Okretiste

by Damir Karakaš

Mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život. Taj je nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, tada prošao bez pompe: naime, zvali su ga mediji da priča o tom događaju, no on nije htio da ga razvlače po novinama. Jer bio je to težak period za njega i njegovu obitelj.
Okretište je roman koji se izravno bavi ili bolje reći bori s traumom protagonista koji prolazi kroz ovo iskustvo. Riječ je dakle o autofikcionalnom djelu, Karakaševom dosad najintimnijem tekstu. Iako u romanu nema niti spektakla niti crne kronike, ovaj roman ostavlja bez daha; ogoljen do srži, Okretište je bolno dirljiva posveta životu, preživljavanju.
Za Karakaša je ovo bilo daleko najteže pisanje dosad, fizički ga je – kako kaže – boljelo svako slovo koje je udario. U snove mu – svjedoči ovaj roman – i danas dolaze preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, legionari, donose svoje oružje, traže da bude oko za oko, zub za zub, traže da riješi ovu nepravdu jer nizašto nije kriv i nikome nije ništa napravio. Da izravna račune, jer da mora odlučiti hoće li biti čovjek pa da mu konobar donosi u birtiji piće na stol ili da bude žaba pa da mu ga ostavlja na podu.
Književnost je za Damira Karakaša oduvijek bila jezik, ne puko opisivanje događaja. Okretište je remek-djelo autora poznatog po sažetom izrazu, bez viškova, i po jeziku u kojem je – u biranim stilskim rješenjima – koncentrirana duboka misao književnosti.

Genres: Fiction, Novels

Paperback

First published September 8, 2021

About the author

Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.

Reviews

[Puella Sole · Rating 4 out of 5]

Karakaš u "Okretištu" ponovo oživljava jezik, stil i atmosferu koji su se dali osjetiti i u "Proslavi", u čijem sam čitanju odista uživala. Takva do detalja opisana i razrađena atmosferičnost, koja se svom silinom oslanja na snagu jezika, a ne događajnosti (prisutna možda i ponajviše u prvom poglavlju, čiji završetak ide u red boljih stvari koje sam pročitala u posljednje vrijeme) nije nešto na šta se tako često nailazi, ali je definitivno nešto što me, kao čitateljku, uvijek krajnje obraduje. Tome svakako treba pridodati i fantastično osmišljenu ideju da se tekstom preuzme kontrola nad događajem koji je podrazumijevao, u realnom životu, gotovo potpuni gubitak kontrole nad svim. Knjiga koja možda traži pažljivijeg čitaoca, ali svakako ima šta da ponudi.

[Bepina Vragec]

Potpuna mi je misterija kako se Karakaš (ovo mi je četvrti po redu njegov uradak) vinuo u regionalne spisateljske “zvezde” i hrvatske instant klasike (stigao, čujem, i u HR lektiru 😳), pošto ne uspevam da pronikem u izuzetnost njegovog jezičkog minimalizma - taj takozvani: «emotivni naboj u ‘reduciranom’ književnom izrazu ‘poetskog tempa’» (R. Perišić).

Istina, Karakaševo pisanje, u malo reči, čitaoca uspešno uvede u teskobnu atmosferu, i mentalnog, i socijalnog, života tipova gorštačkog porekla. I evidentno se primećuje enormni rad na radikalnom rezanju teksta i fanatačna posvećenost, skoro pa zavet - ‘ni reči viška’.
Ali!
Prečesto ta jezička svedenost završi u nejasnoj nedorečenosti ili direkt skrene u jezički neispirativnu, čak neelokventnu mutavost koja rezultira čitalačkom dosadom ... pažnja bludi, krene čitanje, inače kratkog štiva, na preskok ... a pročišćen tekst, sadržajno, na kraju, razočara prazninom.

