Poznata priča: iako se knjizi može mnogo toga prigovoriti, u celini me je zaista dirnula. I to pre svega imajući u vidu podsticaj za pisanje – nakon što je saznala da ima kancer i da su joj šanse za preživljavanje male, autorka odlučuje da piše povest svog života. Međutim, iza njenog poduhvata ne stoji samo namera za ličnim presekom kao utehom, već nešto još važnije – želja da njen tada dvogodišnji sin ne bude lišen sećanja na svoju majku. Majku – višestruku strankinju, rođenu u zemlji koja više ne postoji, pripadnicu minule epohe i neke sasvim druge kulture. Stoga su „Černobiljske jagode” u svom najboljem vidu posebna vremenska kapsula, u kojoj je smeštena boja čitavog jednog vremena. Detalji o kojima Vesna Goldsvorti piše su nam sasvim bliski i mi ih i dalje proživljavamo, kroz priče, sećanja, a često i u svakodnevici. Iako nama Jugoslavija nije misterija, zapadu jeste, te je ova knjiga i jedan prilog uspostavljanju razumevanja. Ponekad je blizina teme i okolnosti preplavljujuća i postaje očito da je ovo knjiga za one koji o nama znaju vrlo malo ili nimalo, što ne znači da i ovdašnji čitaoci ne mogu u njoj naći radosti. Na primer, zanimljivo je što mogu da prozrem šta stoji iza nekih sasvim intimnih i internih momenata – od pojedinosti vezanih za odrastanje u Žarkovu ili crnogorske porodice, do studentskih dana na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde prepoznajem neimenovane ljude o kojima autorka piše. „Černobiljske jagode” su, bez obzira na svoje utemeljenje, često duhovite, neposredne i šarmantne, a čak patetičnost i sfera politike bivaju s merom predstavljene.
Nažalost, prevod Zie Gluhbegović je počesto klimav i to ne samo u odnosu na neodgovarajuća rešenja (npr. umesto izraza sa „koca i konopca” stoji „sa koNca i konopca”), već i što verujem da engleski original poseduje svojevrsnu eleganciju koja ovde nije mogla da dođe do izražaja, iako nije sasvim ispuštena.
Sve u svemu, bliska i, uprkos svim nesavršenostima, potrebna knjiga, sa, radosno ću otkriti – srećnim krajem.