What do you think?
Rate this book
Listanje kupusa
Pet jedanaestogodišnjaka, nerazdvojnih članova An družine, u Borovu je naselju 1991. krenulo istraživati misterij nestanka djece i nekih obitelji iz njihova naselja koje se mijenja iz dana u dan, pa sve brže, iz dana u noć, u noći u kojima se sve češće čuju pucnjevi, detonacije... No, njihovo je prijateljstvo iznad svega, pa im ni činjenica što doznaju da su odjednom postali Srbi ili Hrvati ništa ne znači, dok ona u svijetu odraslih postaje ključna. Zbog prijateljstva i nerazumijevanja svijeta koji im baš nitko ne pokušava objasniti – a teško da se i njihovi roditelji dobro snalaze u galopiranju rata – upadat će u sve veće nevolje i njihovo će idilično djetinjstvo, obilježeno stripovima i glazbom, začinjeno prvim ljubavima, postupno prerasti u triler i horor. Listanje kupusa jedan je od prvo ljepših, pa poslije mučnijih i napetijih, a sve skupa potresnijih i humanijih romana napisanih podosta posljednjih godina.
Roman Igora Beleša svojevrstan je križanac slavna serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stevena Kinga, samo što je ovo 5 prijatelja za odrasle i za one koji zbog rata nisu nikada uspjeli odrasti ili su, pak, to uspjeli, ali okrnjeno, ukrivo, a da za to nisu krivi.
Roman Igora Beleša svojevrstan je križanac slavna serijala Enid Blyton 5 prijatelja i filma Ostani uz mene, nastalog po scenariju Stevena Kinga, samo što je ovo 5 prijatelja za odrasle i za one koji zbog rata nisu nikada uspjeli odrasti ili su, pak, to uspjeli, ali okrnjeno, ukrivo, a da za to nisu krivi.
371 pages, Paperback
Published May 1, 2023
32 people are currently reading
795 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 142 reviews
February 11, 2024
Da je Beleš Amerikanac 'Listanje kupusa' bi, nakon što je kod nas suvereno osvojilo nagradu 'Fran Galović', sigurno dobilo Pulitzera za književnost, u to uopće ne sumnjam. Tko zna, možda ni Booker Internacional nije nedohvatan, iako je za takve iskorake potreban cijeli tim i jaka angažiranost izdavača s partnerima. No, ovo će djelo postati obavezna lektira u vrlo skorom vremenu. Radi se o još jednoj iz serijala knjiga koje pričaju o ratu da se ne bi ponovio. Suze sam već ronio nad Cvjetićevom duologijom ('Schindlerov lift' / 'Što na podu spavaš'), Žmirićevim 'Pacijentom iz sobe br. 19' (a još mi je draži njegov 'Blockbuster'), Dežulovićevom 'Jebo sad hiljadu dinara', pa kako ne bih i nad 'Listanjem kupusa'.
Dječje družine nisu nepoznati junaci u literaturi i filmu, za mene još od 'Družbe Pere Kvržice', 'Smogovaca', preko 'Stand by me' (na kojeg se Beleš u filmu referira nekoliko puta), danas ekipe iz 'Stranger thingsa' pa sve do 'An družine' (Gor-an, Boj-an, Zor-an, Drag-an i pridružena Nikolina) u ovom romanu. No, ovaj put mi emocije idu na n-tu potenciju, jer iako je prošlo 30 godina, sve su mi scene djetinjstva pred očima. A Beleš ih je prikazao vrlo realno. Bilo je to vrijeme puno stripova, Dylan Doga, Marty Misterije, Bajage, razvučenih audiokaseta, proizvoda Borova, radničkih naselja, rada u tvornicama, tzv. eksperimentalnih škola, tri školske smjene, dječjih kavgi jačih i starijih, bježanja poput Toma Sawyera, gledanja 'Twin Peaksa', prijatelja čiji su roditelji gastarbajteri i imaju videorekordere. A onda je došao i do početka prebrojavanja krvnih zrnaca i nastavaka prezimena, pa točke koju sam ja u Splitu mogao vidjeti samo na TV ili u novinama, a on uživo - naoružavanja, potresne scene početaka rata, stradanja u Borovom naselju, Vukovaru, navalu JNA i četnika, Dunav. Neću opisivati i dodatak kako vam ne bih spojlao dio radnje.
Dao je Beleš sliku tih početaka devedesetih dječjim očima, očima kojima nije jasno 'zašto se carevi igraju rata' i to baš na njihovom teritoriju. U neka doba se čak i pitaju zašto to Zagreb i Beograd ne riješe kod sebe nego kod njih. Djeca nisu bila dužna znati povijesna spajanja i razdvajanja, nacionalni protekcionizam, političke ideologije... Za An družinu se jednostavno događa nerazumljivo ludilo u kojem vide da njihovi prijatelji iz škole počinju nestajati, da se ljudi počinju dijeliti po prezimenima ili po TV programima koje gledaju. Pokušavaju prepoznati tko je Srbin, tko Hrvat, što je to pola-pola, i u koju kategoriju staviti Muarema. Oni postaju izgubljena generacija.
Ipak, iako je gradacija predratnih događaja ono što će nam svima ostati nit vodilja dok budemo druge nagovarali da ga pročitaju, Igor je kroz roman obradio i razne situacije poput nasilja u obitelji, pijanstva, nebrige, različitog odnosa očuha prema djeci, nemoći majki da ih zaštite unutar svojih zidova, ekonomske nejednakosti. I sve to dok roman pršti dječjim humorom. Smijao sam se s njima, a u duši psovao i plakao jer je roman povijesno određen i znam da brzo slijedi dan kad će njihov raj biti razrušen.
Zbog Belešovog stila pisanja doslovce sam jurio kroz stranice. Kratka poglavlja, izvrsni dijalozi, smijeh i suze i enormne količine topline tjerali su me da okrećem list za listom.
Roman zaslužuje ogroman broj zvjezdica, pljeskova i aplauza i biseve, no u meni ostaje nedoumica. Kad uđe u lektiru, a to je sigurno, 'Listanje kupusa' će dječjoj populaciji pokazati kako stariji uništavaju dječju nevinost, a paradoksalno time narušiti nevinost generacije koja se na TikToku ne razdvaja po nacionalnosti. Smiju se skupa, slušaju YouTubere, hiphopere, pate za Tylor Swift,... bez obzira na boju kože i naciju. Kad pročitaju 'Listanje kupusa', sve će ovisiti o onome tko ga s njima bude komentirao, a to su stariji. E, nas se ja bojim, stariji su Grinch ovog romana.
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...
==
Link za nabavu https://hena-com.hr/knjige/cijena/lis...
==
Dobrodošli u kolumnu "Timbar na libar":
Na Dalmatinskom portalu: https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/...
Na Facebooku: https://www.facebook.com/timbarnalibar
Na Instagramu: https://www.instagram.com/timbarnalibar
Dječje družine nisu nepoznati junaci u literaturi i filmu, za mene još od 'Družbe Pere Kvržice', 'Smogovaca', preko 'Stand by me' (na kojeg se Beleš u filmu referira nekoliko puta), danas ekipe iz 'Stranger thingsa' pa sve do 'An družine' (Gor-an, Boj-an, Zor-an, Drag-an i pridružena Nikolina) u ovom romanu. No, ovaj put mi emocije idu na n-tu potenciju, jer iako je prošlo 30 godina, sve su mi scene djetinjstva pred očima. A Beleš ih je prikazao vrlo realno. Bilo je to vrijeme puno stripova, Dylan Doga, Marty Misterije, Bajage, razvučenih audiokaseta, proizvoda Borova, radničkih naselja, rada u tvornicama, tzv. eksperimentalnih škola, tri školske smjene, dječjih kavgi jačih i starijih, bježanja poput Toma Sawyera, gledanja 'Twin Peaksa', prijatelja čiji su roditelji gastarbajteri i imaju videorekordere. A onda je došao i do početka prebrojavanja krvnih zrnaca i nastavaka prezimena, pa točke koju sam ja u Splitu mogao vidjeti samo na TV ili u novinama, a on uživo - naoružavanja, potresne scene početaka rata, stradanja u Borovom naselju, Vukovaru, navalu JNA i četnika, Dunav. Neću opisivati i dodatak kako vam ne bih spojlao dio radnje.
Dao je Beleš sliku tih početaka devedesetih dječjim očima, očima kojima nije jasno 'zašto se carevi igraju rata' i to baš na njihovom teritoriju. U neka doba se čak i pitaju zašto to Zagreb i Beograd ne riješe kod sebe nego kod njih. Djeca nisu bila dužna znati povijesna spajanja i razdvajanja, nacionalni protekcionizam, političke ideologije... Za An družinu se jednostavno događa nerazumljivo ludilo u kojem vide da njihovi prijatelji iz škole počinju nestajati, da se ljudi počinju dijeliti po prezimenima ili po TV programima koje gledaju. Pokušavaju prepoznati tko je Srbin, tko Hrvat, što je to pola-pola, i u koju kategoriju staviti Muarema. Oni postaju izgubljena generacija.
Ipak, iako je gradacija predratnih događaja ono što će nam svima ostati nit vodilja dok budemo druge nagovarali da ga pročitaju, Igor je kroz roman obradio i razne situacije poput nasilja u obitelji, pijanstva, nebrige, različitog odnosa očuha prema djeci, nemoći majki da ih zaštite unutar svojih zidova, ekonomske nejednakosti. I sve to dok roman pršti dječjim humorom. Smijao sam se s njima, a u duši psovao i plakao jer je roman povijesno određen i znam da brzo slijedi dan kad će njihov raj biti razrušen.
Zbog Belešovog stila pisanja doslovce sam jurio kroz stranice. Kratka poglavlja, izvrsni dijalozi, smijeh i suze i enormne količine topline tjerali su me da okrećem list za listom.
Roman zaslužuje ogroman broj zvjezdica, pljeskova i aplauza i biseve, no u meni ostaje nedoumica. Kad uđe u lektiru, a to je sigurno, 'Listanje kupusa' će dječjoj populaciji pokazati kako stariji uništavaju dječju nevinost, a paradoksalno time narušiti nevinost generacije koja se na TikToku ne razdvaja po nacionalnosti. Smiju se skupa, slušaju YouTubere, hiphopere, pate za Tylor Swift,... bez obzira na boju kože i naciju. Kad pročitaju 'Listanje kupusa', sve će ovisiti o onome tko ga s njima bude komentirao, a to su stariji. E, nas se ja bojim, stariji su Grinch ovog romana.
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...
==
Link za nabavu https://hena-com.hr/knjige/cijena/lis...
==
Dobrodošli u kolumnu "Timbar na libar":
Na Dalmatinskom portalu: https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/...
