Plašim se, u pravu si... ali ne samo njih. Sve ćemo izgubiti, uključujući i način života
Plašim se vremena koja nas čekaju
Kada bude trebalo da pišu o nama, šta će reći? Da smo bili obično roblje i ništa više
Ovde su iz istog razloga iz kog smo i ti i ja
I dok je krišom gledao usnule ljude oko sebe, trudio se da zaboravi da su vrlo blizu granica sveta koji poznaju
Ali ima neki veliki teret na srcu, ne sluša me
Ne zaboravi nas za sledeće putovanje
Dok ju je posmatrao, u sebi je osetio okorelu usamljenost
Možda sam takav po prirodi ili nam je takav način života... naš običaj. Ali njoj, njoj su slomili srce
Ako se držim podalje od nje, neću moći da viđam tebe
Nekada sam te posmatrala kako radiš u vrtu
Ako je ovo pakao, onda idi odavde. I dopusti mi da pođem sa tobom
Oboje smo usred nigdine. Zar igde drugde može da bude gore?
Međutim, bio je svestan da je na mestu gde mu je nekad bilo srce, pre nego što su ga izvadili, odavno porasla tvrda grudva usamljenosti, da će je nositi sa sobom ma gde da ode
Doduše, još imam svoj život, ako ništa drugo. Ali znam da ga imam samo po praznini koja je ostala od njega