What do you think?
Rate this book
Plotinus: Volume III: Ennead 3 (Loeb Classical Library No. 442) by Plotinus (1967) Hardcover
Plotinus (c. AD 205-270) can be regarded as the greatest Greek philosopher of late Antiquity, and as the father of Neoplatonism. His Enneads ("the nines") are now recognized as seminal works in the development of Western thought. This book is the only detailed scholarly commentary available on this part of Plotinus's work, and should be invaluable to all scholars interested in ancient philosophy and early Christian theology. All Greek in the commentary is translated.
Hardcover
First published January 1, 250
4 people are currently reading
111 people want to read
About the author
Plotinus
393 books317 followersEgyptian-born Roman philosopher Plotinus and his successors in the 3rd century at Alexandria founded and developed Neoplatonism, a philosophical system, which, based on Platonism with elements of mysticism and some Judaic and Christian concepts, posits a single source from which all existence emanates and with which one mystically can unite an individual soul;
The Enneads
collects his writings.
Saint Thomas Aquinas combined elements of this system and other philosophy within a context of Christian thought.
People widely consider this major of the ancient world alongside Ammonius Saccas, his teacher.
He influenced in late antiquity. Much of our biographical information about Plotinus comes from preface of Porphyry to his edition. His metaphysical writings inspired centuries of pagan, Islamic, and Gnostic metaphysicians and mystics.
https://en.wikipedia.org/wiki/Plotinus
Saint Thomas Aquinas combined elements of this system and other philosophy within a context of Christian thought.
People widely consider this major of the ancient world alongside Ammonius Saccas, his teacher.
He influenced in late antiquity. Much of our biographical information about Plotinus comes from preface of Porphyry to his edition. His metaphysical writings inspired centuries of pagan, Islamic, and Gnostic metaphysicians and mystics.
https://en.wikipedia.org/wiki/Plotinus
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 2 of 2 reviews
February 5, 2019
Književne novine
Beograd, 1984.
Prijevod sa starogrčkog, predgovor i napomene: Slobodan Blagojević
Problem s ovim izdanjem je u tome što su starogrčke riječi napisane na latinici, a ne na alfabetu, što je baš bljak. Čemu transliteracija? Ostalo je sve u redu, od kul minimalističkog dizajna naslovnice sve do veličine fonta. Uistinu hvala Slobodanu Blagojeviću na prijevodu!
Svaki od Plotinovih tomova posjeduje devet poglavlja, broj devet je bio bitan za novoplatonističku spiku, ne objašnjava se u natuknicama zašto.
Plotin je umčina umovite umnosti. Behemot antičke i srednjovjekovne filozofije. Živahan poput surf rocka, oštar poput mesarskog noža te oslobađajući poput red pilla.
Bacam prvi citat koji se bavi kozmološkom a samim time i ontološkom problematikom:
"Jer iz onog istinskog poretka koji je jedan, postaje ovaj svet koji nije istinski jedan, jer je mnoštven i podeljen je u mnoštvo (delova) koji su se odvojili jedan od drugog, postali tuđi i nisu više samo naklonjeni (jedan drugom) već i neprijateljski usled razdvojenosti, i u nedostatku oni su po nužnosti ratoborni jedan prema drugom (delu) koji ga održava. (Ovaj svet) je postao po nužnosti druge prirode, a ne na osnovu promišljanja o tome da treba da postane, jer ono nije bilo takvo da bude poslednje od bića. Jer bilo je prvo i posedovalo je veliku, zapravo svu, moć; dakle posedovalo je i tu moć da stvara drugo bez traganja za tim da ga stvori. Jer da je tragalo, odmah je ne bi posedovalo neposredno niti bi ona poticala iz njegovog bivstva već bi bilo kao zanatlija koji nema sam od sebe moć stvaranja nego mu je ona spoljašnja pošto ju je zadobio na osnovu učenja. Dakle um je proizveo sve nepomičan i miran, tako što je dao nešto svoje u materiji, a to je bio pojam koji je istekao iz uma."