Na Facebooku: https://www.facebook.com/timbarnalibar
Na Instagramu: https://www.instagram.com/timbarnalibar
November 25, 2023
4.5
Jako je ovo teška, a isto tako predivna knjiga koju ću dugo pamtiti. Je, ratna je (s ovog našeg prostora) i kao takva tema u zadnje vrijeme ljudima već odbojna, naporna, već prožvakana. Ja sam je u ruke uzela zbog djece koja vode radnju i „Listanje kupusa“ ću preporučivati kao domaće djelo koje je smješteno u rat, ali govori o drugim, puno bitnijim stvarima. Dječjoj snazi, prijateljstvu, podršci, ljubavi, strahu, pokušaju razumijevanja svega oko sebe, stremeći biti što bolji svima u svijetu koji ne razumiju i ljudima koji od njih zahtijevaju da ih se bezpogovorno sluša. Tada se najčešće ide protiv sebe, a posljedice se zbrajaju godinama poslije...
Više o utiscima pročitajte klikom na link: https://knjige-u-svom-filmu.webador.c...
Jako je ovo teška, a isto tako predivna knjiga koju ću dugo pamtiti. Je, ratna je (s ovog našeg prostora) i kao takva tema u zadnje vrijeme ljudima već odbojna, naporna, već prožvakana. Ja sam je u ruke uzela zbog djece koja vode radnju i „Listanje kupusa“ ću preporučivati kao domaće djelo koje je smješteno u rat, ali govori o drugim, puno bitnijim stvarima. Dječjoj snazi, prijateljstvu, podršci, ljubavi, strahu, pokušaju razumijevanja svega oko sebe, stremeći biti što bolji svima u svijetu koji ne razumiju i ljudima koji od njih zahtijevaju da ih se bezpogovorno sluša. Tada se najčešće ide protiv sebe, a posljedice se zbrajaju godinama poslije...
Više o utiscima pročitajte klikom na link: https://knjige-u-svom-filmu.webador.c...
December 13, 2023
Što napisati, a da vjerno opiše radnju ove knjige i emocije koje je probudila u meni? Priča o prekrasnom prijateljstvu, onom koje smo, ako smo bili sretni, doživjeli i sami. Priča o jednom mjestu koje je obilježilo generacije, u kojem sada hodaju duhovi sretnijeg života. Priča o odrastanju, otkrivanju tajni odraslih i mirisu nostalgije koji prožima opise sretnih dana djetinjstva. Priča o mržnji, nasilju, smrti, odlascima i rastancima. Priča koja teče poput svile, samo kako bi bila prekinuta oštricom noža. Priča o svima nama, na ovaj ili onaj način. Priča o ljubavi, ispričana najljepšim riječima i bez patetike. Priča koja će živjeti zauvijek.
March 5, 2025
Listanje kupusa.
Pet prijatelja.
Prazne stolice.
Duboko u meni odzvanja ovaj roman, ovog pisca koji je rodjen iste godine kada i ja. Koji je izgubio sve sto je do 13. godine zivota imao.
Roman je te o pet prijatelja, njihovoj povezanosti, odanosti i ljubavi. Roman o djecjoj igri. Nevinosti. Odsustvu zla u njima i radjanju tog istog zla oko njih.
Nisu svi imali lijepe zivote. Alkoholizam i obiteljsko nasilje, bili su svakodnevnica za neke.
“Sjedili smo za stolom koji je samo simbolicno nosio naziv porodicni stol, a zapravo je bilo klimavo mjesto gdje su svakodnevno na jelovniku bila sva nasa medjusobna nepodnosenja”.
Bojan, Zoran, Dragan, Goran & Nikolina imali su zato jedni druge, kao utjehu, malu rezervnu obitelj, kucu spasa i podrske, razlicitostima unatoc.
Roman je to o jednom gradu i naselju kojeg “vise nema i eksperimentalnoj skoli i tvornici cipela koju nam je ostavio ceski poduzetnik Bata, Tito “preuzeo”, rat unistio. Roman o proizvodima naseg djetinjstva:”Svi smo voljeli spojene stapice, bilo je to poput srecke u svijetu slanih stapica”. Roman je to o glazbi i Twin Peaksu koji nikako da pogledaju u miru, jer - vani se vec puca. A slusao se u istoj kuci i Toma Zdravkovic i Duran Duran. Na radiju. TDK kazetama. Bili su tu i stripovi, stripoteke, videorekorderi. Oni prvi, koje imaju samo neke kuce.
Autor evocira vlastita sjecanja, kroz djecju zbunjenost i nevinost kao reakciju na okolnosti rata. Pa nisu li samo Švabe neprijatelji? Gdje nestaju djeca? Autor ne zauzima stranu, ne dijeli likove po nacionalnostima, samo ukazuje na zlo i razarajuce, dugorocne posljedice koje ono ima na pojedinca i drustvo. Jer i nedavno je netko nekoga ubio, u kaficu, u Vukovaru.
Roman koji bi trebao biti dio lektire, ne samo kod nas, svugdje…u svakom kutku svijeta, jer svijet je i dalje, 2024., bojno polje i nitko ne mari za izgubljene zivote.
Pet prijatelja.
Prazne stolice.
Duboko u meni odzvanja ovaj roman, ovog pisca koji je rodjen iste godine kada i ja. Koji je izgubio sve sto je do 13. godine zivota imao.
Roman je te o pet prijatelja, njihovoj povezanosti, odanosti i ljubavi. Roman o djecjoj igri. Nevinosti. Odsustvu zla u njima i radjanju tog istog zla oko njih.
Nisu svi imali lijepe zivote. Alkoholizam i obiteljsko nasilje, bili su svakodnevnica za neke.
“Sjedili smo za stolom koji je samo simbolicno nosio naziv porodicni stol, a zapravo je bilo klimavo mjesto gdje su svakodnevno na jelovniku bila sva nasa medjusobna nepodnosenja”.
Bojan, Zoran, Dragan, Goran & Nikolina imali su zato jedni druge, kao utjehu, malu rezervnu obitelj, kucu spasa i podrske, razlicitostima unatoc.
Roman je to o jednom gradu i naselju kojeg “vise nema i eksperimentalnoj skoli i tvornici cipela koju nam je ostavio ceski poduzetnik Bata, Tito “preuzeo”, rat unistio. Roman o proizvodima naseg djetinjstva:”Svi smo voljeli spojene stapice, bilo je to poput srecke u svijetu slanih stapica”. Roman je to o glazbi i Twin Peaksu koji nikako da pogledaju u miru, jer - vani se vec puca. A slusao se u istoj kuci i Toma Zdravkovic i Duran Duran. Na radiju. TDK kazetama. Bili su tu i stripovi, stripoteke, videorekorderi. Oni prvi, koje imaju samo neke kuce.
Autor evocira vlastita sjecanja, kroz djecju zbunjenost i nevinost kao reakciju na okolnosti rata. Pa nisu li samo Švabe neprijatelji? Gdje nestaju djeca? Autor ne zauzima stranu, ne dijeli likove po nacionalnostima, samo ukazuje na zlo i razarajuce, dugorocne posljedice koje ono ima na pojedinca i drustvo. Jer i nedavno je netko nekoga ubio, u kaficu, u Vukovaru.
Roman koji bi trebao biti dio lektire, ne samo kod nas, svugdje…u svakom kutku svijeta, jer svijet je i dalje, 2024., bojno polje i nitko ne mari za izgubljene zivote.
November 1, 2023
Jedna od najzabavnijih, najljudskijih i najužasnijih knjiga koje sam pročitala. Odmah je ušla u favorite.
Pet prijatelja je točna usporedba jedino ako sam zaboravila da se neka od knjiga zvala Pet prijatelja u ratu i da je uključivala razornu brzinu propasti kolektivnog djetinjstva.
Hvala An družini i Igoru Belešu - prvo na smijehu, a onda na suzama.
"Taj će led zauvijek ostati smrznut u mom pogledu, nešto što nikada nisam uspio otopiti i ostaviti iza sebe; hladni teret koji ću do kraja života nositi na leđima. Led koji će ohladiti svako moje buduće pripadanje, svaku zaljubljenost, svaki moj dolazak i brzi odlazak, svaku moju misao i moj san."
Pet prijatelja je točna usporedba jedino ako sam zaboravila da se neka od knjiga zvala Pet prijatelja u ratu i da je uključivala razornu brzinu propasti kolektivnog djetinjstva.
Hvala An družini i Igoru Belešu - prvo na smijehu, a onda na suzama.
"Taj će led zauvijek ostati smrznut u mom pogledu, nešto što nikada nisam uspio otopiti i ostaviti iza sebe; hladni teret koji ću do kraja života nositi na leđima. Led koji će ohladiti svako moje buduće pripadanje, svaku zaljubljenost, svaki moj dolazak i brzi odlazak, svaku moju misao i moj san."
December 28, 2023
Jedino što mi pada na pamet reći o ovoj knjizi je da bi trebala stajati dok pričam o njoj...iz poštovanja.
September 18, 2024
Moram priznati da me ova knjiga emotivno uništila do kraja. Ovo je izuzetno teška, tragična priča koja počinje jako nevino. Prvi dio je napisan u formi legendarnih 5 prijatelja, a kasnije kad stvari budu komplicirane, postaje jako mračno i mučno.
Autor me u knjizi nevjerojatno duboko povezao sa likovima i prikazao ih kao prijatelje koje znam cijeli život. Zato mi je bilo izuzetno teško čitati jer sam znao da će situacija biti samo gora.
Knjiga se bavi temom Domovinskog rata i to je jako komplicirana tema i sigurno nekima preteška za čitanje. Ja sam sretan što sam pročitao ovu knjigu jer sam za neke događaje tek sada saznao. Iako je ovo fikcija, knjiga se čita kao memoar.
Autor se pridružio sastanku knjiškog kluba i doslovce smo ga zasuli sa mnogobrojnim pitanjima jer nas je zanimalo što se to stvarno desilo, posebice zbog epiloga koji je bio toliko šokantan i neočekivan. Bio je izuzetno prizeman i zanimljiv sa mnogobrojnim detaljima što se zapravo dogodilo.
O ovoj knjizi mogu govorit samo u superlativima jer stvarno mislim da je savršena i predivna. Zbog toga svima preporučujem ovu nezaboravnu priču o kojoj neće moći prestati misliti. Izuzetno me veseli saznati što to novo autor priprema, jer svakako znam da ću pročitati.
Autor me u knjizi nevjerojatno duboko povezao sa likovima i prikazao ih kao prijatelje koje znam cijeli život. Zato mi je bilo izuzetno teško čitati jer sam znao da će situacija biti samo gora.
Knjiga se bavi temom Domovinskog rata i to je jako komplicirana tema i sigurno nekima preteška za čitanje. Ja sam sretan što sam pročitao ovu knjigu jer sam za neke događaje tek sada saznao. Iako je ovo fikcija, knjiga se čita kao memoar.
Autor se pridružio sastanku knjiškog kluba i doslovce smo ga zasuli sa mnogobrojnim pitanjima jer nas je zanimalo što se to stvarno desilo, posebice zbog epiloga koji je bio toliko šokantan i neočekivan. Bio je izuzetno prizeman i zanimljiv sa mnogobrojnim detaljima što se zapravo dogodilo.
