- „Ono što nas kod smrti najviše užasava nije gubitak budućnosti već gubitak prošlosti. Čin zaborava je oblik smrti koji je stalno prisutan u životu.”
- Na trenutak se prisetim njegovog dobrog lica. Onda slika nestane, a on se vrati u zaborav. Kako je tužno pomisliti da će, kada ja umrem, i njega nestati zauvek. Neće biti nikoga ko će se sećati njegovog lica. Od te pomisli o prolaznosti čitavog jednog sveta doživljaja prosto zadrhtim.
- „Tamo gde je smrt, nisam ja. A tamo gde sam ja, nije smrt. Zašto bismo se bojali smrti kada nikada ne možemo da je opazimo?”
- Iako se ne plašim same smrti, osećam neprekidnu tugu što se rastajem od voljenih osoba. I pored svih filozofskih rasprava i svih uveravanja od strane medicinskih radnika, nema leka za prostu činjenicu da u jednom trenutku moramo napustiti jedni druge.
Uz poštovanje prema Merilin, umirućoj supruzi gosn. Jaloma, njen deo je najslabija karika ove knjige, takozvani “name dropping” svih važnih ljudi koji su joj bili prijatelji. Sredina, njen izbor načina umiranja i sam čin njene smrti me je veoma ganuo i rastužio jer me je podsetio na gubitak mog oca pre 4 godine. Druga polovina je Jalom u svojoj autentičnosti i taj deo je najdragoceniji, pogotovo onaj u kom priča o svojoj opsednutosti seksom i velikim sisama neposredno nakon smrti supruge, a u svojoj 88. godini. Setimo se Melani Klajn i njenih teorija koje govore o važnosti dojenja i majčinih sisa u životu pojedinca, ali promislimo i o seksualnosti kao potrebi da se osećamo živim.
Život i smrt, a ovde više smrt i susret sa žalovanjem i gubitkom voljene osobe, iz jednog drugog ličnog ugla jednog psihoterapeuta i negde je knjiga potvrdila, moju misao da bez obzira koliko očekujemo nikad nismo spremni na smrt i gubitak bliskoh osoba.