Kad makneš Liku, Karakašovim novelama eklatantno fali supstanca.
Ergo, dobro bi mi došla jedna transparentna autofikcija o detaljima njegovog književnog uspona. 😊

Tema dela ukratko: kako su, lekovita svakodnevica, povedena sa kćerkicom (metafora detinje naivnosti i neiskvarenosti), i pisanje/brisanje (beg u jezik) - autoru spasili dušu, u situaciji iznenadnog, drastičnog i uvredljivog narušavanja telesnog integriteta, koje ga je lansiralo, ne samo u bolnicu, već i u prelomni mentalni izazov prevladavanja osvetničkih osećanja kojim je još od detinjstva, ličkim vaspitanjem, kodiran. U epilogu:

“[…] nebom je letio odbjegli balon; onda je odnekud iz šume iznenada iskrsnuo vrabac sav sastavljen od pokreta; visoko se vinuo, zatio opet nisko plovio; malena je poskočila i s onim svojim neznanjem o svijetu veselo potrčala za vrapcem; ja, kao lik iz romana, polako, za njima.” (104-105)

Sve u svemu, juče sam završila Okretište, danas neko da me pita zbog čega bi ‘random’ čitaocu ta po mnogim odlikama prosečna knjiga trebalo da bude bitna, teško da bih imala ubedljiv odgovor.

[iva° · Rating 3 out of 5]

inspiriran nasilnim i traumatičnim događajem, karakaš je -bar ja tako doživljavam- kao dio iscjeljenja, napisao "okretište", (polu)autobiografsku prozu u kojoj se prvenstveno bavi oporavkom i zacjeljenjem, tjelesnim i duševnim. okrenut svom unutarnjem svijetu, kao da ga se sve vanjsko jedva dotiče, spretniji je i vještiji u dočaravanju tjeskobe procesa izvlačenja iz bolnog stanja, nego što bi bio literarno raskošan pa se koristi jednostavnim, šturim i golim rječnikom, neornamentiranim, fokusiranim na sebe. nedostajalo mi je literarno bogatstvo (kakvo ima, recimo, slađana bukovac) koje bi dalo dodatnu jačinu i osobniji pečat ovom tekstu.

[Marijana☕✨ · Rating 3 out of 5]

Kada bih ocenjivala samo stil pisanja ili atmosferu, Karakaš bi od mene dobijao isključivo najviše ocene.
Okretište je nazvao svojim najintimnijim romanom do sada i najtežim za pisanje. Definitivno jeste sve vreme prisutna doza teskobe, i to više mentalna nego fizička (iako je u fokusu njegov oporavak nakon izlaska iz bolnice pošto je preživeo okršaj sa napadačem).
Prvo poglavlje najviše priziva sve ono što sam kod Karakaša zavolela, a to su anegdote sa sela u Lici, odnos sa roditeljima i babom i dedom. Nakon toga se menjaju lokacije (bolnica, gradsko naselje, vožnja tramvajem, odlazak na more...) i predstavljen nam je pripovedačev odnos sa ženom i ćerkom koji sam, nažalost, doživela kao praznjikav iako je piščeva namera bila sasvim drugačija. Kao da dubinu čuva i ostavlja za šumu o kojoj je maestralno pisao u Proslavi i Sjećanju.
Najjači utisak mi je ostavio sam početak novele koji je Karakaš in a nutshell i prenosim ga ovde:

Vuk je počeo zavijati u šumi; jabuka se otkinula sa stabla i pala u dvorište kao da je to dvoje nečim povezano; moja majka skinula je sa sebe očev ovnujski kožun: kad zavrne i izvuče ono jedino kositreno dugme - time nastupi ljeto.

[Palindrome · Rating 5 out of 5]

Standardno dobar Karakaš, standardna petica!
I dalje najviše volim "Sjećanje šume", ali "Okretište takođe" ima svojih blistavih delova.

Posebno sam upamtila trenutak kada zapisuje rečenicu iz knjige koju čita - upamtila najviše zbog ushita jer sam jer prepoznala iako nije imenovao ni autora ni roman koji čita. 😊

I ovde je počesta upotreba glagola kimnuti, opazila sam to, ali nije narušila uživanje u čitanju.
Karakaš piše za senzitivne, ko i sam što je i bolje će leći onima koji stil vrednuju više od same radnje.