O ovoj knjizi mogu govorit samo u superlativima jer stvarno mislim da je savršena i predivna. Zbog toga svima preporučujem ovu nezaboravnu priču o kojoj neće moći prestati misliti. Izuzetno me veseli saznati što to novo autor priprema, jer svakako znam da ću pročitati.
May 13, 2025
KNJIGA GODINE!!!
Bez imalo zadrške, s punom intelektualnom i emotivnom odgovornošću, smatram da bi ova knjiga morala biti uvrštena među obavezne lektire u srednjoškolskom obrazovanju svih bivših jugoslovenskih republika. Duboki naklon gospodinu Igoru Belešu, kapa do poda, maestro!
Malo je autora na prostoru bivše Juge koji su se usudili suočiti s krvavim zaokretom devedesetih s tolikom emocionalnom autentičnošću i pripovjedačkom preciznošću. Beleš uspijeva prikazati raspad jugoslovenskog društvenog poretka, kao i urušavanje ideje "bratstva i jedinstva" kroz vizuru djeteta - nevinog, ali sve svjesnijeg sudionika historijske katastrofe. Teško je danas pronaći autora koji s tolikom uvjerljivošću i snagom izraza uspijeva dočarati tugu, očaj, gubitke, strahove i prerano sazrijevanje jedne izgubljene generacije, izazvane disolucijom Jugoslavije. Ovaj roman ne nudi puku naraciju, on vrši metamorfološki rez kroz kolektivno pamćenje, otvarajući rane koje nikada nisu bile zaliječene u potpunosti.
Pisati osvrt na djelo koje istovremeno odiše narativnom svestranošću i tematskom slojevitošću predstavlja izazov vrijedan duboke introspekcije. Beleš uspijeva da čitaoca najprije nježno uvede u svijet djetinjstva, bogat iskonskom nevinošću, razigranom znatiželjom i bezbrižnim nestašlucima - prostor gdje je nostalgija gotovo opipljiva, a toplina porodičnog doma tek prividna konstanta. Međutim, ispod te naizgled idilične površine, provlače se teške, često bolno autentične niti porodične disfunkcionalnosti i nasilja, koje suptilno, ali postojano razgrađuju sigurnost tog mikrokosmosa.
I upravo kada se čitalac navikne na taj bipolarni svijet djetinje čulnosti i porodične tenzije, narativ ga naglo iščupa iz zone komfora i baca u surovu stvarnost rata. Zatiče nas potresan prikaz preobražaja i raspada jugoslavenskog društva, kao i njegovih vrijednosti, iznenadne i nasilne tranzicije iz kolektivne utopije u individualnu traumu, kroz koju se reflektuje gubitak vrijednosti, identiteta i povjerenja. Na taj način, knjiga ne samo da ocrtava ličnu i porodičnu dramu, već postaje i svjedočanstvo jedne epohe, složeno i istinito koliko i svima bolno prepoznatljivo.
Ukoliko mislite da knjigu nije moguće preplakati, razmislite još jednom. Beleš vas s razlogom pretvara u narikaču.
Roman započinje prikazom grupe dječaka - takozvane An družine (ZorAN, BojAN, GorAN i DragAN) nastanjene u Borovu, nadomak Vukovara. Radnja je smještena u sjenku nadolazećeg rata, gdje upoznajemo djecu iz disfunkcionalnih porodica, koja, uprkos zamršenim porodičnim odnosima, kroz međusobno razumijevanje i podršku, tvore iznenađujuće funkcionalnu cjelinu. Nedugo zatim pridružuje im se i Nikolina, koja postaje ravnopravna članica družine. Kroz njihovu svakodnevicu i potragu za "nestalom djecom" Borova, Beleš suptilno i vješto otvara pitanja složenih socijalnih odnosa, koji s vremenom prerastaju u trvenje i konačnu polarizaciju borovske zajednice.
Oživljavanjem potisnutih nacionalnih pitanja sa sve rastućim tenzijama, razigrani i bezbrižni duh dječije radoznalosti biva potisnut zveckanjem oružja i dodjeljivanjem nacionalnih prefiksa. Umjesto nestale djece, An družina pronalazi rascjepe - etničke, ideološke i ljudske, te nepremostiv raskol između dvije strane Borova. Rat je prikazan kao tiha, sveprožimajuća sila koja deformiše tkivo djetinjstva i razara temelje dotadašnjih uvjerenja, načela i pripadnosti.
Djelo neminovno asocira na svima poznate pustolovine "Toma Sawyer-a", ne samo zbog dječijih pustolovina čija lutanja obuhvataju čitav spektar iskustava, i lijepih i ružnih, već zbog dublje književne paralele. Baš kao i Mark Twain, Igor Beleš naizgled jednostavnim stilom izvodi istančanu društvenu kritiku lišenu apologije. lako roman na prvi pogled djeluje kao lako čitljivo i razumljivo štivo, zapravo je kompleksan, tematski bogat i emocionalno razgranat, s dubokim društvenim i političkim kontekstom.
Možda će nekome djelovati zbunjujuće što se djeca, barem ispočetka, u pojedinim dijelovima knjige boje nasrtaja "Švaba". No to je tek simptom promišljenije i perfidnije konstrukcije, narativa koji je jugoslovenski sistem pažljivo kalemio i utjelovio - neprijatelj je uvijek vanjski, a najprije njemački. Njemačka je predstavljala velesilu i historijskog pokretača dva svjetska rata, što nije ostavljalo prostor na pomisao da neprijatelj bude prvi komšija ili sunarodnjak. Ovo je bila jedna od ključnih ideoloških krinki - sistemska samoobmana koja je omogućavala da unutrašnje tenzije i realne prijetnje ostanu potisnute pod petokrakom i krilaticom "bratstva i jedinstva". U tom okviru, opasnost nikad nije dolazila iznutra, iako, kako nas historija neumoljivo uči, najčešće upravo odatle i dolazi.
Ovaj nimalo tendenciozan roman pisan je vrlo jednostavnim, pitkim jezikom, bez trunke nadmenosti, animoziteta i razdraženosti, što ga čini jednako pristupačnim i djeci i odraslima. Priča je sagledana i ispričana očima djece - iskreno, neposredno, bez osude, s vjerodostojnom dječijom radoznalošću da se shvati svijet koji im rapidno izmiče iz ruku.
Posebna snaga romana leži u dječijim dijalozima - britkim, duhovitim i prožetim nevinošću, kao i u ritmičnom nizanju kratkih i efektnih poglavlja koji dodatno pojačavaju narativnu dinamiku; stranice se gutaju u dahu!
Knjiga ne nudi još jednu ustaljenu ratnu priču, riječ je o nečemu puno sublimnijem. "Listanje kupusa" je literarni spomenik izgubljenoj generaciji. Na njenim stranicama odjekuje tihi lament nad ukradenim djetinjstvom, prikaz dječijih života oblikovanih i istovremeno osakaćenih traumama i preuranjenim sazrijevanjem, kao i bremenitim sudbinama koje nisu birali, a koje kasnije prerastaju u lične životne tragedije.
Kroz psihološki i emotivno zasićenu naraciju, tekst nas podsjeća da historija često najdublje urezuje svoje tragove u one najnezaštićenije - djecu; ostavljajući ožiljke koji nadživljavaju politiku, ideologije i oružane sukobe. Ovo je nenametljiva studija o posljedicama historije koju niko nije želio ispisati, ali koja je zauvijek ostala urezana u kolektivnu svijest devedesetih.
Listajući kupus, listamo i dokument vremena - introspektivnu studiju o posljedicama koje ne staju sa završetkom ratova, posljedicama koje se pretaču u životne puteve, narušene biografije i tihe tragedije. Ovo je naposlijetku priča o suživotu onih čiji glasovi nisu tražili rat; o dubokoj ljudskoj potrebi i prirodi da se, uprkos svemu, ne odustane od povezanosti, razumijevanja i zajedništva.
Ponajviše od svega, ovo je priča o iskonskom prijateljstvu oslobođenom predrasuda, koristoljublja i podjela, prijateljstvu koje teče kao i sam Dunav, u oba pravca istovremeno, spajajući dvije obale uprkos ranama i bezumlju devedesetih; svemu onome što su nacionalizam i hegemonistička nastojanja pokušali razdvojiti i razoriti. Ovo je priča koja briše barikade, granice i različitosti, kao i nacionalne razmirice i pukotine u zajednici; priča o onome što je ostalo pod tepihom nagomilane historije Balkana, našeg vječito turbulentnog i trusnog podneblja, zemlje krvi i meda.
Bez imalo zadrške, s punom intelektualnom i emotivnom odgovornošću, smatram da bi ova knjiga morala biti uvrštena među obavezne lektire u srednjoškolskom obrazovanju svih bivših jugoslovenskih republika. Duboki naklon gospodinu Igoru Belešu, kapa do poda, maestro!
Malo je autora na prostoru bivše Juge koji su se usudili suočiti s krvavim zaokretom devedesetih s tolikom emocionalnom autentičnošću i pripovjedačkom preciznošću. Beleš uspijeva prikazati raspad jugoslovenskog društvenog poretka, kao i urušavanje ideje "bratstva i jedinstva" kroz vizuru djeteta - nevinog, ali sve svjesnijeg sudionika historijske katastrofe. Teško je danas pronaći autora koji s tolikom uvjerljivošću i snagom izraza uspijeva dočarati tugu, očaj, gubitke, strahove i prerano sazrijevanje jedne izgubljene generacije, izazvane disolucijom Jugoslavije. Ovaj roman ne nudi puku naraciju, on vrši metamorfološki rez kroz kolektivno pamćenje, otvarajući rane koje nikada nisu bile zaliječene u potpunosti.
Pisati osvrt na djelo koje istovremeno odiše narativnom svestranošću i tematskom slojevitošću predstavlja izazov vrijedan duboke introspekcije. Beleš uspijeva da čitaoca najprije nježno uvede u svijet djetinjstva, bogat iskonskom nevinošću, razigranom znatiželjom i bezbrižnim nestašlucima - prostor gdje je nostalgija gotovo opipljiva, a toplina porodičnog doma tek prividna konstanta. Međutim, ispod te naizgled idilične površine, provlače se teške, često bolno autentične niti porodične disfunkcionalnosti i nasilja, koje suptilno, ali postojano razgrađuju sigurnost tog mikrokosmosa.
I upravo kada se čitalac navikne na taj bipolarni svijet djetinje čulnosti i porodične tenzije, narativ ga naglo iščupa iz zone komfora i baca u surovu stvarnost rata. Zatiče nas potresan prikaz preobražaja i raspada jugoslavenskog društva, kao i njegovih vrijednosti, iznenadne i nasilne tranzicije iz kolektivne utopije u individualnu traumu, kroz koju se reflektuje gubitak vrijednosti, identiteta i povjerenja. Na taj način, knjiga ne samo da ocrtava ličnu i porodičnu dramu, već postaje i svjedočanstvo jedne epohe, složeno i istinito koliko i svima bolno prepoznatljivo.
Ukoliko mislite da knjigu nije moguće preplakati, razmislite još jednom. Beleš vas s razlogom pretvara u narikaču.
