Knjiga je u formi dnevnika za 1987. i 88. godinu, ali sadržaj je uglavnom memoarsko-esejistički.
Miloš se sjeća mladosti u Litvaniji i Poljskoj, teških ratnih godina u Varšavi, poslijeratne diplomatske službe, života u Parizu nakon što je emigrirao (nesigurnog i siromašnog, ali bogatog kontaktima sa brojnom poljskom kulturnom emigracijom), onda odlaska u Kaliforniju (gdje ga čeka duhovna pustoš, ali materijalna sigurnost i književno priznanje).
Teme su uglavnom ekskluzivno poljske (zaista, pomalo je čudna tolika polocentričnost pisca koji je veoma dugo živio u Americi i Evropi), međutim on o svemu piše sa dovoljno univerzalno primenjivih zapažanja da bude zanimljiv i kad čitalac nema pojma o ljudima o kojima se piše. To vjerovatno ima veze s tim što je po vokaciji prvenstveno pjesnik (koji pomalo žali što je slavu stekao prozom). Od ljudi koji su nama poznati, zanimljivo je da se ne izjašnjava baš pozitivno o Gombroviču. Posredno, kao da se proglašava za njegovog antipoda. Malo me to iznenadilo, sjećam se da sam čitao jedan dosta pohvalan Milošev tekst poslije Gombrovičeve smrti, ali to je bilo napisano skoro dvadeset godina ranije.
Iako se svakodnevicom iz dana kada dnevnik nastaje Miloš ne bavi mnogo, jedan zanimljiv zapis odnosi se na međunarodni susret pisca u Portugalu, negdje 1988. godine. Pisci iz SSSR došli su organizovano, u grupi, i našli se sasvim u čudu pred snažnim napadima srednje i istočnoveropskih emigrantskih pisaca. Đerđ Konrad im tako kaže nešto kao "Da, vi ste nas oslobodili, ali to je bilo davno. Vaši tenkovi su predugo kod nas, vrijeme je da odete!" Brodski (iako je u emigraciji) pokušava oprezno da brani Sovjete, ali Miloš (iako mu je prijatelj) žestoko uzvraća. Jer, Miloš nije bio poljski nacionalista ili zadrti katolik (iako duboko pobožan), ali nije imao nikakvih rezervi u svom antikomunizmu.
Tako i u antiratnom pokretu po američkim univerzitetima 1968. godine ne vidi ništa osim komunističke ujdurme. To ga je učinilo prilično izolovanim u kalifornijskoj akademskoj zajednici punoj lijevo-liberalnih profesora koji su podržavali šeszdesetosmu.
Od naših pisaca Miloš na nekoliko mjesta spominje Kiša, čije djelo je očito dobro poznavao i visoko cijenio, a na jedom mjestu kaže da je na onim susretima u Portugalu učestvovao i "pjesnik Lalić" (vjerovatno Ivan V.). Spominje i jedan razgovor sa hrvatskim istoričarem Ivom Bancem (prevodilac ga zove Banać), a u prvim godinama po odlasku u Ameriku dosta su mu značile knjige Luja Adamiča.