Spätestens seit den 60er Jahren lassen sich zeitgenössische Kunstwerke nicht mehr in den Begriffen herkömmlicher Ästhetiken erfassen. Anstatt "Werke" zu schaffen, bringen die Künstler zunehmend Ereignisse hervor, die in ihrem Vollzug die alten ästhetischen Relationen von Subjekt und Objekt, von Material- und Zeichenstatus außer Kraft setzen. Um diese Entwicklung nachvollziehbar zu machen, entwickelt Erika Fischer-Lichte in ihrer grundlegenden Studie eine Ästhetik des Performativen, die den Begriff der Aufführung in den Mittelpunkt stellt. Dieser umfaßt die Eigenschaften der leiblichen Kopräsenz von Akteuren und Zuschauern, der performativen Hervorbringung von Materialität sowie der Emergenz von Bedeutung und mündet in eine Bestimmung der Aufführung als Ereignis. Die Aufhebung der Trennung von Kunst und Leben, welche die neueren Ausdrucksformen anstreben, wird hier ästhetisch auf den Begriff gebracht.
Analize i zaključci u knjizi baziraju se na nekoliko performansa 60-ih i 70-ih godina, a autorica se posebno voli osvrtati na performanse Marine Abramović i Lips of Thomas. Performanse tih godina karakterizira ne samo estetski doživljaj i transformacija, nego i fizička promjena performera, koja u gotovo svim navedenim slučajevima uključuje nanošenje boli sebi. Autorica se fokusirala upravo na takav tip performansa kako bi razvila teoriju performativnoga okreta koji se u umjetnosti dogodio nakon 60-ih godina. Postavljeno je nekoliko bitnih i zanimljivih pitanja poput: postoji li razlika između umjetničke i ne-umjetničke predstave, što to točno određuje kada je neka predstava umjetnost, a kada ritual ili spektakl, koja je razlika između inscenacije i predstave itd. Meni je osobno najviše pomoglo posljednje poglavlje u knjizi, što ne znači da prethodna nisu bila zanimljiva, no po mojem su mišljenju više predmet filozofske rasprave pa mi nisu toliko značajna. U odnosu na autoričinu Semiotiku kazališta ova mi se knjiga ne čini toliko dobro strukturiranom, a također smatram da je s obzirom na naslov, u knjigu trebalo uključiti puno više Austina, Searla i ostalih koji su se bavili performativnošću i performativnom snagom jezika. Prijevod je kriminalan, no za to nije kriva autorica. :)
Fischer-Lichte, Erika. (2009). Estetika performativne umjetnosti. Biblioteka Diskursi : Sarajevo – Zagreb. S njemačkog preveo: Sulejman Bosto
Sagledavanje predstave u kontekstu događajnosti čini se najprimjerenijim s obzirom da se kroz cijelu knjigu nastoji održati čvrst odnos između pojma predstave i performativnosti. Filozofske implikacije su učestale, no njih je nemoguće izbjeći zbog promišljanja kroz filtere estetike (poglavito one hermeneutičke, i naslov sugerira na potrebu uvriježenosti tog pojma). Estetika zahtjeva filozofske implikacije. Autorica učestalo svojim pristupom podcrtava pitanje autonomije umjetnosti, a njezini ekvilibristički primjeri (u ovoj knjizi je učestala referenca M. Abramovič) poznati su i u svijetu teatrologije.
É bom revisitar esta história da performance, mas não me trouxe nada de muito novo. Pequeno lembrete histórico-teórico. Mas pronto, já chega de (norte-)europeus a escrever sobre performance. There’s more to life than this. Se tivesse lido com 15, tenho a certeza que teria adorado.
این کتاب نه تنها به تمامی کسانی که به حوزهی مطالعات اجرا و تئاتر علاقه دارند توصیه میشه، بلکه برای علاقهمندان مباحث به فلسفه_زیبایی شناسی و مفهوم "رخداد" اجتماعی هم میتونه بسیار جذاب باشه.
Świetna książka - dość przystępnie wyjaśnia wiele naprawdę skomplikowanych zagadnień. Niestety, autorka ma trochę za dużą skłonność do teorii ogólnych, przez co momentami naciąga rzeczywistość - przykładowo, opisując zwrot performatywny w sztuce, który miał miejsce w drugiej połowie XX wieku, rozciąga go również na literaturę, powołując się na zmiany w strukturze pojedynczych dzieł (powieści-labirynty) i publiczne odczytania tekstów. Mimo wszystko zdecydowanie warto.
Great descriptions of performances! Great translation from German! Still not sure what she means by the reenchantment of the world, but it's a lovely phrase, isn't it?