[marko · Rating 5 out of 5]

Ova knjiga me je naučila da je nekada fizička bol podjednako jaka poput manjka duvanja vazduha u vrat, kako bi se sa njega sklonile dlačice nakon šišanja. Srceparajuća pripovest, iskrena, direktna, duboko potresna i dirljivo inspirišuća. Ovo je moj prvi susret sa Damirovim stvaralaštvom, a oduševljenje je toliko veliko da bih već ovog trenutka krenuo sa čitanjem neke druge knjige iz njegovog pera.

[Dušan Tomić]

Nakon romana „Sjećanja šume“ i „Proslava“, to jest dva romana koje sam pročitao od ovog autora, Karakaš je imao jako težak zadatak da ispuni očekivanja, jer su dva prethodna romana bila odlična. Iz nekog razloga uvek sam skeptičan kada su u pitanju savremeni pisci. Retko im dajem priliku, mada i ne žalim previše, jer kao da ima bezbroj dela prošlosti koja me čekaju i koja kao da neprestano skakuću ispred mojih očiju čineći teškim taj poduhvat da izaberem neki naslov. Iz nekog razloga, nakon slušanja podkasta u kojem je gostovao Damir, znao sam da je to dobar pisac i jedva sam čekao da pročitam nešto njegovo. Isto tako, par meseci kasnije, znao sam da će „Okretište“ biti odlična knjiga. I evo, nakon čitanja mogao bih da potvrdim: ovo je sjajno.

Damirov stil je prepoznatljiv i ne razlikuje se u ove tri knjige. Doduše, ne znam ni zašto bi morao da se razlikuje i menja, jer je njegov stil odličan. Uglavnom kratke, jasne i puno izbrušene rečenice govore o strpljenju autora da knjigu dovede do savršenstva. Radnja, iako obična i bez nekih preteranih iznenađenja, uvek odjekuje snažno. Rečenice odišu prelepim tonom nekog toplog, svakodnevnog života, dok u ovoj knjizi vidimo i drugu stranu medalje: bol, gnev i strah koji možda nisu topli kao ono prethodno, ali su definitivno ljudsko, upečatljivo i prepoznatljivo. Delovi kada se opisuje seoski dom i zavičajni život prepoznaju se i u drugim romanima. Čak i kada se dešava neka ružna radnja Damir je sposoban da tu unese neku toplinu te nemaštine. Očeva strogost se prepoznaje i kao da strahopoštovanje izbija iz stranica čak i kada otac nije prisutan u tim redovima. Svaku rečenicu Karakaš je ispunio ne samo književnim jezikom, dostupan svima, već je u svaku rečenicu uneo i dušu koju kao da rukom možete da uhvatite koliko je gusta i jaka. Svaka reč i znak interpunkcije stoje na mestu, dok za čitaoca to ne mogu reći, njega mesto ne drži, jer je posle par redova on tamo pokraj kuće i gleda sva zbivanja. Odlazak kod babe i dede nije ništa manje zanimljiv. Kroz trenutnu situaciju često se oslikava i prošlost koja se nekada javlja kroz razgovor, drugi put kroz oči koje lutaju prostorijom i uočavaju predmete nekih starih dana, a nekada kroz dedine sive obrve između kojih kao da drži čitavu mudrost života. Kuće kosih krovova, medved kojeg je oterala puška, traktor koji se popravljao i seljak koji je mahnuo štapom u znak pozdrava, samo su neki mali detalji koji u velikoj meri oživljavaju seoski svet koji smo i mi, kao deca, nekada proživljavali. Likovi su jako dobro razvijeni čak i kada malo govore, jer često njihova ličnost biva oživljena kroz dijaloge drugih, kao kada o dedinoj bolesti saznajemo kroz babina usta.

