„Badalpurski vrt“ Kenize Mourad je nastavak romana „Tragom mrtve princeze“ koji je bio zaista divan... I sada, čitajući u početku „Badalpurski vrt“ bila sam malo razočarana jer mi se činilo da je pomalo dosadan u odnosu na prvi dio, odnosno – Tajnu mrtve princeze... ali, na kraju je i ovaj dio ispao vrlo zanimljiv... Ukratko, riječ je o djevojci koja je, zbog spleta okolnosti u kojima se našla njena majka prilikom njenog rođenja, čitav svoj život bila prisiljena tragati za identitetom. I prošla je sve, manastire i samostane, internate, razne porodice udomitelja i usvojitelja, obišla je rođake u Turskoj, te oca i polubraću u Indiji. Nakon niza uspona i padova, na kraju romana shvata da u svojoj potrazi za identitetom i pripadanjem porodica i pripadništvo nekoj grupi, koliko god da predstavljaju neku vrstu štaka kojima se potpomažemo u životu, isto tako mogu predstavljati sputavajuće okove i prepreku samospoznaji, kao i nepristrasnom promatranju svega oko sebe i u sebi samima... Kroz svu tu priču upoznajemo se sa ljudskim zabludama, sa ljudskom pohlepom i mržnjom, saznajemo strašne priče o spaljivanju udovica u Indiji, o ubijanju žena čijim mirazom nova porodica nije zadovoljna, o dvostrukim standardima, o spletkama vladajuće kaste kako bi izazvali nacionalnu i vjersku netrpeljivost između hindusa i muslimana i groznim zločinima počinjenim nad nemoćnim narodom... Kao i o različitim aršinima za sve što ljudi urade, u skladu sa njihovim polom, kastom, religijom i bojom kože... Ali na kraju, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili, shvatamo da imamo izbor da budemo ljudi ili neljudi