U romanu Ravnoteža govori se o ženama u Beogradu za vreme rata u bivšoj Jugoslaviji. Ne prihvatajući da im u njihovo ime ubijaju sugrađane, rođake, prijatelje i sinove, one ih skrivaju od mobilizacije. Milica, jedna od njih, prinuđena je da prekucava rukopis velikog nacionalnog pisca kako bi preživela krizu devedesetih. Tražeći način da se mentalno udalji od posla na koji je prisiljena, ona istovremeno piše i roman-pastiš ugledajući se na pripovedni postupak i stvaralaštvo sestara Bronte.Odbijajući svaki vid integracije u novo, razorno društvo bezumlja i zla, Milica i njene prijateljice svojom kreativnošću i hrabrošću pokušavaju da se odupru nasilju i haosu koji ih okružuje. Kroz mnoštvo duhovitih i ironičnih dijaloga, ovaj roman traga za odgovorom na pitanje kako u jednom neuravnoteženom društvu održati spostvenu ravnotežu. „Tri romana u jednoj knjizi, to je Ravnoteža Svetlane Slapšak. Pastiš, parodija i svedočanstvo čine ovaj roman jedinstvenim u savremenoj literaturi našeg regiona. Pastiš je priča u maniru sestara Bronte, parodija je roman o nastajanju oca nacije, a svedočanstvo su devedesete godine prošlog veka na prostoru bivše Jugoslavije ispričane oštro i lucidno. A kao bonus, u knjizi su porno skeč i recept za kolač u narodu poznat kao ’ravnoteža’.“ Dragan Velikić
Tri romana u jednoj knjizi, napisao je Velikić u pogovoru, preskočivši da kaže da su prosečni, prežvakani, i duboko zatvoreni u krugovima levičarske elite.
Regionalna nagrada Mirko Kovač piše na naslovnici, ali u zagradi ne stoji da i su članovi istog kruga i u žiriju nagrade, dodeljujući ih jedni drugima naizmenično i nesebično.
Zapravo sam imao ogromna očekivanja od ovog čitanja. Verovao sam da se radi o remek delu koje među retkim knjigama ima smisla darovati draganama za osmomartovski praznik. Verovao sam da će me protresti, potresti i oduševiti. I sav ovaj gnev potiče od toga što nije. A ja mrzim kad me knjige razočaraju.
Knjiga je zapravo daleko od loše, divna je i topla, ali autistično zatvorena u predratnim salonima Vračara od kojih mi je već muka, nepodnošljiva i teška, gotovo podjednaka kao ona koju izazivaju kusturičini desni koncentrični krugovi koji sa svojim piscima rade isto to. Smišljaju nagrade i kite prosečne knjige istima.
Lošija verzija Svetlane Velmar Janković je ovo štivo. Što bi mogao da bude i kompliment ako mislite da je ona bila fantastična autorka. A jeste.
U kojem si to svetu mogla uopšte sa toliko sreće da čitaš?, pita se u jednom trenutku junakinja Svetlane Slapšak, a verovatno i sama Svetlana, koja u svako svoje delo ugradi autobiografsko – bilo da su to sveprisutne mačke, mesec rođenja i horoskopski znak, ljubav prema knjigama, Grčkoj i revolucijama, intelektualci koji su na granici elitizma...
Kada sam započela „Ravnotežu“ mislila sam da ću je obožavati, ali desilo se tu svašta do kraja. Ovo je najbeogradskija Svetlanina knjiga i mislim da odatle ova ocena (pokvari mi eskapizam) – slošilo mi se kada sam shvatila koliko se ništa nije promenilo od devedesetih naovamo. Njeni opisi ulica, zgrada, ljudi, dešavanja... Zarobljeni smo mi zauvek u ovoj bedi, a zašto ostajemo i ušuškavamo se u živo blato, evo nemam pojma...
U „Ravnoteži“ imamo tri romana – jedan prati glavna dešavanja junakinje Milice i njene porodice i prijatelja u Slobino i predratno vreme; drugi je roman koji Milica piše kao razonodu i koji se ugleda na sestre Bronte, lagano i dosadnjikavo štivo koje bi moglo da se prodaje na trafikama; i treće je roman koji Milica prekucava i sređuje i za koji nisam imala želudac, a koji je zapravo parodija Dobrice Ćosića - dakle dobijamo kritiku njegovog lika i dela i samo bih joj zbog toga dala najvišu ocenu, ali prevagnuće moj istovremeno povređeni i ne previše dotaknuti senzibilitet.
Na samom kraju mi je zagolicala maštu i donekle se iskupila za poslednjih sto stranica koje su me namučile.
E da, još jedna definicija ljubavi: „...voleo bih da sa vama uživam u hrani, voleo bih da vas gledam u sunčevoj svetlosti, voleo bih da svako od nas čita nešto svoje, ali da to radimo zajedno.“ 💙
Pošto sam već rekla da su joj knjige autobiografske i da me njene žene pogađaju, iskreno se nadam da su i ovi muškarci o kojima piše bar jednim delom stvarni i da je moguće pronaći ih, ali po svemu sudeći što dalje od Beograda.
Istomesečniki Svetlane Slapšak izkazujejo avtoričino vsestranskost, ki pa je v romanu nekoliko paradoksno - v nekaterih pogledih premalo pripovedno naravnana. Nastavki zgodbe, ki govori o aktiv(istič)ni ženski meščanski inteligenci v Beogradu v usodnem času vojnih 90-ih, obetajo, a izpadejo (le) kot osnutek nekega filmskega sinopsisa. Roman rešujejo izbrušeni dialogi in sposobnost Slapšakove v posnemanju narativov "zahodne", "orientalske" in "nacionalistične" literature.
Nisam sigurna da bih uživala u delu da sam ga čitala pre autobiografije autorke. Pojedina saznanja činila su me tolerantnijom prema nekim delovima ovog romana. Romani u romanu - duhovit postupak. Bila sam sa likovima u stanu, čitala i borila se za opstanak u haosu. Ništa me, ipak, nije oduvalo.
Uh, ova knjiga mi najblaže rečeno nije legla. Iako mi je na početku delovala zanimljivo i obećavajuće, kasnije mi se iz nekog nepoznatog razloga totalno izgubila ta neka čitalačka nit, tako da mi je ova knjiga jedna od onih koje sam završio "na silu", a ne sa dozom entuzijazma. Dok sam je čitao uopšte nisam imao želju da sa istim nastavim, već sam je dokosurio samo pro forme. Naravno, nije isključeno da nije do autorke/knjige, već do čitatelja, iliti mene, ali ono što je izvesno jeste da se uopšte nismo povezali.
Sve mi je prijavlo da čitam u ovom romanu: položaj žene u periodu rata kada "nismo u ratu", stil pisanja, humor, ironija, analiza period prošlosti u kojem sam živela, razmišljanja o nacionalizmu, izleti u "ženski roman" 19. veka...