Iz seoske topline neočekivano zakoračujemo u bolničku postelju, mesto gde se ono lepo izgubilo kao treptajem oka koje se tada polako otvaralo da bi gledalo doktora, medicinske sestre koje užurbano trčkaraju od kreveta do kreveta, svi ti bolnički prozori, dok bi prigušeni ton odavao hladne i ružne zvuke, hladne i plave, kao boja korica ove knjige gde bih pohvalio izdavačku kuću Booka koja pravi ako ne najlepši dizajn, onda zasigurno nešto što je u samom vrhu. Ta plava boja je meni ovde odraz celog ovog dela u bolnici, svih tih prigušenih krika, boja hladnoće i smrti ljudi koji su odnošeni ukočeni iz šok sobe. Kada zatvorite oči iz tih stranica kao da isparava miris alkohola i joda. Kao da vi ležite u krevetu, borite se za život ali se i pitate šta je život i kako iznenadna dođe smrt. Krici i bolničko bojno polje, mesto gde ste sami da se izborite, i kada sa vama jedino imate molitvu i želju za životom.

„Volja je stvar jakih, želja stvar slabih“ – Desnica

Titrajuće lampice iznad bolničkih kreveta kao da razgovaraju i pregovaraju koji će pacijent danas preživeti, a koji ne. Krv koja je bila u predelu abdomena sada kao da ispunjava čitavu prostoriju, nešto nalik scene iz filma „The Shining“ sa Džek Niklsonom. Čitave scene boravka u bolnici i sporog oporavka prožete su dubokom emocijom i nekom notom velike tuge, bola, straha i paranoje. Kroz čitav ovaj boravak, ali i oporavak, predstavlja se porodica kao onaj glavni stub i oslonac, kao ona svetla tačka u ovom gustom mraku iz kojeg glavni lik polako izvire. Pošto i glavni lik pri kraju knjige ide da gleda film u bioskopu, i kako sam ja jedan već spomenuo, moraću da navedem još jedan: Taxi Driver. U tom filmu De Niro nije mogao da se uklopi u društvo posle rata, i ja sam isti takav ton osetio i u ovoj knjizi gde junak ima poteškoće sa uklapanjem u stari život sve kroz oporavak ali i nakon izlaska iz bolnice. Na momente kao da i dalje čujem udaranje bajoneta o pod dok varnice pršte na sve strane.

Ne bih odavao mnogo više detalja od ovoga i ostatak bih prepustio čitaocu. Sve što bih mogao da uradim i kažem jeste da preporučim ovo delo za čitanje. Karakaš je definitivno, makar po mom mišljenju, jedan od najboljih modernih pisaca današnjice. Pokušaću da vremenom nabavim i ostale knjige, ali i definitivno kupim sledeće kada izađu. Ne znam za ostale ali mene je dobio za čitaoca.

[Bara · Rating 3 out of 5]

3/4*

[Ema · Rating 5 out of 5]

Fantastičan roman pisan dugim rečenicama koje su prožete interpunkcijom koja dodaje ritam i napetost. Opisana je teška psihička trauma, ali s povremenim humorom koji je nagovješaj u bolje sutra.

[Dragana Jovanović · Rating 4 out of 5]

Fin prvi susret sa Karakašem. Bez senzacija, jedna spretno opisana i zamisliva unutrašnja borba. Poneka scena mi je bila neuverljiva, ne zbog sumnje u istinitost već zbog konstantnog pitanja u glavi koje sam nedavno pokupila iz videa Bookvalista: ko još to govori? Ko to radi? :) Na sreću, tih scena je jako malo. Uvodni deo me je kupio upravo zbog uverljivosti i zamislivosti opisanih scena. Nema šoka, ali ima nagoveštaja, utisaka, previranja - sasvim dovoljno da se razume stepen traumatičnosti proživljenog iskustva.

[Vanja Šušnjar Čanković · Rating 5 out of 5]

"...dok sam gledao dijete kako se igra, promatrao trkače kako snagom cijelog tijela naporno trče, i osluškivao kako ispod zemlje teče gusta mreža vode, činilo mi se da je svako vrijeme provedeno s djetetom sveto vrijeme."

[Lidija · Rating 4 out of 5]

Bez obzira što je na kraju rekao, "Živ sam i dobro sam", još je Damir Karakaš jako ranjen ovim gadnim događajem radi kojega je gotovo izgubio život. Stalno sam imala osjećaj da će se opet dogoditi nešto strašno, iza svake rečenice. Na trenutke me bilo strah za njegovu curicu, što da kažem.
Damir je dobar pisac, ovo mi je drugo njegovo djelo, još jače i dublje i intimnije od prvoga ("Sjećanje šume").
Zapravo, i ne znam zašto mu nisam dala pet zvjezdica. Nešto me zakočilo.