U biti ovdje Plotin govori o Prapočelu, o Bogu, odnosno o umu kako ga to u ovom konkretnom dijelu naziva. Također, ovaj citat odražava idealistički plotinovski koncept, u vidu toga što se govori da ovaj svijet nije istinski jedan već je mnoštven što u konačnici znači da ovaj svijet jednostavno nije sam po sebi već iz uma, ukratko da je ovo lažan svijet, pravi svijet je u biti sam Um/Bog/Prapočelo/Dobro/Jedno (Plotin koristi sve izraze). Navedeno je evidentno Platonova ostavština. Mislim da bi Platon bio ponosan na Plotina.
Evo još jedan kozmološki citat:
"A kretanje mora poticati iz nepokretnosti, iz života-u-sebi mora postati drugi život-iz-sebe, kao što je život koji udiše i koji ne miruje disanje života koji miruje."
Prema ovim citatima jasno je koliko je duboko to čime se Plotin bavi i jasno je, također, koliko smo mi kao civilizacija kognitivno degradirali kada su nam u fokusu transrodne kupaonice i patrijarhat. Dakako, sve modernističke ideologije, od rasizma do feminizma, su jako plitke i glupe što je i glavni razlog zašto se mase i bave njima, no opet je žalosno da danas više ne postoji ovakva filozofija poput Plotinove. Dakako, Plotin pripada kaldejskoj kulturi a ovo su zadnji trzaji faustovske kulture, no bez obzira na to, zašto konkretno Sveučilište u Berkeleyju nije poznato po svom proučavanju ontologije i kozmologije umjesto degeneričnog feminizma i transrodne ideologije? Jebeni proces kontrainicijacije, uisitnu živimo u Kali Yugi. Kalki daj požuri se da opet bude Satya Yuga!
A, u biti i Plotinovo doba je bilo doba dekadencije i degredacije, pa gdje je danas Plotin. Očito našoj faustovskoj kulturi ipak više priliči Icke nego nekakav Plotin.
Evo još jedan kulerski citat koji je u biti više ontološke nego kozmološke prirode, u biti jedno i drugo je pogotovo kod Plotina isprepleteno poput dreadlocksa nekog liberalnog zgubidana ili poput krastavih krakova naše kafkijanske birokracije:
"Ali, to Prvo Iznad bivstvujućeg ne misli. Um je bivstvujući i tu postoji kretanje i mirovanje. Samo Prvo nije ni oko čega, a sve ostalo je u viru stalo oko Njega i kreće se oko Njega jer kretanje je težnja, a Ono ni za čim ne teži. Ta za čim bi težilo to što je najviše!? Da li Ono tada ne misli ni sebe samo? Zar se ne govori uopšteno da Ono misli zato što ima samo sebe? Ne tvrdi se da nešto misli time što ima samo sebe već time što gleda prema Prvom. Ali mišljenje samo je prva aktualnost. Dakle, ako je ono prva aktualnost, nije potrebna nikakva ranija. To što nju pruža je tada iznad nje tako da je mišljenje drugo (po redu) posle Njega... Znači, Dobro je iznad mišljenja. Dobro neće biti ni svesno samog sebe. Šta bi mogla biti njegova svest? Da li bi to bila svest da je Ono dobro ili da nije dobro? Ako je to svest o tome da je dobro, tada ono već pre svesti jeste Dobro; ako ga pak svest stvara, tada Dobro ne bi postojalo pre svesti tako da ni sama svest ne bi postojala pošto je ona svest o Dobru. Šta, zar Ono nije ni živo? Ne, ne treba govoriti da Ono živi, a ako se već govori o životu treba reći da Ono daje život."
Najsjajniji dio ovog citata je kada se u biti definira mišljenje, da je ono "gledanje" prema Prvom. Prekul. Samim time ne može Prvo "gledati" sebe. Prvo je iznad mišljenja. Ovaj citat dodatno pojašnjava zašto je Prvo jednostavno, čista jebena jednostavnost, mir, istinski mir.