Roman započinje prikazom grupe dječaka - takozvane An družine (ZorAN, BojAN, GorAN i DragAN) nastanjene u Borovu, nadomak Vukovara. Radnja je smještena u sjenku nadolazećeg rata, gdje upoznajemo djecu iz disfunkcionalnih porodica, koja, uprkos zamršenim porodičnim odnosima, kroz međusobno razumijevanje i podršku, tvore iznenađujuće funkcionalnu cjelinu. Nedugo zatim pridružuje im se i Nikolina, koja postaje ravnopravna članica družine. Kroz njihovu svakodnevicu i potragu za "nestalom djecom" Borova, Beleš suptilno i vješto otvara pitanja složenih socijalnih odnosa, koji s vremenom prerastaju u trvenje i konačnu polarizaciju borovske zajednice.
Oživljavanjem potisnutih nacionalnih pitanja sa sve rastućim tenzijama, razigrani i bezbrižni duh dječije radoznalosti biva potisnut zveckanjem oružja i dodjeljivanjem nacionalnih prefiksa. Umjesto nestale djece, An družina pronalazi rascjepe - etničke, ideološke i ljudske, te nepremostiv raskol između dvije strane Borova. Rat je prikazan kao tiha, sveprožimajuća sila koja deformiše tkivo djetinjstva i razara temelje dotadašnjih uvjerenja, načela i pripadnosti.
Djelo neminovno asocira na svima poznate pustolovine "Toma Sawyer-a", ne samo zbog dječijih pustolovina čija lutanja obuhvataju čitav spektar iskustava, i lijepih i ružnih, već zbog dublje književne paralele. Baš kao i Mark Twain, Igor Beleš naizgled jednostavnim stilom izvodi istančanu društvenu kritiku lišenu apologije. lako roman na prvi pogled djeluje kao lako čitljivo i razumljivo štivo, zapravo je kompleksan, tematski bogat i emocionalno razgranat, s dubokim društvenim i političkim kontekstom.
Možda će nekome djelovati zbunjujuće što se djeca, barem ispočetka, u pojedinim dijelovima knjige boje nasrtaja "Švaba". No to je tek simptom promišljenije i perfidnije konstrukcije, narativa koji je jugoslovenski sistem pažljivo kalemio i utjelovio - neprijatelj je uvijek vanjski, a najprije njemački. Njemačka je predstavljala velesilu i historijskog pokretača dva svjetska rata, što nije ostavljalo prostor na pomisao da neprijatelj bude prvi komšija ili sunarodnjak. Ovo je bila jedna od ključnih ideoloških krinki - sistemska samoobmana koja je omogućavala da unutrašnje tenzije i realne prijetnje ostanu potisnute pod petokrakom i krilaticom "bratstva i jedinstva". U tom okviru, opasnost nikad nije dolazila iznutra, iako, kako nas historija neumoljivo uči, najčešće upravo odatle i dolazi.
Ovaj nimalo tendenciozan roman pisan je vrlo jednostavnim, pitkim jezikom, bez trunke nadmenosti, animoziteta i razdraženosti, što ga čini jednako pristupačnim i djeci i odraslima. Priča je sagledana i ispričana očima djece - iskreno, neposredno, bez osude, s vjerodostojnom dječijom radoznalošću da se shvati svijet koji im rapidno izmiče iz ruku.
Posebna snaga romana leži u dječijim dijalozima - britkim, duhovitim i prožetim nevinošću, kao i u ritmičnom nizanju kratkih i efektnih poglavlja koji dodatno pojačavaju narativnu dinamiku; stranice se gutaju u dahu!
Knjiga ne nudi još jednu ustaljenu ratnu priču, riječ je o nečemu puno sublimnijem. "Listanje kupusa" je literarni spomenik izgubljenoj generaciji. Na njenim stranicama odjekuje tihi lament nad ukradenim djetinjstvom, prikaz dječijih života oblikovanih i istovremeno osakaćenih traumama i preuranjenim sazrijevanjem, kao i bremenitim sudbinama koje nisu birali, a koje kasnije prerastaju u lične životne tragedije.
Kroz psihološki i emotivno zasićenu naraciju, tekst nas podsjeća da historija često najdublje urezuje svoje tragove u one najnezaštićenije - djecu; ostavljajući ožiljke koji nadživljavaju politiku, ideologije i oružane sukobe. Ovo je nenametljiva studija o posljedicama historije koju niko nije želio ispisati, ali koja je zauvijek ostala urezana u kolektivnu svijest devedesetih.
Listajući kupus, listamo i dokument vremena - introspektivnu studiju o posljedicama koje ne staju sa završetkom ratova, posljedicama koje se pretaču u životne puteve, narušene biografije i tihe tragedije. Ovo je naposlijetku priča o suživotu onih čiji glasovi nisu tražili rat; o dubokoj ljudskoj potrebi i prirodi da se, uprkos svemu, ne odustane od povezanosti, razumijevanja i zajedništva.
Ponajviše od svega, ovo je priča o iskonskom prijateljstvu oslobođenom predrasuda, koristoljublja i podjela, prijateljstvu koje teče kao i sam Dunav, u oba pravca istovremeno, spajajući dvije obale uprkos ranama i bezumlju devedesetih; svemu onome što su nacionalizam i hegemonistička nastojanja pokušali razdvojiti i razoriti. Ovo je priča koja briše barikade, granice i različitosti, kao i nacionalne razmirice i pukotine u zajednici; priča o onome što je ostalo pod tepihom nagomilane historije Balkana, našeg vječito turbulentnog i trusnog podneblja, zemlje krvi i meda.
December 8, 2023
“Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da rata ne bude!”
An je družina petorice dječaka starih jedanaest godina. Ime družbi su nadjenuli zbog imena koja završavaju na AN.
Zoran, Goran, Dragan, Bojan i Slobodan.
Živjeli su u Borovu naselju provodeći dane kao i sva djeca te dobi u igri i druženju sve dok u proljeće 1991. godine nisu počela nestajati djeca. Među prvima nestao je Slobodan, dječak koji iako nije bio član skupine smatran je njegovim bitnim dijelom i dečki su se trudili dovesti ga u družbu. Četvorica preostalih, nerazdvojnih prijatelja pokreću potragu. Shvaćaju kako nemaju pojma što se događa, uviđaju kako primjetno razred postaje prazniji, igrališta tiša dok se u sve uvlači nemir koji bi tu i tamo prekinuo poneki pucanj. I prije nego su li se snašli odjednom se njihov život počeo raspadati u ludilu koje nisu razumjeli, svijet se počeo dijeliti na Srbe i Hrvate, počele su se nizati zabrane, čovjek je čovjeku postao vuk, a ono što je trebalo biti bezbrižno ljeto počelo je sličiti na najgoru noćnu moru.
“Hej, budi jaka ti, najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prođem, al' proći ću... ”
Kad vam knjigu koju sam završila predstavim psovkom onda si samo možete zamisliti što mi je učinila. Rastavljena na proste faktore sjedila sam i piljila u prazno. Čovjek bi pomislio da sam se nakon toliko antiratnih romana već naviknula, ali eto. Objasnila bih ja vama taj mazohizam, ali doista ne mogu. No dosta o meni, idemo mi o knjizi.
“Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!”
Listanje kupusa napisano je kao priča koju nam priča Zoran. Kroz cijeli roman vodi nas sigurnom rukom, uvlači već na prvoj stranici i vi kao promatrač nemate druge osim krenuti. O, rado bih vam rekla kako će vas povesti u avanturu života, neku lijepu u stilu Pet prijatelja jer točno na to premisa i vuče. Ali ne, nikako, prije na Kinga s jednom ogromnom razlikom. King piše fikciju. Beleš je pisao o stvarnosti i realnosti jednog vremena koje je bilo i ne ponovilo se nikada nikome. Nije mi nikada bio problem napisati osvrt kada me knjiga ovako presavije. Sad jedva imam riječi. Ne zato što nemam što reči, već zato što imam toliko toga. Najradije bih da ste svi pročitali knjigu i mogla bih se tada opustiti i pričati s vama bez da pokvarim čitanje. A pričala bih. Vjerujte, pričala bih danima. Toliko je detalja, toliko je mikro rečenica koje vrište na tebe dok čitaš. Od stripova koje sam obožavala, serije koju sam gutala svako večer do toliko okusa i mirisa koji su se samo podignuli sa prašnjavog poda u podrumu mog vlastitog sjećanja. Koincidencija ili ne, autor i ja smo vršnjaci. Ma i to je još jedan level na kojem smo se, eto, pronašli. “Samo retki nađu retke”.
“Veliki datumi, čekani, cifrani kružićem crvenim
Tiho su minuli ko oblak pamučni nad tornjem crkvenim
Najbolje godine ovog života mog prošle su podmuklo
Malo sam zastao, loše ih društvo već zauvek odvuklo
Al’ marim ja”
Ono što sam primjetila je light motiv koji se provlači kroz cijeli roman. Riječ je o Balaševiću. Kroz neke situacije točno sam osjetila njegov duh, njegovu toplinu i onu poznatu poetičnost koju i sam Beleš ima. Možda mi se to samo učinilo, ali nekako sumnjam. Ima u ovom djelu i spominjanja Večnog dečaka, ali ima i tih nekih sitnica kao da knjiga ima easter eggove koji su zasvirali u mojoj glavi određene Đoletove pjesme. Voljela bih saznati jesam li ih dobro osjetila, ali to neće promjeniti ništa. Baš taj osjećaj me dodatno povezao sa pričom.
I baš zbog toga u osvrtu imate stihove njegovih pjesama koje sam osjetila čitajući kako nadiru iz mene, kako me obuzimaju i grle. Sve kad bih i poželjela odložiti kad postane preteško, nisam odustajala. Nekako se uzdaš u sebe i tješiš se kako ćeš izdržati. Đoleta slušam jedino i samo kad sam baš na samom dnu i treba mi utjeha. Ono nešto što me dodatno baci u ponor iz kojeg me odmah potom i čupa. Moj suprug zna za to i danas me je par puta pitao što nije u redu. Ma ništa i sve. Pročitala sam Listanje kupusa i sad čekam da me prođe. A ne prolazi.
Što se tiče samih citata iz knjige, ima ih pregršt. Evo nekih, nije se lako odlučiti…
~ Kroz maglu zvuk glasa bolje putuje. U magli se jedino sjećanja ne mogu sakriti. ~
~ Čika Nebojša rekao je da se razlika između gume i glume nalazi u samo jednom slovu. Tada sam shvatio da se razlika između ljudi i ludi također nalazi u samo jednom slovu. ~
~ Od cijele kuće u kojoj smo se tako rado igrali, ostao je jedan zid. Na njega je bio naslonjen hrast. Izgledao je kao da je ranjen i da samo želi leći, ali mu jedini preostali zid kuće to nije dopuštao. ~
~ Jedino su fotografije ostavljali. Fotografije su bacali pa je cijela Nikolinina ulica bila njima posuta. Hodali smo između osmijeha, rođendanskih torti, novih bicikla, automobila, male djece... Osmijesi na razbacanim fotografijama po sebi su poput pečata stvarnosti dobili otiske vojničkih čizama. Na taj su način ljudima otprije ovi sada novi ljudi uspjeli uzeti baš sve, pa i više od toga.~
~ Bilo je to isto ludilo koje je nas sjebalo, da bi naša generacija prenosila to isto ludilo na buduće generacije. Valjda je živjeti ludilo najbolji jamac da se ludilo ne zaboravi.