[Mateja Vukmir · Rating 5 out of 5]

Intenzivno, za sve kojima je dvotočka milija od zareza.

[Irena · Rating 4 out of 5]

"[...] malena je poskočila i s onim svojim neznanjem o svijetu veselo potrčala za vrapcem; ja, kao lik iz romana, polako za njima."

[Dajana Ikonic · Rating 3 out of 5]

Nije me odusevilo.

[Jura · Rating 5 out of 5]

Duboko, emotivno i misaono štivo. Ostavlja prostora čitatelju za spajanje dijelova slagalice u smislenu cjelinu te također ostavlja dozu mističnosti unutar same fabule.

[Zvjezdana Balić · Rating 5 out of 5]

Knjiga za koju imate osjećaj da je napisana bez ijedne suvišne riječi ili znaka. Karakaš odlično zna na nevelikom broju stranica ispisati i ispričati život.

[Marijana · Rating 2 out of 5]

"...on me je mrko gledao, zalupio mi vrata pred nosom, a istodobno su se kao u nastavku toga otvorila vrata susjede u šlafroku, koja je samo slegnula ramenima. 'Nagluh je pa ne čuje dobro', rekla je. 'Zovite njegovu kćer ako vam puno smeta, ja sam se već navikla.' Nisam je još nazvao iako to namjeravam svakoga jutra, no na koncu uvijek odustanem; ne želim mu uzeti još to malo od života."



Ovo je knjiga koja duboko uranja u osobne borbe i teške periode autorova života. Iako je riječ o iskrenom prikazu i autentičnoj ispovijesti, moram priznati da me knjiga nije u potpunosti osvojila.

Karakaš piše s izuzetnim stilom, koristeći bogat jezik i vješto oslikavajući atmosferu svog svijeta. No, unatoč kvaliteti pisanja, sama radnja mi se činila prilično dosadnjikavom. Knjiga se bavi depresivnom temom, što samo po sebi nije problem, no način na koji je ta tema obrađena nije me uspio zadržati zainteresiranom.

Knjiga mi nije ostavila značajan dojam i nažalost, ne čini mi se dovoljno zanimljivom da bih je preporučila drugim čitateljima.

Ako bih ocjenjivala isključivo stil pisanja, ocjena bi bila znatno viša, no s obzirom na cjelokupni dojam, teško mi je dati visoku ocjenu. "Okretište" je djelo koje bih brzo mogla zaboraviti…

[Marko Lapcevic · Rating 5 out of 5]

In this novel, the author talks about a painful period of his life - he was attacked and wounded. The novel contains parts where he is recovering from the attack, as well as some memories from the past.

It's not a thriller, it's more a novel where the author describes the atmosphere around him.

Feelings of powerlessness , vulnerabio, paranoia and anger are present throughout the novel.

This is the first novel of Damir Karakaš that I've read. The author confesses that this was the most difficult novel for him to write and I can completely understand that.

[Irena Pranjić · Rating 5 out of 5]

Nakon što sam pročitala već niz knjiga Damira Karakaša stekla sam povjerenje da je pouzdan po pitanju kvalitete koju pruža čitateljima, da je zbilja odličan pisac. Ono što sam primijetila ovaj puta je da paralela s mojim drugim omiljenim piscem, Brunom Schulzem koji je, kao i Karakaš, bio likovno talentiran, pa su im rečenice često vrlo slikovite. Ima nečeg stripovskog u tome jer strip pripovijeda slikama. Knjiga se sastoji od prizora koje pisac konstruira trodimenzionalno i puni ih mirisima, bojama i okusima. Punoća tih prizora pripovijeda sama za sebe, u njima nema nekih velikih akcijskih prizora i sve dramatične scene zapravo su preskočene, spominju se šturo, u svega par riječi koje su nužne da bi se objasnilo što se zapravo dogodilo. Jako su mi se svidjeli i dijalozi. I sveukupni stil pisanja.