Plotina zbunjuju demoni i općenito klasifikacija bogova. Plotin inače bogove razlikuje od Boga koji je uvijek u apstraktnoj kaldejskoj kulturi bio ponajprije nazvan Prapočelom, Dobrom ili Jednom.
"Rastumačimo dakle kako uopšte razlikujemo bogove od demona- iako i često i za demone tvrdimo da su bogovi- barem onda kada zaista tvrdimo da se ta dva roda razlikuju. Za rod bogova tvrdimo i smatramo da je bestrpan, a demonima pripisujemo trpnje; tvrdimo da su demoni večni odmah za bogovima ali da su već uz nas te da su između bogova i našeg roda. Kako dakle oni nisu ostali bestrpni i kako su sišli ka onom što je lošije u njihovoj prirodi? Također treba ispitati i to da li u umstvenom (poretku) ne postoji ni jedan demon a u ovom svetu nasuprot tome postoje samo demoni dok je bog ograničen na umstveni (poredak), ili i ovde postoje bogovi i svet je, kao što se obično govori, treći bog, i sva (bića) do Meseca su bogovi. No bolje je ne nazivati demonom nijedno (od bića) u umstvenom (poretku) već, ako uopšte postoji demon-po-sebi, nazivati i njega bogom, a bogove u opažajnom (svetu) koji se nalaze iznad Meseca, vidljive bogove, (treba smatrati) drugim po redu , pošto postoje posle onih i na osnovu onih umstvenih bogova i zavise od njih kao sjaj oko svake zvezde."
Dakle, Plotin demone smatra bogovima koji su u biti bogovi nižeg ranga jer su vidljivi i jer su više ovozemaljski samim time. Cjelokupna kasnoantička i ranosrednjovjekovna filozofija je u biti demone smatrala bićima koja su glasnici između svijeta bogova i ljudi. Ukratko; Prapočelo je iznad svega, potom bogovi, potom demoni odnosno vidljivi bogovi, zatim ljudi. Demoni minglaju s ljudima? Demoni? Svemirci? Reptili? Zlatokosi nogometaš?
Najzanimljiviji dio ovog toma jest poglavlje "O večnosti i vremenu".
"Šta dakle, treba reći da večnost jeste? Da li treba reći da je ona samo umstveno bivstvo, kao kad bi neko rekao da je vreme celokupno nebo i svet? Jer, kažu, i to su neki mislili za vreme. Jer, budući da večnost predstavljamo i mislimo kao nešto najuzvišenije, a najuzvišenije je ono što pripada umstvenoj prirodi i budući da se nikako ne može navesti nešto uzvišenije- onome Iznad ni to ne treba pridavati- (večnost i umstvena priroda) bi bili isto. Naime, umstveni poredak i večnost obuhvataju ista (bića). Ali kadgod kažemo da se jedno nalazi u drugom- u večnosti- i kadgod im pridajemo večnost- jer priroda prauzora je, kaže (Platon), bila večna- tada iznova o večnosti govorimo kao o nečemu drugom, no kao o nečemu što se te prirode tiče ili jeste u njoj ili joj je prisutno. No to što je i jedno i drugo nešto uzvišeno ne čini očitim njihovu istovetnost jer je moguće da jedno od njih svoju uzvišenost dobija od drugog. Što se tiče obuhvatanja, ono će za (umstveni poredak) postojati u smislu (obuhvatanja) delova, a za večnost će celina biti zajedno ne tako da je (nešto) deo već zato što sve što je takvo da je večno jeste takvo na osnovu nje."