Pitam se, čini li to i mene ludim ili me samo izluđuje?~
I tako, je li vam sad malo jasnije čemu ono Au, jebote?
Ne znam kad ću ovu knjigu vratiti u knjižnicu. Dio mene želi što prije kako bi išla dalje i kako bi se što više čitala. Nadam se da će netko biti mudar i ovaj roman ubaciti u lektiru gdje mu je i mjesto. A opet, dio mene je ne želi vratit. Želi je zauvijek imati, čuvati i ponekad u nju zaviriti. Nije ovo knjiga koja se čita samo jedanput.
I za kraj nemojte misliti kako je ovo roman o ratu jer koliko je toliko i nije. Ovo je priča o prijateljskoj ljubavi toliko čvrstoj koju ni raspad neke države, ratovi i nacionalnosti ne mogu poljuljati, kamoli zatrti i uništiti.
Savršeno složeno, izuzetno kvalitetno napisano, odmjereno i s mjerom, a jako kao crna zemlja.
Iz tog razloga, moram vam priznati, nisam u potpunosti zadovoljna osvrtom. Slab mi je i nekako mlak. Ali dobro, dozvoljavam sebi činjenicu da za neke knjige jednostavno ne postoje dovoljno dobre riječi, opisi, mišljenja. Ne postoji dovoljno snažan način predstavljanja jer se ovakve priče, same po sebi, čitanjem najbolje predstave.
“Ne znaš ti šta znači ubiti grad
ne znaš ti bauke kaljavih rovova
ne znaš ti šta znači spavati sad
kad sklopim oči ništa osim tih krovova.
~~~~
Kada sklopim oči nebom naiđu lađe
zvona, lavež, komšijske svađe
miris svežeg oranja,
ali kada svane vetri s reke zacvile
znam, to tuže vodene vile
Dunav tamjan odranja... ”
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude - da rata ne bude!”
An je družina petorice dječaka starih jedanaest godina. Ime družbi su nadjenuli zbog imena koja završavaju na AN.
Zoran, Goran, Dragan, Bojan i Slobodan.
Živjeli su u Borovu naselju provodeći dane kao i sva djeca te dobi u igri i druženju sve dok u proljeće 1991. godine nisu počela nestajati djeca. Među prvima nestao je Slobodan, dječak koji iako nije bio član skupine smatran je njegovim bitnim dijelom i dečki su se trudili dovesti ga u družbu. Četvorica preostalih, nerazdvojnih prijatelja pokreću potragu. Shvaćaju kako nemaju pojma što se događa, uviđaju kako primjetno razred postaje prazniji, igrališta tiša dok se u sve uvlači nemir koji bi tu i tamo prekinuo poneki pucanj. I prije nego su li se snašli odjednom se njihov život počeo raspadati u ludilu koje nisu razumjeli, svijet se počeo dijeliti na Srbe i Hrvate, počele su se nizati zabrane, čovjek je čovjeku postao vuk, a ono što je trebalo biti bezbrižno ljeto počelo je sličiti na najgoru noćnu moru.
“Hej, budi jaka ti, najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prođem, al' proći ću... ”
Kad vam knjigu koju sam završila predstavim psovkom onda si samo možete zamisliti što mi je učinila. Rastavljena na proste faktore sjedila sam i piljila u prazno. Čovjek bi pomislio da sam se nakon toliko antiratnih romana već naviknula, ali eto. Objasnila bih ja vama taj mazohizam, ali doista ne mogu. No dosta o meni, idemo mi o knjizi.
“Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri rasture, večni snegovi otope.
Pa šta, neka kiše ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!”
Listanje kupusa napisano je kao priča koju nam priča Zoran. Kroz cijeli roman vodi nas sigurnom rukom, uvlači već na prvoj stranici i vi kao promatrač nemate druge osim krenuti. O, rado bih vam rekla kako će vas povesti u avanturu života, neku lijepu u stilu Pet prijatelja jer točno na to premisa i vuče. Ali ne, nikako, prije na Kinga s jednom ogromnom razlikom. King piše fikciju. Beleš je pisao o stvarnosti i realnosti jednog vremena koje je bilo i ne ponovilo se nikada nikome. Nije mi nikada bio problem napisati osvrt kada me knjiga ovako presavije. Sad jedva imam riječi. Ne zato što nemam što reči, već zato što imam toliko toga. Najradije bih da ste svi pročitali knjigu i mogla bih se tada opustiti i pričati s vama bez da pokvarim čitanje. A pričala bih. Vjerujte, pričala bih danima. Toliko je detalja, toliko je mikro rečenica koje vrište na tebe dok čitaš. Od stripova koje sam obožavala, serije koju sam gutala svako večer do toliko okusa i mirisa koji su se samo podignuli sa prašnjavog poda u podrumu mog vlastitog sjećanja. Koincidencija ili ne, autor i ja smo vršnjaci. Ma i to je još jedan level na kojem smo se, eto, pronašli. “Samo retki nađu retke”.
“Veliki datumi, čekani, cifrani kružićem crvenim
Tiho su minuli ko oblak pamučni nad tornjem crkvenim
Najbolje godine ovog života mog prošle su podmuklo
Malo sam zastao, loše ih društvo već zauvek odvuklo
Al’ marim ja”
Ono što sam primjetila je light motiv koji se provlači kroz cijeli roman. Riječ je o Balaševiću. Kroz neke situacije točno sam osjetila njegov duh, njegovu toplinu i onu poznatu poetičnost koju i sam Beleš ima. Možda mi se to samo učinilo, ali nekako sumnjam. Ima u ovom djelu i spominjanja Večnog dečaka, ali ima i tih nekih sitnica kao da knjiga ima easter eggove koji su zasvirali u mojoj glavi određene Đoletove pjesme. Voljela bih saznati jesam li ih dobro osjetila, ali to neće promjeniti ništa. Baš taj osjećaj me dodatno povezao sa pričom.
I baš zbog toga u osvrtu imate stihove njegovih pjesama koje sam osjetila čitajući kako nadiru iz mene, kako me obuzimaju i grle. Sve kad bih i poželjela odložiti kad postane preteško, nisam odustajala. Nekako se uzdaš u sebe i tješiš se kako ćeš izdržati. Đoleta slušam jedino i samo kad sam baš na samom dnu i treba mi utjeha. Ono nešto što me dodatno baci u ponor iz kojeg me odmah potom i čupa. Moj suprug zna za to i danas me je par puta pitao što nije u redu. Ma ništa i sve. Pročitala sam Listanje kupusa i sad čekam da me prođe. A ne prolazi.
Što se tiče samih citata iz knjige, ima ih pregršt. Evo nekih, nije se lako odlučiti…
~ Kroz maglu zvuk glasa bolje putuje. U magli se jedino sjećanja ne mogu sakriti. ~
~ Čika Nebojša rekao je da se razlika između gume i glume nalazi u samo jednom slovu. Tada sam shvatio da se razlika između ljudi i ludi također nalazi u samo jednom slovu. ~
~ Od cijele kuće u kojoj smo se tako rado igrali, ostao je jedan zid. Na njega je bio naslonjen hrast. Izgledao je kao da je ranjen i da samo želi leći, ali mu jedini preostali zid kuće to nije dopuštao. ~
~ Jedino su fotografije ostavljali. Fotografije su bacali pa je cijela Nikolinina ulica bila njima posuta. Hodali smo između osmijeha, rođendanskih torti, novih bicikla, automobila, male djece... Osmijesi na razbacanim fotografijama po sebi su poput pečata stvarnosti dobili otiske vojničkih čizama. Na taj su način ljudima otprije ovi sada novi ljudi uspjeli uzeti baš sve, pa i više od toga.~
~ Bilo je to isto ludilo koje je nas sjebalo, da bi naša generacija prenosila to isto ludilo na buduće generacije. Valjda je živjeti ludilo najbolji jamac da se ludilo ne zaboravi.
Pitam se, čini li to i mene ludim ili me samo izluđuje?~
I tako, je li vam sad malo jasnije čemu ono Au, jebote?
Ne znam kad ću ovu knjigu vratiti u knjižnicu. Dio mene želi što prije kako bi išla dalje i kako bi se što više čitala. Nadam se da će netko biti mudar i ovaj roman ubaciti u lektiru gdje mu je i mjesto. A opet, dio mene je ne želi vratit. Želi je zauvijek imati, čuvati i ponekad u nju zaviriti. Nije ovo knjiga koja se čita samo jedanput.
I za kraj nemojte misliti kako je ovo roman o ratu jer koliko je toliko i nije. Ovo je priča o prijateljskoj ljubavi toliko čvrstoj koju ni raspad neke države, ratovi i nacionalnosti ne mogu poljuljati, kamoli zatrti i uništiti.
Savršeno složeno, izuzetno kvalitetno napisano, odmjereno i s mjerom, a jako kao crna zemlja.
Iz tog razloga, moram vam priznati, nisam u potpunosti zadovoljna osvrtom. Slab mi je i nekako mlak. Ali dobro, dozvoljavam sebi činjenicu da za neke knjige jednostavno ne postoje dovoljno dobre riječi, opisi, mišljenja. Ne postoji dovoljno snažan način predstavljanja jer se ovakve priče, same po sebi, čitanjem najbolje predstave.
“Ne znaš ti šta znači ubiti grad
ne znaš ti bauke kaljavih rovova
ne znaš ti šta znači spavati sad
kad sklopim oči ništa osim tih krovova.
~~~~
Kada sklopim oči nebom naiđu lađe
zvona, lavež, komšijske svađe
miris svežeg oranja,
ali kada svane vetri s reke zacvile
znam, to tuže vodene vile
Dunav tamjan odranja... ”
July 30, 2025
Tiana (27): Ne volim i ne želim čitati ratnu tematiku!
Isto Tiana (27): Ovo je jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala u životu!
Za početak, javna zahvala Igoru Belešu što je izvršio atentat na mene ovom knjigom...
Roman „Listanje kupusa“ možda govori o Domovinskome ratu, ali zapravo govori o nečemu mnogo većemu od rata i ljudskih sukoba koji su se događali (i, nažalost, još se događaju) - govori o tome kako prijateljstvo ne poznaje nacionalnosti, granice, podjelu na naše i njihove, podjelu na ustaše i četnike. Napisan glasom dječaka Zorana (11) koji sa svojom An družinom (Gor-an, Drag-an, Boj-an) u Borovu naselju započne s istragom naziva „Prazne stolice“ . S četvoricom dječaka i jednom djevojčicom (Nikolina) putujemo Borovim naseljem i sami pokušavajući shvatiti što se događa, gdje djeca nestaju i kako su ljudi koji su do toga trenutka bili susjedi, komšije, prijatelji postali neprijatelji.
