podsetilo na čuvenu Hamletovu repliku upućenu Klaudiju o, mogu reći, „kruženju mateije” – riba, crv, kralj.)
„Panpsihizam u ovom smislu ne povlači panpsihizam u onom poznatijem smislu, prema kome drveće i cveće, a možda čak i kamenje, jezera i krvna zrnca, imaju nekakvu svest. Ali toliko malo znamo o tome kako svest nastaje iz materije u slučaju nas i životinja u kojima prepoznajemo svest, da bi bilo dogmatično pretpostaviti da ona ne postoji u drugim kompleksnim sistemima, ili čak u sistemima veličine jedne galaksije, kao rezultat onih istih osnovnih svojstava materije koja su odgovorna i za nas.” (243)
14) SUBJEKTIVNO I OBJEKTIVNO
„Razlika između subjektivnog i objektivnog je relativna, Opšta ljudska tačka gledišta je objektivnija od našeg ličnog gledišta, ali manje objektivna od gledišta fizike.” (256)
Zadatak prihvatanja polariteta treba da bude kreativan i kao takav je dragocen. Susret je sve. Ukrštaj, dodajem ja.