Odmah bacam citat koji se ubrzo dalje u tekstu nadovezuje na ovo već bačeno:
"Prema tome, večnost nije podmet već ono što tako reći isijava iz samog podmeta u smislu njegove istovetnosti koju ovaj oglašava ne za budućnost već za ono št već jeste, naime da jeste tako i ne drugačije. Jer šta bi joj se docnije moglo dogoditi što sada nije? Takođe, ona docnije neće biti nešto što već nije, jer ne postoji ono iz čega bi to moglo doći u sadašnjost, ono ne bi moglo biti ništa drugo do to (što već jeste). Takođe, ona ne teži da bude ono što sada ne poseduje . Ni -bila- joj, nužno, neće pripadati, jer , šta je to što je bilo u njoj i propalo? Ni -biće-, jer šta će biti u njoj? Preostaje dakle da ona u svom biću bude to što jeste. Dakle ono što niti je bilo niti će biti već samo jeste, ono što u miru poseduje biće usled toga što se ne menja u -biće- niti se bilo menjalo, to je večnost. Dakle, život koji pripada onome što jeste i koji se nalazi u biću, život koji je sav zajedno i sam pun bez razmaka jeste to što tražimo: večnost."
Kakva definicija vječnosti, zarezao ju je poput pršuta. Kada Plotin baca da ona (vječnost) nije ništa što je bilo niti je ništa što će biti već je ono što jest na najbolji način oslikava nužnost cikličnosti vječnosti, krug bez početka i kraja i u biti čini vječnost sinonim s Jednim/Bogom/Prapočelom/Dobrom...itd.
Odnosno:
"Jer istinski biti znači nikada ne-biti i nikada ne biti na neki drugi način, a to znači biti uvek na isti način: to pak, znači biti bez razlika. Dakle ona nema nikakvo ovo i ono, niti je možeš rastaviti, razviti, produžiti ili raširiti: ne možeš znači ni shvatiti nešto njeno kao ranije ili kasnije, već je to -jest- najistinitije od svega što joj pripada i jeste ona sama, i u tom smislu da ona postoji bivstvom ili životom, ponovo nam pridolazi upravo to o čemu govorimo: večnost."
Plotin je ovo propucao poput rafala iz strojnice, ovo je rafal uma, Plotin je dobio kognitivne battle, to je neupitno.
A kako Plotin definira vrijeme? Sad će i taj citat šišmiši moji:
"Treba da se iznova uzdignemo do onog stanja za koje smo rekli da je u večnosti, do onog života koji je čvrst, sav zajedno i već beskrajan, sasvim miran, postavljen u Jednom i ka Jednom... No, pošto je postojala veoma preduzimljiva priroda koja želi da vlada sobom i da bude svoja i koja je izabrala da traži više od onog što je sadašnje/prisutno, ona se pokrenula i time se pokrenulo i vreme; i krećući se vazda ka tom -potom-, ka tom što je docnije i što nije isto već stalno drugo pa drugo, mi smo, stvorivši nekakvu dužinu tog puta, prozreli vreme, kao sliku večnosti. Jer, pošto je duša imala moć koja nije mirna te je uvek želela da u drugo prenese to što je tamo videla, ona nije htela da u njoj bude prisutno sve zajedno, kao što je to pojam iz mirnog semena, razvijajući ga, stvara, kako se veruje, put ka velikom, premda on podelom prikriva (pravu) veličinu i umesto da poseduje jedinstvo u sebi on van sebe trati to jedinstvo i napreduje ka slabijoj dužini, upravo tako je i duša stvarajući opažajni svet na osnovu oponašanja onog (poretka)..."
Plotin je baca oštro znanje da je to krvavo klanje. Nisam se mogao suzdržati da ne bacim ovu prelošu rimu.
Dakle, ovaj zadnji citat pokazuje da je u biti vrijeme preslika, sjena vječnosti, što bi opet bilo samo po sebi duboko idealistički, točnije, duboko platonistički. Samosvjestna duša se otrgnula od vječnosti i vlastitom sviješću stvorila vrijeme. Što je zapravo ta samosvjestna duša? Tu nailazimo na raskorak između naše faustovske i Plotinove izuzetno apstraktne kaldejske kulture. Tu dolazimo na problem prevođenja pojmova iz jedne u drugu kulturu. Tu zastajemo na neprekidivoj sponi jezika i svijesti. Ne znam što je točno ta duša, bi li ona bila istovjetna nekom bogu, mislim da ne može nikako biti istovjetna Bogu odnosno Prapočelu/Jednu... itd.