Kako sam Zoran kaže u jednome trenutku „Hrvati, Srbi, četnici, ustaše... pa mi se nismo podijelili zato što smo se mrzili, nego smo se podijelili da bismo se mrzili.“
Ovaj je roman tako jednostavno napisan, bez nadmenosti, s čistom dječjom emocijom i jednostavnošću na koju su odrasli u tim godinama zaboravili. Nama koji to nismo doživjeli, a ni ne živimo u tom kraju Hrvatske, pomaže da shvatimo što se zapravo tamo događalo i dječjim nam očima prikazuje APSURD ljudskoga sukoba i IZOSTANAK svega ljudskoga u odraslim ljudima jer djeci je samo bilo bitno da su zajedno, druže se i nesmetano uživaju u najljepšem dobu svojega života koje im je naprasno oduzeto.
Dakle, čitajte Igora Beleša iako će vas ostaviti s grčem u želudcu, ali bit će vam i lijepo i smiješno i pitat ćete se „Zašto?“
Isto Tiana (27): Ovo je jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala u životu!
Za početak, javna zahvala Igoru Belešu što je izvršio atentat na mene ovom knjigom...
Roman „Listanje kupusa“ možda govori o Domovinskome ratu, ali zapravo govori o nečemu mnogo većemu od rata i ljudskih sukoba koji su se događali (i, nažalost, još se događaju) - govori o tome kako prijateljstvo ne poznaje nacionalnosti, granice, podjelu na naše i njihove, podjelu na ustaše i četnike. Napisan glasom dječaka Zorana (11) koji sa svojom An družinom (Gor-an, Drag-an, Boj-an) u Borovu naselju započne s istragom naziva „Prazne stolice“ . S četvoricom dječaka i jednom djevojčicom (Nikolina) putujemo Borovim naseljem i sami pokušavajući shvatiti što se događa, gdje djeca nestaju i kako su ljudi koji su do toga trenutka bili susjedi, komšije, prijatelji postali neprijatelji.
Kako sam Zoran kaže u jednome trenutku „Hrvati, Srbi, četnici, ustaše... pa mi se nismo podijelili zato što smo se mrzili, nego smo se podijelili da bismo se mrzili.“
Ovaj je roman tako jednostavno napisan, bez nadmenosti, s čistom dječjom emocijom i jednostavnošću na koju su odrasli u tim godinama zaboravili. Nama koji to nismo doživjeli, a ni ne živimo u tom kraju Hrvatske, pomaže da shvatimo što se zapravo tamo događalo i dječjim nam očima prikazuje APSURD ljudskoga sukoba i IZOSTANAK svega ljudskoga u odraslim ljudima jer djeci je samo bilo bitno da su zajedno, druže se i nesmetano uživaju u najljepšem dobu svojega života koje im je naprasno oduzeto.
Dakle, čitajte Igora Beleša iako će vas ostaviti s grčem u želudcu, ali bit će vam i lijepo i smiješno i pitat ćete se „Zašto?“
September 10, 2023
Roman godine. Naracija, stil, likovi, sve uvlači u priču iz nekih sretnijih vremena koja su vrlo brzo postala najmračnijm vremenima ovih prostora. Usporedbe s Pet prijatelja i Stranger Things su moguće samo na razini da se radi o dječjem prijateljstvu u teškim okolnostima i ulozi bicikla u njihovim životima, inače su, za moj pojam, za ovakav roman pomalo i uvredljive. Dirljiva posveta Kingovoj noveli The Body po kojoj je snimljen film Stand By Me (Ostani uz mene). No, ovaj roman je mnogo više od toga. Uz Glasom protiv topova Alenke Mirković, najbolje što se može pročitati o podunavskim prostorima u vrijeme Domovinskog rata, ovaj put i s druge obale Dunava.
August 23, 2023
Knjiga koju kad pročitaš najradije bi krenuo ispočetka. Sjajan roman koji će nadam se jednog dana postati obvezna lektira u osnovnoj školi.
April 12, 2024
Da mogu dati 10 zvjezdica dala bih.
Teška i dirljiva knjiga o prijateljstvu djece različitih nacionalnosti za vrijeme rata. Knjiga koja se pamti... koja bi nas sve trebala podsjetiti na ludost ratovanja.
Teška i dirljiva knjiga o prijateljstvu djece različitih nacionalnosti za vrijeme rata. Knjiga koja se pamti... koja bi nas sve trebala podsjetiti na ludost ratovanja.
February 15, 2024
Ugodno me iznenadio roman, jer pokazuje kako je o ratu moguće pisati na jednostavan način bez patetiziranja i pretjerivanja, a da ipak u čitatelju izazove i napetost, i strah, i tugu, i osjećaj gubitka. Baš kao i likovi 11-godišnjaka u romanu - Zoran (pripovjedač), Bojan, Dragan i Goran, uz Nikolinu, obična su djeca iz Borova Naselja, i u proljeće 1991. provode svoje zadnje normalne dane djetinjstva. Koliko se oni mogu zvati normalnima - jer su svi na neki način djeca iz disfunkcionalnih obitelji, i zajedničko prijateljstvo im je najvrednija stvar u životu. A kad ratna zbivanja postanu sve bliža i opipljivija, djeca će učiniti sve da ih se ne razdvaja, što na kraju dovodi do stvarnih, osobnih tragedija.
Igor Beleš piše pristupačnim stilom, koji podsjeća na dječje pustolovne romane (u stilu 5 prijatelja), a da istovremeno nije dosadan ni odraslom čitatelju u kojem će, kako bude prepoznavao lokalitete, datume i zbivanja, rasti osjećaj jeze i straha pred onim što dolazi. I u tom smislu ovo je odličan roman, s vrlo jasnom antiratnom porukom, i s nastojanjem da se ljude prikaže kao ljude, a ne kao nacionalne kategorije. Jedina zamjerka koju imam je ponešto predug i razvučen epilog, koji je sam za sebe mogao narasti u novu knjigu. Ali to je sitnica u odnosu na sve ostalo što je u knjizi izrečeno.
Ova knjiga trebala bi se naći u školskoj lektiri umjesto onog glupog (i loše napisanog) "Malog ratnog dnevnika". Ali, s obzirom na čitalačke navike generacije odrasle uz aplikacije i smartphone, bojim se da bi 370 stranica predstavljalo ozbiljnu prepreku.
Igor Beleš piše pristupačnim stilom, koji podsjeća na dječje pustolovne romane (u stilu 5 prijatelja), a da istovremeno nije dosadan ni odraslom čitatelju u kojem će, kako bude prepoznavao lokalitete, datume i zbivanja, rasti osjećaj jeze i straha pred onim što dolazi. I u tom smislu ovo je odličan roman, s vrlo jasnom antiratnom porukom, i s nastojanjem da se ljude prikaže kao ljude, a ne kao nacionalne kategorije. Jedina zamjerka koju imam je ponešto predug i razvučen epilog, koji je sam za sebe mogao narasti u novu knjigu. Ali to je sitnica u odnosu na sve ostalo što je u knjizi izrečeno.
Ova knjiga trebala bi se naći u školskoj lektiri umjesto onog glupog (i loše napisanog) "Malog ratnog dnevnika". Ali, s obzirom na čitalačke navike generacije odrasle uz aplikacije i smartphone, bojim se da bi 370 stranica predstavljalo ozbiljnu prepreku.
June 23, 2024
Još sam pod dojmom, već duže vrijeme nisam pročitala dobar domaći roman.
...Odrastanje u Borovu...
Sve je započelo jednog kišnog utorka 1991. Rat je pred vratima. Samo petorka jedanaestogodišnjaka toga još nije svjesna....
Preporuka! 👌👌👌👌👌
...Odrastanje u Borovu...
Sve je započelo jednog kišnog utorka 1991. Rat je pred vratima. Samo petorka jedanaestogodišnjaka toga još nije svjesna....
Preporuka! 👌👌👌👌👌
July 27, 2024
Nijedna knjiga ikad me nije ovoliko dotakla.
A ne volim ratnu tematiku.
Mislim da je cak ovo moja nova najdraza hrvatska knjiga.
(Nadam se da ce sljedece izdanje imati ljepsu naslovnicu jer je ova kriminal)
A ne volim ratnu tematiku.
Mislim da je cak ovo moja nova najdraza hrvatska knjiga.
(Nadam se da ce sljedece izdanje imati ljepsu naslovnicu jer je ova kriminal)
March 2, 2024
Svi trebamo pročitati ovu knjigu. ❤️
January 6, 2025
Knjiga za lektiru u svim zemljama bivse nam SFRJ. Sav besmisao i ludilo rata ispričani kroz bezbrižnost djetinjstva i ljepotu prijateljstva koje su nam te devedesete oduzele. Prva knjiga za mene ove godina, ali tesko da ce je neka druga do kraja iste nadmasiti.
“Bilo je to isto ludilo koje je nas sjebalo, da bi nasa generacija prenosila to isto ludilo na buduce generacije. Valjda je zivjeti ludilo najbolji jamac da se ludilo ne zaboravi.”
“Bilo je to isto ludilo koje je nas sjebalo, da bi nasa generacija prenosila to isto ludilo na buduce generacije. Valjda je zivjeti ludilo najbolji jamac da se ludilo ne zaboravi.”
April 17, 2024
Neću više čitati knjige ove godine. Teško da će neka ovu nadmašiti!
Svaka čast Igore!
Svaka čast Igore!
September 3, 2025
ja kad svog prijatelja lovru pitam da mi preporuči neko lagano domaće štivo za plažu samo da nije baš o ratu ne mogu to čitat i on kaže e ovo ti je dobra knjiga i ja budem kao okej vjerujem ti i evo sad je 03:23 pročitala sam je koji kurac lovro
May 9, 2025
savršeno. Naš Stand by me.
November 18, 2025
Prvi dio knjige, nazovimo ga Pet prijatelja i tajna praznih stolica, provela sam uspoređujući svoja i autorova iskustva i sjećanja. Predratna atmosfera Borova lako je primjenjiva na Karlovca '90-te i pogotovo '91.
Sve češća noćna puškaranja i eksplozije ✔️✔️
Prve barikade ✔️✔️
Prazne stolice ✔️✔️ Nevena, Dean, Jelisaveta, Igor, Siniša, Nebojša, Marija, Daliborka, Mirko, Lela...
No dječju naivnost malih Borovaca, ovdje toliko dobro opisanu, ne mogu u tolikoj mjeri prenijeti na sebe i svoje prijatelja. Iako sam nešto sitno mlađa, pronalazak praznih stolica, što "nestalih" prijatelja, što učitelja, nije mi/nam izazvao nedoumice. Znali smo točno tko je što i tko je gdje. I prihvatili novo stanje svijeta. Valjda to jedino možeš kada tvoj dojučerašnji učitelj tehničkog postane snajperist na crkenom tornju. 🤷♀️
No putevi Karlovca i Borova tu se razilaze, a daljni tijek knjige odmotava nepojmljivu stvarnost uništenog svijeta, viđenu očima djeteta.
