Ovu knjigu bih svrstao u one koje zbog nedovoljne uobličenosti svog autora nikada ne dosegnu visine za koje su predodređene. Odmah pošto sam pročitao knjigu na um su došli svi oni majstori pisane reči koji bi iz ovih tema izvukli i bol malom nožnom prstu zbog patnje za izgubljenim sinovima i na taj način vas primorali da nedeljama melanholično razmišljate nad zlehudom sudbinom opisanih ljudi. Ipak, onda mi je do sinapsi doprlo saznanje da je moj problem u odrastanju, da su ljudi, pa i sam tako, previše svikli na bol i ratna razaranja i svakojake gubitke, da susret sa razaranjem gledam na drugačiji, rekao bih manje civilizovan način. A možda je i bolje tako. Jer da su ti dečaci imali malo iskustva naših predaka, i danas bi bili živi (po uzoru na Rado ide Srbin u vojnike..), iako je u knjizi u glavnom reč o fikciji, ali sličnih primera je mnogo. Elem, četiri dečaka jednog pitomog norveškog sela, koji su odrasla zajedno, sticali prve ljubavi zajedno, proživljavali sve ono što mladići tinejdž doba proživljavaju, iz čiste zabave, radoznalosti ili naprosto neiskustva, prijavljuju se za mirovnu misiju u Avganistan. I naravno kako to obično biva, trojica se nisu vratila. Četiri priče zaokružuju čitav proces njihovog odrastanja, druženja, životnih navika, odlaska i gubitka, na jedan način sa odsustvom patetike, ali sa bolom koji je opipljiv. Dve priče pričaju izgubljeni dečaci, prvu i poslednju, jednu priču priča u bolu izgubljeni komšija, a jednu majka jednog od dečaka. I ako ste pomislili oni su to i zaslužili, nije im mesto tamo, i sami dečaci i njihove porodice su to isto zaključili. Opisi norveške prirode, radnih navika i porodične svakodnevice, jedna drugačija kultura opisana na izuzetno lep način, ledeni raj koji nevino srlja u nemir, roditelji koji u svojoj demokratiji popuštaju pred saznanjem gde im sinovi idu i iako pokušavaju da ih odgovore, popuštaju pod teretom civilizacijskih sloboda. Nema šake o sto, nema zabrane, nema nasilja, ali na kraju civilizacije se izjednačavaju, jer bol je na svim jezicima bolan. Od svega najjači utisak ostavili su opisi Božića te godine kada njih nema, opisi koje nam daruje komšija, koji govori da te godine vatrometa nema, da niko Božić nije slavio bučno i uz salve smeha, da su se svi povukli u svoje kuće i iz poštovanja bez velike pompe proslavili Božić. U tom trenu pomislio sam na sve one proslave koje nisu odložene u našim selima, na svo nepoštovanje mira ucveljenih majki naših krajeva, na sav onaj otužni smeh kojim vlada kultura našeg ljudstva naviklog na bol koji insistira da se sa životom nastavi, da se bude srca kamenog, da se bude bez suza poput životinje, da se bude majka Jugovića.
Knjiga predstavlja premijeru autorke za naše tržište, dobila je i neke skandinavske književne nagrade, i zaista lepo piše, ali fali tu nešto, neko iskustvo u susretu sa gubitkom zbog rata da bi se priča iznela do kraja, fali tu malo manje seksualne tolerancije, kojoj jednostavno nije mesto u ovoj knjizi iako protiv seksualnih sloboda anemam ništa, i fali malo balkanskog mentaliteta. Priča o lovu i mirnom napajanju bikova obično udavi, ali skandinavski Dopler sa svojim malenim losom mi je o dalje mnogo draža od gubljenja sinova zbog hira u nekom Avganistanu. Odlična knjiga uprkos mom nepotpunom užitku.