Za kraj jedna pjesma koja slavi jedno utjelovljene Prapočela (meni ovo konkretno utjelovljenje/shvaćanje Boga/Prapočela...itd. je baš bezveze no često ima dobru muziku i dobre ženske):
https://www.youtube.com/watch?v=A9rVg...
Kao što i pjesma kaže, hvala ti Prapočelo!
Ja bih nadopunio; hvala ti puno Plotine!, bez imalo ironije.
Zahvalio bih i vama čitateljstvo, no kada mi ne šaljete lovu, nema zahvale...
¡Hasta luego!
Beograd, 1984.
Prijevod sa starogrčkog, predgovor i napomene: Slobodan Blagojević
Problem s ovim izdanjem je u tome što su starogrčke riječi napisane na latinici, a ne na alfabetu, što je baš bljak. Čemu transliteracija? Ostalo je sve u redu, od kul minimalističkog dizajna naslovnice sve do veličine fonta. Uistinu hvala Slobodanu Blagojeviću na prijevodu!
Svaki od Plotinovih tomova posjeduje devet poglavlja, broj devet je bio bitan za novoplatonističku spiku, ne objašnjava se u natuknicama zašto.
Plotin je umčina umovite umnosti. Behemot antičke i srednjovjekovne filozofije. Živahan poput surf rocka, oštar poput mesarskog noža te oslobađajući poput red pilla.
Bacam prvi citat koji se bavi kozmološkom a samim time i ontološkom problematikom:
"Jer iz onog istinskog poretka koji je jedan, postaje ovaj svet koji nije istinski jedan, jer je mnoštven i podeljen je u mnoštvo (delova) koji su se odvojili jedan od drugog, postali tuđi i nisu više samo naklonjeni (jedan drugom) već i neprijateljski usled razdvojenosti, i u nedostatku oni su po nužnosti ratoborni jedan prema drugom (delu) koji ga održava. (Ovaj svet) je postao po nužnosti druge prirode, a ne na osnovu promišljanja o tome da treba da postane, jer ono nije bilo takvo da bude poslednje od bića. Jer bilo je prvo i posedovalo je veliku, zapravo svu, moć; dakle posedovalo je i tu moć da stvara drugo bez traganja za tim da ga stvori. Jer da je tragalo, odmah je ne bi posedovalo neposredno niti bi ona poticala iz njegovog bivstva već bi bilo kao zanatlija koji nema sam od sebe moć stvaranja nego mu je ona spoljašnja pošto ju je zadobio na osnovu učenja. Dakle um je proizveo sve nepomičan i miran, tako što je dao nešto svoje u materiji, a to je bio pojam koji je istekao iz uma."
U biti ovdje Plotin govori o Prapočelu, o Bogu, odnosno o umu kako ga to u ovom konkretnom dijelu naziva. Također, ovaj citat odražava idealistički plotinovski koncept, u vidu toga što se govori da ovaj svijet nije istinski jedan već je mnoštven što u konačnici znači da ovaj svijet jednostavno nije sam po sebi već iz uma, ukratko da je ovo lažan svijet, pravi svijet je u biti sam Um/Bog/Prapočelo/Dobro/Jedno (Plotin koristi sve izraze). Navedeno je evidentno Platonova ostavština. Mislim da bi Platon bio ponosan na Plotina.
Evo još jedan kozmološki citat:
"A kretanje mora poticati iz nepokretnosti, iz života-u-sebi mora postati drugi život-iz-sebe, kao što je život koji udiše i koji ne miruje disanje života koji miruje."