Nema tih riječi za neku daljnju recenziju.
Čista petica, iako je i to premalo. Čista dvajs'petica.
Sve češća noćna puškaranja i eksplozije ✔️✔️
Prve barikade ✔️✔️
Prazne stolice ✔️✔️ Nevena, Dean, Jelisaveta, Igor, Siniša, Nebojša, Marija, Daliborka, Mirko, Lela...
No dječju naivnost malih Borovaca, ovdje toliko dobro opisanu, ne mogu u tolikoj mjeri prenijeti na sebe i svoje prijatelja. Iako sam nešto sitno mlađa, pronalazak praznih stolica, što "nestalih" prijatelja, što učitelja, nije mi/nam izazvao nedoumice. Znali smo točno tko je što i tko je gdje. I prihvatili novo stanje svijeta. Valjda to jedino možeš kada tvoj dojučerašnji učitelj tehničkog postane snajperist na crkenom tornju. 🤷♀️
No putevi Karlovca i Borova tu se razilaze, a daljni tijek knjige odmotava nepojmljivu stvarnost uništenog svijeta, viđenu očima djeteta.
Nema tih riječi za neku daljnju recenziju.
Čista petica, iako je i to premalo. Čista dvajs'petica.
May 6, 2024
Ovo je MUST READ.
Read
November 20, 2025ako je smešten u ovaj turbulentni period, “Listanje kupusa” je pre svega priča o divnom dečjem prijateljstvu i o tome koliko je ta porodica koju biramo sami važnija od svega što se dešava u našoj okolini, a često važnija i od naše stvarne porodice.
1991. godina, Borovo naselje kod Vukovara. Junaci su nam jedanaestogodišnjaci, njih petoro (takozvana An družina), koji svoje dane provode tako što se igraju, idu zajedno u školu, komentarišu druge žitelje svog sela. Ali jednog dana te 1991. godine počinju da primećuju da deca iz njihove škole polako nestaju, i nije im jasno zbog čega. Pokušavaju da shvate gde su svi nestali i zašto, sve dok ne krenu da nestaju cele porodice. Nama, čitaocima, jasno je zašto i gde nestaju, ali njima baš i nije. Oni ne razumeju šta se to dešava, ne mogu da procene ko je Srbin a ko je Hrvat, niti zašto je to uopšte bitno. Deca ne vide nacionalnost, posebno ne u mestu gde su godinama svi živeli zajedno i složno. Ali tu su odrasli koji, kao i uvek, useru sve, podele sve na osnovu nacionalnosti i vere, pa će i ovoj družini biti stavljeno do znanja da ne ide da Srbi i Hrvati bivstvuju zajedno. Ali upravo će oni tokom ovog romana pokušati da dokažu da i te kako mogu da se slažu i da se vole bez obzira na sve drugo.
Sa te strane, ovo je zaista jedan emotivan roman, a i kako ne bi bio kada se bavi ovom tematikom. Nije teško napisati tužnu priču ako ćemo je smestiti u neki balkanski grad za vreme devedesetih; još je lakše napisati je ako ćemo je smestiti tu negde kod Vukovara. Ali ono što Beleš ovde dobro radi jeste da o ovom užasnom periodu piše iz perspektive deteta, i njihovo prijateljstvo je najvažnija stvar u ovom romanu. Ova knjiga je zapravo o tome, ne o ratu. O dečjoj nevinosti koja je preko noći morala da se ugasi, o predrasudama sa kojima se nismo rodili, nego su nam usađene.
🍂
Prva polovina romana mi je, priznajem, išla malo teže. Balašev jezik je izuzetno jednostavon - ima ovde jako puno dijaloga, i ceo roman je ispričan iz perspektive deteta, i samim tim je naracija prilično direktna. To je ujedno i razlog što mi se na prvu loptu nije svidela, jer sam imao utisak da čitam lektiru iz 7. razreda osnovne škole. Ali posle polovine, priča vas uzme pod svoje, i prosto morate da je pročitate do kraja. Ja sam je pročitao za dva dana. Neće vas oduševiti stil, ali će vam biti toplo oko srca kada je pročitate.
Sve u svemu, preporuka za roman ako vas ova tematika zanima. Čitao sam mnogo bolje ratne romane, emotivnije, dirljivije; ali “Listanje kupusa” ima tu neku posebnu prizmu jer čitamo iz njihove perpektive o svemu što se događalo. Slično sam osetio i u romanu “Petodinarke” Gorana Dakića, pa eto još jedna preporuka ako ste čitali “Listanje kupusa” i svideo vam se.
1991. godina, Borovo naselje kod Vukovara. Junaci su nam jedanaestogodišnjaci, njih petoro (takozvana An družina), koji svoje dane provode tako što se igraju, idu zajedno u školu, komentarišu druge žitelje svog sela. Ali jednog dana te 1991. godine počinju da primećuju da deca iz njihove škole polako nestaju, i nije im jasno zbog čega. Pokušavaju da shvate gde su svi nestali i zašto, sve dok ne krenu da nestaju cele porodice. Nama, čitaocima, jasno je zašto i gde nestaju, ali njima baš i nije. Oni ne razumeju šta se to dešava, ne mogu da procene ko je Srbin a ko je Hrvat, niti zašto je to uopšte bitno. Deca ne vide nacionalnost, posebno ne u mestu gde su godinama svi živeli zajedno i složno. Ali tu su odrasli koji, kao i uvek, useru sve, podele sve na osnovu nacionalnosti i vere, pa će i ovoj družini biti stavljeno do znanja da ne ide da Srbi i Hrvati bivstvuju zajedno. Ali upravo će oni tokom ovog romana pokušati da dokažu da i te kako mogu da se slažu i da se vole bez obzira na sve drugo.
Sa te strane, ovo je zaista jedan emotivan roman, a i kako ne bi bio kada se bavi ovom tematikom. Nije teško napisati tužnu priču ako ćemo je smestiti u neki balkanski grad za vreme devedesetih; još je lakše napisati je ako ćemo je smestiti tu negde kod Vukovara. Ali ono što Beleš ovde dobro radi jeste da o ovom užasnom periodu piše iz perspektive deteta, i njihovo prijateljstvo je najvažnija stvar u ovom romanu. Ova knjiga je zapravo o tome, ne o ratu. O dečjoj nevinosti koja je preko noći morala da se ugasi, o predrasudama sa kojima se nismo rodili, nego su nam usađene.
🍂
Prva polovina romana mi je, priznajem, išla malo teže. Balašev jezik je izuzetno jednostavon - ima ovde jako puno dijaloga, i ceo roman je ispričan iz perspektive deteta, i samim tim je naracija prilično direktna. To je ujedno i razlog što mi se na prvu loptu nije svidela, jer sam imao utisak da čitam lektiru iz 7. razreda osnovne škole. Ali posle polovine, priča vas uzme pod svoje, i prosto morate da je pročitate do kraja. Ja sam je pročitao za dva dana. Neće vas oduševiti stil, ali će vam biti toplo oko srca kada je pročitate.
Sve u svemu, preporuka za roman ako vas ova tematika zanima. Čitao sam mnogo bolje ratne romane, emotivnije, dirljivije; ali “Listanje kupusa” ima tu neku posebnu prizmu jer čitamo iz njihove perpektive o svemu što se događalo. Slično sam osetio i u romanu “Petodinarke” Gorana Dakića, pa eto još jedna preporuka ako ste čitali “Listanje kupusa” i svideo vam se.
August 31, 2025
https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...
Ono što Listanje kupusa čini posebno vrijednim romanom jest njegova sposobnost prizivanja atmosfere vremena kroz svakodnevne prizore. Beleš ne koristi eksplicitno nasilje niti ratne scene kao dramaturšku okosnicu. Rat se osjeća u svemu – u rečenicama koje se prekinu, u prijateljstvima koja se počnu lomiti, u bojama neba, u šutnji između susjeda. Sve što je nekad bilo normalno postaje sumnjivo. I sve se to događa dok djeca još uvijek nose stripove pod rukom, dok se zaljubljuju i igraju Rizik donesen iz Njemačke.
Borovo Naselje i Borovo Selo nisu prikazani kroz dnevnopolitičku optiku, nego kao zajednice koje su nekoć funkcionirale na temelju susjedstva i svakodnevice. U tom prostoru nema crno-bijelih figura. Beleš prikazuje i Srbe i Hrvate, i one između, kao ljude koji su živjeli jedni pored drugih, koji su dijelili zidove i igrališta, sve dok netko nije rekao kako to više nije moguće.
Belešev stil je precizan, ali ne hermetičan. Piše jednostavno, ali duboko. Jezik mu je pun lokalizama, svakodnevnih izraza, rečenica koje su proizašle iz stvarnog života. Autor ne moralizira, ne podiže glas, nego promatra, upija i prenosi. U njegovim opisima nema patetike, ali ima tuge. Nema cinizma, ali ima gorkog humora.
Zanimljiva se rasprava povela u čitateljskom klubu nakon čitanja romana. Iako je formalno riječ o knjizi s ratnom tematikom, mnogi su se složili kako ona u svojoj srži nosi snažnu antiratnu poruku. Neki su istaknuli kako autor, iako osobno pogođen događajima, u tekstu ne izražava mržnju – štoviše, u fokusu mu je ljudskost, empatija i ranjivost s obje strane sukoba. Umjesto demonizacije, prikazane su promjene koje rat unosi u ljude: kako i oni najbolji mogu postati opasni, kako preživljavanje ponekad znači gubitak sebe.
Posebno su dirljivi bili komentari onih koji su prepoznali vlastito djetinjstvo u knjizi – ljetne dane provedene vani, vožnje biciklima, bombone kojih više nema, jogurte na rupicu... Taj nostalgični sloj romana dodatno produbljuje emocionalni doživljaj, posebno za članice koje su i same odrastale u Jugoslaviji.
Stoga, ne biste vjerovali, ali Listanje kupusa je od svih članica dobio čistu peticu! Ako se sjećate, ista je situacija bila i s Još uvijek Alice (https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...), ali su neke članice naknadno dale ocjene, te „srušile“ ocjenu. No, kod Listanja kupusa je stvar čista – svi su dali peticu!
Listanje kupusa zaslužuje najviše pohvale jer uspijeva ono što rijetko kojem romanu pođe za rukom: govori o ratu, a ne pokazuje ga. Govori o tragediji, a zadržava nježnost. Govori o djetinjstvu, a ne uljepšava ga. Knjiga ne nudi odgovore, nego iskustvo. Iskustvo čitanja koje ne prestaje ni kad se roman završi. U vremenu koje je zaboravilo čuti što su djeca mislila dok su odrasli ratovali, ovaj roman je podsjetnik i opomena.
Belešev roman je i literarno i povijesno dragocjen. On ne samo da dokumentira kraj jednog djetinjstva, nego i kraj jednog svijeta. I zato je ovo knjiga koju bi trebalo čitati u školama, ali i izvan njih. Knjiga koja nas podsjeća da prijateljstvo može biti jače od identiteta, da djetinjstvo zna više nego odrasli priznaju, i da čak i najmirnija ulica može postati mjesto gdje se povijest slama.
