April na Vlašiću, roman Muharema Bazdulja, otvara se frazom iz naslova, kao pesma. Ima nečeg lirskog, iako ne i sentimentalnog, u ovoj prozi koja spaja naizgled ljubavnu priču, specifičan univerzitetski roman u ključu akademske farse, ponešto od stila nežne brutalnosti naracije klasika noar žanra, a sve to u vrlo prepoznatljivoj i skoro dokumentaristički vernoj atmosferi kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog veka u Sarajevu, i ne samo u Sarajevu. April na Vlašiću je uvijek hladan, to je prva rečenica ovog romana, informacija koju glavnom junaku saopštava hotelski recepcioner. Priča koja sledi, međutim, sve je samo ne hladna. Umesto opuštenog produženog konferencijskog vikenda, glavnog junaka čeka sumiranje dotadašnjeg života, kao i preispitivanje odluka i izbora u njemu. Sve se to dešava zbog slučajnog susreta sa ženom koja je, na prvi pogled, u tom životu igrala jedva epizodnu ulogu. Roman Muharema Bazdulja ispisan je već prepoznatljivim autorskim rukopisom, a stilski registar ovog dela poznavaoce njegovog opusa podsetiće najviše na priče iz knjige Čarolija. Ipak, April na Vlašiću u mnogo čemu predstavlja i korak dalje, korak u nepoznato. Život i literatura u njemu stapaju se u jedinstven amalgam strasti i gorčine, katarzičan i lekovit, a istovremeno otrovan za rutinski spokoj večnih malograđana, baš kao amalgamska plomba.
Muharem Bazdulj is a prominent Bosnian writer, journalist, and translator known for his novels, short stories, and essays exploring Balkan identity, history, and post-Yugoslav life. He studied English Literature at Sarajevo University. He is currently based in Belgrade, Serbia.
Bazdulj is celebrated for his versatile style, blending fiction with journalistic insights.
Odavno me neka knjiga nije ovako iznervirala, mogao je kraj da bude drugačiji, mnogo drugačiji, vjerovatno je do mene i mojih velikih optimističnih očekivanja, ali ovaj kraj me je i šokirao i potresao i iznervirao, te stoga 3⭐, inače je skroz korektno štivo! Update: nek idu 4⭐, kad vratim film, nije oco roman baš za trojku, zaslužuje zvjezdicu više, makar samo zbog razloga što još razmišljam o njemu!
Uh. Imala sam, pre čitanja romana, predstavu o autoru. Predstava koju sam imala (i imam) bila je razlog da roman ne pročitam, ali sam rešila da se oduprem predrasudama i da mu dam šansu. No, ne leži vraže.. Intuicija je čudo. Doduše, i raspoloženje je čudo - premda bih ovaj put priču o raspoloženju zaobišla i napisala bih samo: Piše kao što izgleda. A izgleda nadobudno i pomalo nesigurno - iako se u javnosti predstavlja kao veliki (ne mislim ovde na njegove fizičke proporcije, mada nisu ni one zanemarive, jer su ga očito izgradile kao čoveka i kao pisca). Priča je bljutava, mačoistička - da ne kažem balkanska, jer priča o primamljivosti prevare u braku/vezi uopšte nije balkanska u svojoj biti, naprotiv! - Verujem da je prevara bilo i u patrijarhalnoj porodici, ali ova danas, tzv. "savremena" porodica, obiluje sa "lovačkim" pričama...
Чини ми се да је АНВ некакав продужени coming of age роман. У њему видимо интелектуално и (као) емотивно стасавање нашег главног јунака који се зове Мухарем Баздуљ. Прича ”почиње” почетком студија филозофије а окончава се ту негде под крај 3 деценије, што је узраст који се некако у наше време сматра као нови почетак одраслости. Поред тога овај роман је свакако и једна лепа посвета Сарајеву које у највећој мери представља тероар који са ликовима чини cast.
