Animali tristi al lavoro. Animali tristi in coda al supermercato. Animali tristi in mostra dentro gabbie metalliche semoventi. Jordi Punti cataloga un mondo segnato da un’aberrante normalità e racconta sei storie organizzate in due suite, nelle quali si snodano le vicende di personaggi perfettamente rintracciabili nelle statistiche. Una coppia che dopo dieci anni torna nel bungalow della prima notte d’amore, un divano Ikea comprato per ricordare l’incontro di un attimo, i sospetti e i tradimenti di un matrimonio in crisi, una lettera trovata per caso e la fuga a Londra a cercare l’amore dell’adolescenza. Persone senza qualità, che la notte dormono davanti alla televisione, e di giorno gridano allo scandalo per programmi che non hanno visto. Persone perbene che incontriamo tutti i giorni. Occhi bassi che affollano gli autobus la mattina presto, incapaci di guardarsi. Perché forse, più semplicemente, gli animali tristi siamo noi.
Jordi Puntí is a writer, translator (Paul Auster, Amélie Nothomb and Daniel Pennac, among others), and a regular contributor to the Spanish and Catalan press. He is currently the editor of the literary supplement, Quadern, published by the newspaper El País.
Puntí is considered one of the most promising new voices of contemporary Catalan literature. In 1998 he published his first book of short stories, Pell d’armadillo (Proa, 1998) that won the Serra d’Or Critics’ Prize.
Zašto životinje, upitala sam se kad sam krenula s ovom zbirkom. Životinje kojima obično, zapravo u velikom većini slučajeva ne pridajemo prave ljudske osobine, već samo one osnovne - da se utaže primarne potrebe. Čemu, stoga, životinje ovdje? Pa, po mom mišljenju, iz slične potrebe glavnih likova da utaže osnovne emocionalne potrebe. Mada nam Puntí ovdje izdvaja parove ostaje dojam kako svatko od njih živi u svom zasebnom svemiru. Istina, čini se da na površini svatko od njih ima funkcionalnu vezu, mada zalutaju ponekad na stranputicu, ali ono što se krije ispod površine je ono što čini njihove situacije zaista tužnima. Manjak komunikacije, manjak dubokih osjećaja čak, pa sve do manjka iskrenosti čini živote ovih ljudi osrednjima.
I sam pripovjedač svojim distanciranim pristupom, kao da se nadviruje nad cijelu situaciju iza sigurne udaljenosti mikroskopa, pojačava gorak okus koji nam ovi likovi ostavljaju. Ne mogu pobjeći od dojma da se protagonisti ovih priča čine kao izložbeni primjerci u zološkom vrtu, iza stakla ili nekakve ograde, iza kojih se nalazi sam autor, promatra ih i dokumentira, detektirajući manjkavosti njihovih odnosa i stanja, ne nudeći rješenje, već ga ostavlja nama, čitateljima. A čarobno rješenje se ni ne može pronaći. Možda se tek može izvući nekakva pouka iz svakog od ovih veza kao putokaz što ne raditi.
"Тъжните животни" представя истинска мозайка от необичайни герои, до един жертви на крехкото равновесие на любовта.Преплетени в знойната мараня на летен испански следобед,историите,съставящи тази комедия от грешки, разкриват с безпощадно точност какво ни прави хора:мечтите и чувствеността, спомените и илюзиите, убийствената самота и скритите загуби на понякога измитото ни всекидневие. Това е истинско обяснение в любов на Барселона, такава, каквато е, във всичките и багри.