Prema ovim citatima jasno je koliko je duboko to čime se Plotin bavi i jasno je, također, koliko smo mi kao civilizacija kognitivno degradirali kada su nam u fokusu transrodne kupaonice i patrijarhat. Dakako, sve modernističke ideologije, od rasizma do feminizma, su jako plitke i glupe što je i glavni razlog zašto se mase i bave njima, no opet je žalosno da danas više ne postoji ovakva filozofija poput Plotinove. Dakako, Plotin pripada kaldejskoj kulturi a ovo su zadnji trzaji faustovske kulture, no bez obzira na to, zašto konkretno Sveučilište u Berkeleyju nije poznato po svom proučavanju ontologije i kozmologije umjesto degeneričnog feminizma i transrodne ideologije? Jebeni proces kontrainicijacije, uisitnu živimo u Kali Yugi. Kalki daj požuri se da opet bude Satya Yuga!
A, u biti i Plotinovo doba je bilo doba dekadencije i degredacije, pa gdje je danas Plotin. Očito našoj faustovskoj kulturi ipak više priliči Icke nego nekakav Plotin.
Evo još jedan kulerski citat koji je u biti više ontološke nego kozmološke prirode, u biti jedno i drugo je pogotovo kod Plotina isprepleteno poput dreadlocksa nekog liberalnog zgubidana ili poput krastavih krakova naše kafkijanske birokracije:
"Ali, to Prvo Iznad bivstvujućeg ne misli. Um je bivstvujući i tu postoji kretanje i mirovanje. Samo Prvo nije ni oko čega, a sve ostalo je u viru stalo oko Njega i kreće se oko Njega jer kretanje je težnja, a Ono ni za čim ne teži. Ta za čim bi težilo to što je najviše!? Da li Ono tada ne misli ni sebe samo? Zar se ne govori uopšteno da Ono misli zato što ima samo sebe? Ne tvrdi se da nešto misli time što ima samo sebe već time što gleda prema Prvom. Ali mišljenje samo je prva aktualnost. Dakle, ako je ono prva aktualnost, nije potrebna nikakva ranija. To što nju pruža je tada iznad nje tako da je mišljenje drugo (po redu) posle Njega... Znači, Dobro je iznad mišljenja. Dobro neće biti ni svesno samog sebe. Šta bi mogla biti njegova svest? Da li bi to bila svest da je Ono dobro ili da nije dobro? Ako je to svest o tome da je dobro, tada ono već pre svesti jeste Dobro; ako ga pak svest stvara, tada Dobro ne bi postojalo pre svesti tako da ni sama svest ne bi postojala pošto je ona svest o Dobru. Šta, zar Ono nije ni živo? Ne, ne treba govoriti da Ono živi, a ako se već govori o životu treba reći da Ono daje život."
Najsjajniji dio ovog citata je kada se u biti definira mišljenje, da je ono "gledanje" prema Prvom. Prekul. Samim time ne može Prvo "gledati" sebe. Prvo je iznad mišljenja. Ovaj citat dodatno pojašnjava zašto je Prvo jednostavno, čista jebena jednostavnost, mir, istinski mir.
Plotina zbunjuju demoni i općenito klasifikacija bogova. Plotin inače bogove razlikuje od Boga koji je uvijek u apstraktnoj kaldejskoj kulturi bio ponajprije nazvan Prapočelom, Dobrom ili Jednom.