[Iva · Rating 5 out of 5]

Dugoočekivana fenomenalna knjiga jednog od mojih omiljenih pisaca. Britka, jasna, a opet fantastično duboka i teška. Nije ni čudo da ju je pisao jako dugo. Omiljeni dio: "mnogo ljudi dolazi na frizersku stolicu ne radi samog šišanja, nego i nježnosti, dodira, da im netko prođe prstima kroz kosu: ja najviše volim dolaziti radi puhanja" (referira se na svog tatu). Pročitajte knjigu, obogatit će vas.

[Marko · Rating 3 out of 5]

Pre ove knjige od Karakaša sam čitao "Sjećanje šume" i "Proslavu" i pogledao sam film "Kino Lika", tako da sam sa velikom radošću dočekao novo delo za koje i sam Karakaš kaže da je njegovo najbolje delo do sada.

Na žalost u mom slučaju se nije tako ispostavilo. Bez želje da budem, veći Karakaš od Karakaša, ali od svega pomenutog što sam čitao ranije ovo mi je najslabije delo. Daleko od toga da je loše, roman je sjajan, ali su očigledno moja očekivanja bila prevelika na konto pređašnjih radova.

Razmišljao sam zašto je Karakaševo najkompleksnije delo meni i najslabije njegovo delo i jedini odgovor do koga sam došao je da ja Karakaša vezujem za Liku i priče iz Like. Da volim kontrast bogatog Karakaševog pisanja kojim opisuje sirov i siromašan kraj u kome je odrastao i surove i ogoljene likove iz svoje okoline.

Sam autor je u više intervjua pričao koliko voli i ceni Handkeovo pisanje i ako mu je cilj bio da ga dostigne mislim da je to ovom knjigom uspeo. Autorova lutanja po gradu su me u par navrata podsetila veoma na lutanja lika iz Handkeovog romana "Veliki pad".

Prvo poglavlje romana "Otkud ti" je za mene počelo sjajno anegdotom autora vezanom za svoju babu i dedu i njegovo selo, ali nakon toga u narednom poglavlju "Što nam se ovo dogodilo" pisac priča o svom iskustvu iz bolnice nakon nesreće. Treće poglavlje je njegov život nakon izlaska iz bolnice da bi u četvrtvom zaokružio priču i nastavio dalje.

Roman "Okretište" je onaj trenutak kada svog omiljenog autora moramo pustiti dalje, moramo mu dati priliku da proba nešto drugačije od onoga na šta smo navikli i moramo mu dati da komunicira i sa nekim drugim ljudima. Karakaš tu priliku koristi fenomenalno i obraća se ovim delom mnogo široj publici od dosadašnje koja se skupila zbog priča sa ličkog kamena, poput mene.

[Ivana Vladilo · Rating 5 out of 5]

Damir Karakaš – Okretište
Roman zapisa, bolničkih, postbolničkih, dnevnih, reminiscentnih… Roman o strahu, nemoći, bijesu, osveti, želji zaborava. Ono čime se roman bavi, već se dogodilo pa klasične fabule i nema; pratimo samo lepezu stanja, fizičkih i psihičkih, pa sam djelo i doživjela kao roman stanja pripovjedača, osobno mi posve nebitno što su, kao što znamo, ovdje autobiografski pisac i pripovjedač jedno.
Knjiga me privukla fotografijom na prednjem omotu, savršeno nas uvodi u temu instalacija Edwarda i Nancy Reddin Kienholz, Sollie 17 „koja nudi voajerski uvid u život usamljenog očaja. Izaziva suosjećanje, strah i pitanja za društvo…“ (Smithsonian American Art Museum, 2006)