Kao što se kupus lista polako, sloj po sloj, tako se i ovaj roman otkriva čitatelju: polako, bez pompe, ali s mirisom zemlje, stvarnosti i neizbrisive tuge. Listanje kupusa nije samo roman. To je svjedočanstvo koje ostaje pod kožom.
Koliko kupus ima slojeva?
Grickajmo knjige zajedno!
Ono što Listanje kupusa čini posebno vrijednim romanom jest njegova sposobnost prizivanja atmosfere vremena kroz svakodnevne prizore. Beleš ne koristi eksplicitno nasilje niti ratne scene kao dramaturšku okosnicu. Rat se osjeća u svemu – u rečenicama koje se prekinu, u prijateljstvima koja se počnu lomiti, u bojama neba, u šutnji između susjeda. Sve što je nekad bilo normalno postaje sumnjivo. I sve se to događa dok djeca još uvijek nose stripove pod rukom, dok se zaljubljuju i igraju Rizik donesen iz Njemačke.
Borovo Naselje i Borovo Selo nisu prikazani kroz dnevnopolitičku optiku, nego kao zajednice koje su nekoć funkcionirale na temelju susjedstva i svakodnevice. U tom prostoru nema crno-bijelih figura. Beleš prikazuje i Srbe i Hrvate, i one između, kao ljude koji su živjeli jedni pored drugih, koji su dijelili zidove i igrališta, sve dok netko nije rekao kako to više nije moguće.
Belešev stil je precizan, ali ne hermetičan. Piše jednostavno, ali duboko. Jezik mu je pun lokalizama, svakodnevnih izraza, rečenica koje su proizašle iz stvarnog života. Autor ne moralizira, ne podiže glas, nego promatra, upija i prenosi. U njegovim opisima nema patetike, ali ima tuge. Nema cinizma, ali ima gorkog humora.
Zanimljiva se rasprava povela u čitateljskom klubu nakon čitanja romana. Iako je formalno riječ o knjizi s ratnom tematikom, mnogi su se složili kako ona u svojoj srži nosi snažnu antiratnu poruku. Neki su istaknuli kako autor, iako osobno pogođen događajima, u tekstu ne izražava mržnju – štoviše, u fokusu mu je ljudskost, empatija i ranjivost s obje strane sukoba. Umjesto demonizacije, prikazane su promjene koje rat unosi u ljude: kako i oni najbolji mogu postati opasni, kako preživljavanje ponekad znači gubitak sebe.
Posebno su dirljivi bili komentari onih koji su prepoznali vlastito djetinjstvo u knjizi – ljetne dane provedene vani, vožnje biciklima, bombone kojih više nema, jogurte na rupicu... Taj nostalgični sloj romana dodatno produbljuje emocionalni doživljaj, posebno za članice koje su i same odrastale u Jugoslaviji.
Stoga, ne biste vjerovali, ali Listanje kupusa je od svih članica dobio čistu peticu! Ako se sjećate, ista je situacija bila i s Još uvijek Alice (https://knjigozderonja.wixsite.com/kn...), ali su neke članice naknadno dale ocjene, te „srušile“ ocjenu. No, kod Listanja kupusa je stvar čista – svi su dali peticu!
Listanje kupusa zaslužuje najviše pohvale jer uspijeva ono što rijetko kojem romanu pođe za rukom: govori o ratu, a ne pokazuje ga. Govori o tragediji, a zadržava nježnost. Govori o djetinjstvu, a ne uljepšava ga. Knjiga ne nudi odgovore, nego iskustvo. Iskustvo čitanja koje ne prestaje ni kad se roman završi. U vremenu koje je zaboravilo čuti što su djeca mislila dok su odrasli ratovali, ovaj roman je podsjetnik i opomena.
Belešev roman je i literarno i povijesno dragocjen. On ne samo da dokumentira kraj jednog djetinjstva, nego i kraj jednog svijeta. I zato je ovo knjiga koju bi trebalo čitati u školama, ali i izvan njih. Knjiga koja nas podsjeća da prijateljstvo može biti jače od identiteta, da djetinjstvo zna više nego odrasli priznaju, i da čak i najmirnija ulica može postati mjesto gdje se povijest slama.
Kao što se kupus lista polako, sloj po sloj, tako se i ovaj roman otkriva čitatelju: polako, bez pompe, ali s mirisom zemlje, stvarnosti i neizbrisive tuge. Listanje kupusa nije samo roman. To je svjedočanstvo koje ostaje pod kožom.
Koliko kupus ima slojeva?
Grickajmo knjige zajedno!
February 25, 2025
LISTANJE KUPUSA-IGOR BELEŠ
✒️"Pročitao sam oba vanredna broja. Bilo je to tristo stranica Dilana Doga u kojima se uživa.
Na zadnjoj stranici „Poslednje stanice - užas" pisalo je Volim te Nikolininim rukopisom, to me uplašilo više od svih čudovišta na svih tristo stranica. Bio je to strah kojeg sam se želio plašiti."❤️💔
✒️"Sve je manje bilo djece, a sve više prostora"
💔Knjiga koju sam prvi put videla na profilu moje drage #soulsister @contessa_tamara i koju sam čitala sto godina,jer su mi suze maglile slova.
💔Poludeli odrasli svet viđen očima dvanaestogodišnjaka. Naravno da sam se bavila matematikom i sa nekih 16 godina, pretpostavljam da sam Sanja u ovoj priči.
💔 Ovo jeste priča svih nas, dece kojima je oteto detinjstvo, s koje god strane poludelog sveta da smo se našli.
💔Igor odlično dočarava tu perspektivu deteta koje vozi bajs, zaljubljuje se, snima kasete-kompilacije,ode u školu i nije mu jasno zašto nekih drugova nema i zašto mu niko ne objasni gde su i šta se dešava.
💔 Delimično dečija avanturistička priča u stilu Toma Sojera,delimično antiratni roman koji prikazuje poludeli svet viđen nevinim očima dece,za mene je ovo pre svega bilo more suza za vremenom kad nam zaista ništa nije bilo bitnije od novog broja Dilana Doga, nečijeg osmeha i zujanja bajsem po gradu. I da nas niko ne sprečava da se družimo.
💔Ništa i nije bitnije od toga, a ovaj roman nas upravo na to podseća.
✒️"Pročitao sam oba vanredna broja. Bilo je to tristo stranica Dilana Doga u kojima se uživa.
Na zadnjoj stranici „Poslednje stanice - užas" pisalo je Volim te Nikolininim rukopisom, to me uplašilo više od svih čudovišta na svih tristo stranica. Bio je to strah kojeg sam se želio plašiti."❤️💔
✒️"Sve je manje bilo djece, a sve više prostora"
💔Knjiga koju sam prvi put videla na profilu moje drage #soulsister @contessa_tamara i koju sam čitala sto godina,jer su mi suze maglile slova.
💔Poludeli odrasli svet viđen očima dvanaestogodišnjaka. Naravno da sam se bavila matematikom i sa nekih 16 godina, pretpostavljam da sam Sanja u ovoj priči.
💔 Ovo jeste priča svih nas, dece kojima je oteto detinjstvo, s koje god strane poludelog sveta da smo se našli.
💔Igor odlično dočarava tu perspektivu deteta koje vozi bajs, zaljubljuje se, snima kasete-kompilacije,ode u školu i nije mu jasno zašto nekih drugova nema i zašto mu niko ne objasni gde su i šta se dešava.
💔 Delimično dečija avanturistička priča u stilu Toma Sojera,delimično antiratni roman koji prikazuje poludeli svet viđen nevinim očima dece,za mene je ovo pre svega bilo more suza za vremenom kad nam zaista ništa nije bilo bitnije od novog broja Dilana Doga, nečijeg osmeha i zujanja bajsem po gradu. I da nas niko ne sprečava da se družimo.
💔Ništa i nije bitnije od toga, a ovaj roman nas upravo na to podseća.
February 21, 2024
Uzbudljiv roman o djetinjstvu, prvim ljubavima i prijateljstvu dječaka iz An družine (Zoran, Bojan, Dragan i Goran) napisan u prvom licu, iz perspektive jedanaestogodišnjeg dječaka Zorana što ga čini još posebnijim. '91. je i u Borovu nestaju djeca. An družina kreće u potragu za njima. U potrazi im se pridruži djevojčica Nikolina. Bezbrižan svijet djece isprepliće se sa svijetom odraslih i njihovih problema (ekonomska situacija, alkohol, obiteljsko nasilje, nevjera) i An družina postane svjesna najvećeg problema '91.: tko je koje nacionalnosti. Od lokalnog pijanca i beskućnika saznaju kako raspoznati Hrvata i Srbina i saznaju da su Zoran, Bojan i Nikolina Hrvati, a Goran i Dragan Srbi. No da se njih pita to ne bi nikako utjecalo na njihovo prijateljstvo i život. Ali djecu se, nažalost, gotovo nikad ne pita.
Odličan antiratni roman koji bi trebalo uvrstiti u lektiru u višim razredima osnovne škole.
Odličan antiratni roman koji bi trebalo uvrstiti u lektiru u višim razredima osnovne škole.
July 11, 2024
Proslo je vec nekoliko dana od kako sam procitala knjigu, i neprestano mislim o njoj… Nevjerovatno sa kakvom lakocom i ljepotom pisac pise o tako teskim i surovim stvarima.
Puno me sve vratilo u proslost, pocetak rata i ostalo o cemu vise u stvari i nisam zeljela citati. Ali ovo je zaista bio poseban dozivljaj, prica o djecijem prijateljstvu u haosu raspada zemlje. Prica o djetinjstvu pisana iz perspektive odraslog covjeka, potsjeca na Semper idem, ali sasvim originalna i isto duboko dirljiva.
”Nismo se rastali sto smo se mrzili, vec su nas rastavili da bi se mrzili”
Ocjenila sam sa 4, ali mjenjam na 5, upravo zbog ovog osjecaja u grudima koji me vec danima drzi..
Puno me sve vratilo u proslost, pocetak rata i ostalo o cemu vise u stvari i nisam zeljela citati. Ali ovo je zaista bio poseban dozivljaj, prica o djecijem prijateljstvu u haosu raspada zemlje. Prica o djetinjstvu pisana iz perspektive odraslog covjeka, potsjeca na Semper idem, ali sasvim originalna i isto duboko dirljiva.
”Nismo se rastali sto smo se mrzili, vec su nas rastavili da bi se mrzili”
Ocjenila sam sa 4, ali mjenjam na 5, upravo zbog ovog osjecaja u grudima koji me vec danima drzi..
January 15, 2024
"Koliko je zapravo bio lijep djecak." 💔
Kad bi svi ljudi na svijetu, bas kao sva djeca na svijetu!
Kad bi svi ljudi na svijetu, bas kao sva djeca na svijetu!
January 13, 2025
“Pa lepo, samo slušaš…nemaš pojma koliko toga možeš da saznaš ako pažljivo slušaš.”
Displaying 1 - 30 of 142 reviews