"Rastumačimo dakle kako uopšte razlikujemo bogove od demona- iako i često i za demone tvrdimo da su bogovi- barem onda kada zaista tvrdimo da se ta dva roda razlikuju. Za rod bogova tvrdimo i smatramo da je bestrpan, a demonima pripisujemo trpnje; tvrdimo da su demoni večni odmah za bogovima ali da su već uz nas te da su između bogova i našeg roda. Kako dakle oni nisu ostali bestrpni i kako su sišli ka onom što je lošije u njihovoj prirodi? Također treba ispitati i to da li u umstvenom (poretku) ne postoji ni jedan demon a u ovom svetu nasuprot tome postoje samo demoni dok je bog ograničen na umstveni (poredak), ili i ovde postoje bogovi i svet je, kao što se obično govori, treći bog, i sva (bića) do Meseca su bogovi. No bolje je ne nazivati demonom nijedno (od bića) u umstvenom (poretku) već, ako uopšte postoji demon-po-sebi, nazivati i njega bogom, a bogove u opažajnom (svetu) koji se nalaze iznad Meseca, vidljive bogove, (treba smatrati) drugim po redu , pošto postoje posle onih i na osnovu onih umstvenih bogova i zavise od njih kao sjaj oko svake zvezde."
Dakle, Plotin demone smatra bogovima koji su u biti bogovi nižeg ranga jer su vidljivi i jer su više ovozemaljski samim time. Cjelokupna kasnoantička i ranosrednjovjekovna filozofija je u biti demone smatrala bićima koja su glasnici između svijeta bogova i ljudi. Ukratko; Prapočelo je iznad svega, potom bogovi, potom demoni odnosno vidljivi bogovi, zatim ljudi. Demoni minglaju s ljudima? Demoni? Svemirci? Reptili? Zlatokosi nogometaš?
Najzanimljiviji dio ovog toma jest poglavlje "O večnosti i vremenu".
"Šta dakle, treba reći da večnost jeste? Da li treba reći da je ona samo umstveno bivstvo, kao kad bi neko rekao da je vreme celokupno nebo i svet? Jer, kažu, i to su neki mislili za vreme. Jer, budući da večnost predstavljamo i mislimo kao nešto najuzvišenije, a najuzvišenije je ono što pripada umstvenoj prirodi i budući da se nikako ne može navesti nešto uzvišenije- onome Iznad ni to ne treba pridavati- (večnost i umstvena priroda) bi bili isto. Naime, umstveni poredak i večnost obuhvataju ista (bića). Ali kadgod kažemo da se jedno nalazi u drugom- u večnosti- i kadgod im pridajemo večnost- jer priroda prauzora je, kaže (Platon), bila večna- tada iznova o večnosti govorimo kao o nečemu drugom, no kao o nečemu što se te prirode tiče ili jeste u njoj ili joj je prisutno. No to što je i jedno i drugo nešto uzvišeno ne čini očitim njihovu istovetnost jer je moguće da jedno od njih svoju uzvišenost dobija od drugog. Što se tiče obuhvatanja, ono će za (umstveni poredak) postojati u smislu (obuhvatanja) delova, a za večnost će celina biti zajedno ne tako da je (nešto) deo već zato što sve što je takvo da je večno jeste takvo na osnovu nje."
Odmah bacam citat koji se ubrzo dalje u tekstu nadovezuje na ovo već bačeno:
"Prema tome, večnost nije podmet već ono što tako reći isijava iz samog podmeta u smislu njegove istovetnosti koju ovaj oglašava ne za budućnost već za ono št već jeste, naime da jeste tako i ne drugačije. Jer šta bi joj se docnije moglo dogoditi što sada nije? Takođe, ona docnije neće biti nešto što već nije, jer ne postoji ono iz čega bi to moglo doći u sadašnjost, ono ne bi moglo biti ništa drugo do to (što već jeste). Takođe, ona ne teži da bude ono što sada ne poseduje . Ni -bila- joj, nužno, neće pripadati, jer , šta je to što je bilo u njoj i propalo? Ni -biće-, jer šta će biti u njoj? Preostaje dakle da ona u svom biću bude to što jeste. Dakle ono što niti je bilo niti će biti već samo jeste, ono što u miru poseduje biće usled toga što se ne menja u -biće- niti se bilo menjalo, to je večnost. Dakle, život koji pripada onome što jeste i koji se nalazi u biću, život koji je sav zajedno i sam pun bez razmaka jeste to što tražimo: večnost."