Posebnost romana (ako smo svjesni da je umjetnost tek preoblikovani život, a iste teme se stalno vrte pa autorov način preoblikovanja čini djelo drugačijim, posebnim) svakako su jezik i stil koji me oduševio. Iako bismo očekivali tijek misli, razrađene dvojbe, začudo čitamo gotovo dokumentiranu realnost, nabrajanje onog što tijelo radi i oko vidi, a iz svega čitamo trenutno stanje čovjeka razapetog pitanjem kako riješiti frustrirajuće posljedice napada na okretištu i kako se vratiti normalnom životu. Ponekad mi, više od riječi govori upotreba interpunkcije, a rečenice s toliko „;“ (točka sa zarezom) savršene su, gole, ponekad čak okrutne, bezosjećajne, ponekad osjećaj izvire sa zadrškom, ali nikad sentimentalne. Ipak, simbolika se lako razrješuje: korijeni, djetinjstvo, školovanje – osjećaj nepotvrđenosti, obiteljskog razočaranja; planovi s razbacanim slovom „U“, pogled u visine, ptice, avioni, bajunet…rijetka, ali završno znakovita komunikacija sa ženom, odlazak u kino i čini se, razrješenje…okretište životu.

„Dišem otvorenih usta, ali pazeći da to ne činim preduboko, da me ne zaboli: razmišljam što ću reći djeci kad vide ovaj šav preko trbuha, ocakljeno tkivo; sad je najvažnije da se oporavim: svaka stvar u sobi, svaki korak, zvuk, čini mi se nekim oblikom mog otpora. Želim što prije iz ove sobe: samo to sad želim; želim ozdraviti. Zapravo ne želim: hoću! Volja je stvar jakih, želja stvar slabih; to sam davno kod Desnice pročitao.“ (37)
„Vani lete ptice, jedna je upravo proletjela u zlatnoj krletki; noću se kroz taj prozor vide svjetla grada: ponekad okvirom ispunjenim mrakom prođe neka sitna svjetlost, možda krijesnica, pa poslije još jedna: kao misao o slobodi.“ (42)
„Ponekad me iznenada napadnu misli tako teške da ih objema rukama moram odgurivati uzbrdo, onda pomislim, živ sam i dobro mi je: život se polako vraća svojoj svakodnevici: što ćemo danas za ručak, idem platiti račun za mobitel, tata, imaju li duhovi noge; izvukao sam iz frižidera zaleđeno meso, odložio ga u sudoper, stajao pored prozora; malo poslije počeo sam, pun osjećaja i želja, kovati planove za novi roman; povukao sam ciferšlus na majici da lakše završim misao o tome: čekam samo da se javi potreba za tim pisanjem, a onu knjigu sa slovima jednostavno ću umetnuti u ovu; sunce je već bilo visoko…“ (105)
„…otvorio oči još uvijek držeći kvrgavu glavu rukama, a vjerojatno sam i urliknuo jer je na vratima stajala moja žena i pitala me: „Šta je bilo?“ „Ništa“, rekao sam, „sanjao sam neki glupi san“; u sebi sam razmišljao kako je to još jedan od onih mojih bijednih pokušaja da se dokažem svojim roditeljima, čak i u snu; oni pak i dalje čvrsto misle da je sve što ja u životu kažem laž;…“ (107)

[Nora · Rating 5 out of 5]

Odličan roman koji nas uči kako jedino osveta ima smisla - tako da se okružimo bliskim ljudima, živimo sretan i ispunjen život i nastojimo što manje misliti o tome. Ožiljak ostaje za cijeli život i trajni je podsjetnik na nesreću, ali autor je odlučio da ipak postiji nešto vrijednije od osvete.
Mene se posebno dojmio taj odnos s roditeljima i djedom i bakom. Nevjerojatno je koliko nas vlastita obitelj može ograničiti, a s druge strane pružiti nam toliko brige i ljubavi. Ta proturječnost prikazana je s jedne strane majčinom brigom i predosjećajem da joj sin nije dobro, a s druge strane autor piše: "u sebi sam razmišljao kako je to još jedan od mojih bijednih pokušaja da se dokažem svojim roditeljima, čak i u snu; oni pak i dalje čvrsto misle da je sve što ja u životu kažem laž." (Str. 107)
Zanimljiv mi je i autorov odnos s fizičkom boli: "ležim i osluškujem svaki svoj udah: boli sve jače; onda se tješim, ako ne bude bolova, to će značiti da sam umro." (Str. 39)
Kao i želja da što prije izađe iz bolnice i vrati se normalnom životu: "Želim što prije iz ove sobe: samo to sada želim; želim ozdraviti. Zapravo ne želim: hoču! Volja je stvar jakih, želja je stvar slabih, to sam davno kod Desnice pročitao."

