Ivan V. Lalić (8 June 1931 – 28 July 1996) was a Serbian and Yugoslav poet. He was also a translator of poetry from English, French and German into his mother tongue.
Lalić nije moj pesnik - u njemu stalno vidim napor da se dobije status u polju, dok su mi trenuci lične autentičnosti potpuno irelevantni. Strana mi je ta poezija herbarijuma, eufonija cveća, kuća i drveća, mada su mi rane zbirke iz 1950-ih, preobražene u Vreme, vatre, vrtovi (1961), bliže od kasnijih dela. Ali i tu mi smeta neprekidna forma ispovedne hermetičnosti i zgusnutih metafora kojima se opisuje nešto banalno, pesničkih slika u genitivu, i poza zanosa u kosidbi, dok mi pesnik sve vreme podmeće da mu se zanose bubrezi u utrobi. Nije li blef kada se visikoparno zazivaju Argonauti radi otrcanog krešenda "Ali malo ko zna tajnu:/nije važan svršetak,//Važna je samo plovidba "?
Lalić nikad do kraja kraja nije napustio nategnuti i ganuti ton, subjektivni patos koji se predstavlja kao personalnost, čak ni kad se dao u opevanje ključnih nacionalnih događaja i mitova u modernom ključu, ili se prebacio na Rim i Vizantiju, s večitim kompleksom periferije tražeći u evropskom pesništvu ono svečano odelo u kom će u dvorove pripustiti pesnika sa Balkana. Ne verujem njegovom intelektualizmu ni zazivanju Mocarta, Rilkea, Helderlina, Vizantije, antičkih grčkih pesnika i mitologije, sve mi to deluje kao kalkulacija, a i da je iskreno, ne fascinira me - kabinetski štreberaj, za koji sam imao onoliko razumevanja u studentskim danima, a činilo se da imam i dovoljno vremena.
Danas, iz ovog solidnog izbora sa promašenim i malograđanskim predgovorom, jedva da mogu da izdvojim tri-četiri pesme koje mi nešto znače (Zarđala igla, Leto, Terasa II, Nikad samlji), po pravilu one u kojima nema posipanja papira prašinom iz evropske pesničke biblioteke niti uštogljenog falsifikovanja karte za Kanon.