У првих 95% романа ми пратимо животне догодовштине М. Баздуља које се састоји из реда љубавних подухвата и реда некаквих књижевно-философских опсервација које су заправо материјал који знамо из Баздуљевих есеја и чланака. Овај део романа (да не кажем практично цео роман) изгледа као босанска верзија Ваљаревићевог Комо-а. Протагониста методички пије, пуши и у Мухаремовом случају и јебе на начин који узнемирава једном врстом хладноће и незаинтересваности. Иако је количина попијеног пива на моменте комична, атмосфера романа је тако сува и стенографска. Све је од почетка јасно, Мухарем је несрећан и његов живот, лишен искрене љубави и смисла, га је логично и довео на Влашић у групу себи сличних академских НГО полууспешника где они додатно разрађују ту депресију на пољу филозофије и културе учествујући на неком семинару о Меши С.
Баш као и Комо, није ми пријала ова врста емотивног аутизма тј швалерације и љубависања за адолесценте, и реално ту сам био на између 2 и 3 звездице. Међутим на самом крају, у последњим километрима пред Сарајево, дешава се један deus ex machina догађај који, бар у мом случају, даје један другачији кључ за тумачење целог романа.
Није чак толико битно ни шта се дешава. Мислим и сам тај догађај ни на који начин не чини да ми будемо паметнији/испуњенији. Само на јефтин начин подвлачи целу хрпу стереотипа омладинских.
Кључ је у начину на који Џеј и песма Недеља Мухарема на тренутак (или можда трајно?) воздиже из те каљуге адолесцентског поимања љубави, хиперинтелектуализма, лењости, пива, хајнекена, туборга, вискија. Тек тада у стању измењене свести ми видимо живог човека који се мучи, али сада први пут у вези са животним стварима. Чињеница да Баздуљ има снаге да препозна и забележи оно што је битно за начин на који комуницирамо и то почетком 2010-их година је изузетно важно.
По његовом признању многи књижевни ауторитети су му замерили што је кључар ове метаморфозе баш Џеј и баш зато је и јасно зашто се и сам Мухарем толико мучи да између те две стварности изабере праву. Његова врло успешна каријера је очигледно сведочанство да он паметно игра ту игру у којој претеже овај Баздуљ који повезује Бродског, Спрингстина и Достојевског али врло је битно што постоји и овакво сведочанство, макар се протезало на 2 или 3 странице, у којем Мухарем у тренуцима просветљења види онако како заправо јесте.
Simpatican i sentimentalan roman cija se radnja desava na nekolikodnevnom knjizevnom skupu na Vlasicu, u aprilu. Prolece je, puno je alkohola i frustracija, a glavni junak izmislja romanticnu vezu sa Vesnom (nije teista, ali verovatno jeste paganin kad boginju trazi u pomoc) da bi se odbranio od privlacne Ilme i ne ucini preljubu. Bravo za ideju, umetnost ume cesto da bude u sluzbi dobra.
Pohvalno je i sto roman ima oko 150 strana i radnja je fluidna bez potrebe autora da muci citaoce dodavanjem novih sadrzaja koji ometaju glavni tok radnje. Ali, kraj romana jeste problematican. Hm, retko ko u savremenoj srpskoj knizevnosti zna kako da poentira. I pitanje je kako bi zavrsio roman da slucajno nije cuo vest na radiju koja mu je posluzila da se izvuce.
Prvi put čitam Bazdulja i oduševljen sam. Lako, duhovito i puno sentimentalnosti. Toliko mi je nekih slika vratio iz prošlosti kroz sećanja glavnog junaka ali i akademska družina je zaista sjajno opisana sa svim iritantnim likovima. Onih par stranica o Džejovoj Nedelji su sjajni o tri užasa u pesmi: daljini, samoći i putu bez povratka i komparacija sa Krležom i njegovom teškom zemljom na olovnoj lopati. Smešno mi je što glavni junak ne voli Marukamija a neki mi neki delovi knjige baš liče na norvešku šumu, pogotovo ovakav kraj. Sad se radujem Sjetvi soli a verovatno još kojoj posle toga.
Muharemov pripovedački dar me nikada ne ostavi ravnodušnom. I najizlizanije sentimentalnosti, nešto što smo mislili da smo već prošli i prerasli, on ponovo stavi na dnevni red .. I vrati sve na početak.