Kakva definicija vječnosti, zarezao ju je poput pršuta. Kada Plotin baca da ona (vječnost) nije ništa što je bilo niti je ništa što će biti već je ono što jest na najbolji način oslikava nužnost cikličnosti vječnosti, krug bez početka i kraja i u biti čini vječnost sinonim s Jednim/Bogom/Prapočelom/Dobrom...itd.
Odnosno:
"Jer istinski biti znači nikada ne-biti i nikada ne biti na neki drugi način, a to znači biti uvek na isti način: to pak, znači biti bez razlika. Dakle ona nema nikakvo ovo i ono, niti je možeš rastaviti, razviti, produžiti ili raširiti: ne možeš znači ni shvatiti nešto njeno kao ranije ili kasnije, već je to -jest- najistinitije od svega što joj pripada i jeste ona sama, i u tom smislu da ona postoji bivstvom ili životom, ponovo nam pridolazi upravo to o čemu govorimo: večnost."
Plotin je ovo propucao poput rafala iz strojnice, ovo je rafal uma, Plotin je dobio kognitivne battle, to je neupitno.
A kako Plotin definira vrijeme? Sad će i taj citat šišmiši moji:
"Treba da se iznova uzdignemo do onog stanja za koje smo rekli da je u večnosti, do onog života koji je čvrst, sav zajedno i već beskrajan, sasvim miran, postavljen u Jednom i ka Jednom... No, pošto je postojala veoma preduzimljiva priroda koja želi da vlada sobom i da bude svoja i koja je izabrala da traži više od onog što je sadašnje/prisutno, ona se pokrenula i time se pokrenulo i vreme; i krećući se vazda ka tom -potom-, ka tom što je docnije i što nije isto već stalno drugo pa drugo, mi smo, stvorivši nekakvu dužinu tog puta, prozreli vreme, kao sliku večnosti. Jer, pošto je duša imala moć koja nije mirna te je uvek želela da u drugo prenese to što je tamo videla, ona nije htela da u njoj bude prisutno sve zajedno, kao što je to pojam iz mirnog semena, razvijajući ga, stvara, kako se veruje, put ka velikom, premda on podelom prikriva (pravu) veličinu i umesto da poseduje jedinstvo u sebi on van sebe trati to jedinstvo i napreduje ka slabijoj dužini, upravo tako je i duša stvarajući opažajni svet na osnovu oponašanja onog (poretka)..."
Plotin je baca oštro znanje da je to krvavo klanje. Nisam se mogao suzdržati da ne bacim ovu prelošu rimu.
Dakle, ovaj zadnji citat pokazuje da je u biti vrijeme preslika, sjena vječnosti, što bi opet bilo samo po sebi duboko idealistički, točnije, duboko platonistički. Samosvjestna duša se otrgnula od vječnosti i vlastitom sviješću stvorila vrijeme. Što je zapravo ta samosvjestna duša? Tu nailazimo na raskorak između naše faustovske i Plotinove izuzetno apstraktne kaldejske kulture. Tu dolazimo na problem prevođenja pojmova iz jedne u drugu kulturu. Tu zastajemo na neprekidivoj sponi jezika i svijesti. Ne znam što je točno ta duša, bi li ona bila istovjetna nekom bogu, mislim da ne može nikako biti istovjetna Bogu odnosno Prapočelu/Jednu... itd.
Za kraj jedna pjesma koja slavi jedno utjelovljene Prapočela (meni ovo konkretno utjelovljenje/shvaćanje Boga/Prapočela...itd. je baš bezveze no često ima dobru muziku i dobre ženske):
https://www.youtube.com/watch?v=A9rVg...
Kao što i pjesma kaže, hvala ti Prapočelo!
Ja bih nadopunio; hvala ti puno Plotine!, bez imalo ironije.
Zahvalio bih i vama čitateljstvo, no kada mi ne šaljete lovu, nema zahvale...
¡Hasta luego!
August 31, 2015
Gripping.
Displaying 1 - 2 of 2 reviews