[Ognjen Lopusina · Rating 3 out of 5]

За Дамира сам први пут чуо кад сам видео да је гостовао код Галеба. Свакако не баш најбољи начин за упознавање. Чекао сам Драгану да заврши са градилиштем па сам сео у Буку и и насумично узео ову књигу. Романчић или новела се бави нападом који је Дамир доживео и након којег је једва остао жив као и потоњим периодом опоравка, који очигледно траје и данас. У књизи се скоро ништа о самом нападу не говори, осим ониричког описа последњих пар минута који су претходили атаку. Након што изађе из болнице и физички се сасвим опорави ми пратимо Дамира кроз тривијалност свакодневног живота у којем видимо да су ране ипак и даље свеже и да се он мучи да зацеле.

Део до напада је изузетно лепо написан, посета баки и деди, претпостављам у Лики, и упознавање са њиховим тешким животом (после сам схватио да је заправо тај завичајни угао вероватно и разлог напада). После напада, међутим, Каракаш почиње ваљаревићски да таксативно описује своју свакодневницу и кроз њу ми као треба да видимо његову тескобу. Проблем је што мени као неупућеном читаоцу није баш најјасније зашто би то требало толико да ме занима. Претпостављам да доста тога треба тражити у неком интимном кључу шти ми измиче.

[Vanja · Rating 5 out of 5]

"Bog, djede!" kažem. "Otkud ti?" odgovori i rukama potegne zečje uho maramice koju je svezao oko ćelave glave; teško ustane, priđe mi i pruži ruku onako kako je u takvim prilikama pružaju mehaničari, kad su im ruke masne i zacrnjene; baka hitro, više kao sjena nego kao živi stvor, iziđe iz kuće i kaže veselo: "Eto tebe nami!"
Rukovao sam se i s njom, a ona je onako mršava i gipka zakoračila k staji, viknula prema djedu ("Operi više te smrdljive ruke!"), vratila se i uvela me u kuću, pokazala mi na uleknuti kauč i rekla: "Odi tamo na svoje misto, ti voliš da ti bude meko." Sjeo sam odmah u svoju udubinu, kao u gnijezdo, baka je izvukla sok od bazge, nalila vode u čašu, promiješala žlicom i pitala hoću li što jesti.'


Kako te neke slike vrate u prošlost. Fale mi baka i deda.

❤️❤️

[Nebojsa Radovic · Rating 4 out of 5]

Karakaš ima vrlo specifičnu boju i ton pisanja koji mene oduševljava iz knjige u knjigu ali koji, iz razgovora sa drugima, ne leži svima. Sa tog aspekta gledano, Okretište nije mnogo drugačije od prethodnih knjiga i verujem da će fanovi biti oduševljeni, dok ostalima ova knjiga može da bude mnogo pitkija nego što je slučaj sa nekim od prethodnih romana. Lično, meni je na istom nivou kao i Proslava ali nešto manje kvalitetna od Blue Moona i Sjećanja šume. Svakako preporuka.

[Milorad Filipovic · Rating 3 out of 5]

This book is not for everyone. And it's certainly not for me. One one hand it is, at times, a well written depiction of a very painful (both mentally and physically) episode in author's life but on the other it's lack of a real content and long and slow everyday scenes and mundane conversations will just seem like a waste of time to read through.

[Sergej · Rating 4 out of 5]

Ipak na kraju ne toliko loša. Dosta dobra, ali daleko od meni njegovih najboljih Sjećanje Šume i Sjajno mjesto za nesreću. Karakaš se ponovno ističe riječnim minimalizmom i sposobnošću da neugodnu situaciju pretvori u način življenja.

[Sergio_Ivan · Rating 4 out of 5]

Hard to read (maybe to ... something - hence four not five stars) but gets a point