Snow Man

by David Albahari, Ellen Elias-Bursać (Translator)

Book by Albahari, David

120 pages, Paperback

First published January 1, 1995

About the author

David Albahari (Serbian Cyrillic: Давид Албахари, pronounced [dǎv̞id albaxǎːriː] was a Serbian writer. Albahari wrote mainly novels and short stories. He was also a highly accomplished translator from English into Serbian.
Albahari was awarded the prestigious NIN Award for the best novel of 1996 for Mamac (Bait). He was a member of SANU (Serbian Academy Of Sciences And Arts).

Reviews

[Momčilo Žunić]

Problematiku pripovedanja iz fragmenta koje je analogno iskrzanosti i rasutosti narativnog subjekta u egzilu (on je, između ostalog, "zbir pojedinosti koje još samo sumnja ili neodlučnost drži na okupu") Albahari razrešava pasusnim monolitom: paragrafnim neboderom ili vejavicom alineje. I to je, sjedna, fikcionalna - unapred nemoguća ali i imperativna - težnja da se rasapnutom i raspalom svetu i subjektu u svetu pruži celina i da se i subjekt i svet u subjektu osovi i uspravi. Uz to je, što je naročito plauzibilno, ta težnja uvek drugačije korelativna u odnosu spram nekog od drugih megapasusa. Recimo, onog iz "Mamca".

Razjedinjenost i unutrašnja fragmentiranost Albaharijeve romane ipak neće privoleti u enter pisanje - tamo gde bi svaka rečenica činila pasus za sebe - čije su se oblikotvorne mogućnosti naslutile još u "Cinku". Valjalo bi se zamisliti nad time. Valjalo bi spomenuti i to što je, skrenuvši levo ka Alberti, Albahari prošao kroz geopoetičnost Bernharda i Zebalda, pa se onda zamisliti nad tim srednjeevropskim - uredno naglašavam namigivanje! - i potražiti ga kroz kartografiju "Snežnog čoveka".

A kada se "Mamac" po treći put bude "preslušavao", dotaći se detaljnije treba pasusnog monolita izraženog kroz magnetofonsku traku. Tom prilikom dotaći ću se valjda i toga što magnetofonska traka nije samo dosluh i odgovor na "Cvetanje tikvi", fokus na govor i emigrantsko iskustvo unutar stvarnosne proze, već i referenca na jednu stripovsku vrpcu, eto, baš onu iz Špigelmanovog "Mausa". Jedineći se s njom, vabeći miša priče u pripovednu klopku, u narativno iskustvo prizvana je postmoderna popkulturnost i supstitucija "Špigelmanovog" oca "Albaharijevom" majkom. Doakaću tom prilikom samom sebi, pa ću u zvučanju "Mam(c)a" čuti mama, videti kontinualno mamljenje da se priča ispriča, što je opet uzaludno jer se nikako ne može dovršiti. Do tada možemo samo da se iz mraka koji će nahrupiti kroz otvorena vrata "Mamca" povratimo do mraka "Snežnog čoveka" kao jedne od poetičkih stajnica i zajedničkih simboličkih tačaka.*

*Jedan od Albaharijevih kraćih romana iz tog perioda i doslovno se zove "Mrak".

Tekstovno spočetka, a potom i sve vreme, izvanredno doznačava drugačiji ritam noći i dana kao geografsku odliku Severa, ali i kao odliku raštimovanog bila svog pripovedača, koje samo površinski proizlazi iz preskoka vremenskih zona (džet-lega). Distorzičnost i dezorijentisanost njegovog bivsta mnogo je dublja i računa na sve ono (tegobno) što narativno JA nosi sa sobom. Ukratko: raspad države, nevoljnu emigraciju, ali i neuverenost u mogućnost novog životnog početka i novog stvaralačkog početka u rezidencijalnom, odnosno umesnije rečeno, UTOČIŠNOM pisanju. Dakle, ličnu izglobljenost, jer koji je to PISAC ikada na svom mestu. I kada se kao prostorne odrednice pomenu, primerice, levak, lavirint - tako je uostalom i Albaharijev roman iz jednog pasusa svojevrsni lavirint rečenica i znakova - i užarene zvezde, ne moramo čekati da ispluta Danteovo ime. (Nije li, prisećamo se, i on pisao iz progonstva...) A onda kada već iskrsne, to će biti u pomalo neočekivanijem kontekstu da se sve što je napisano nalazi ili kod njega ili kod Šekspira. (Klasici, klasici!) Prispeće u Novi svet obeleženo je stoga tablom s vlastitim imenom. Potrebno je ispisati kako se zoveš, ali to još nije rešenje pitanja ko si, koliko vas je i kako ćete dalje, nekmoli koja je to zemlja odakle se dolazi!, ima li je uopšte, što se na jednom mestu konstatujuće podvlači, i koliko je (ne)stvarna ova u koju si došao. (Zapamtimo tu nestvarnost!) Zatim i uputstvom za upotrebu stana, uputstvima za upotrebu sveta (šta su drugo mape i atlasi, doli zapravo to), do univerziteta kao uputstva za upotrebu znanja. A na to je pripovedno JA osobito kivno. Njegov antiakademski diskurs razgnevljen je i ciničan, baš zato što se slobodno mišljenje protivstavlja i potiskuje politički dozvoljenim mišljenjem, što se na različite načine može povezati sa zemljom polaznicom** - sva vlastita imena ostaju neizrečena! - političko-istorijskim problemima, sopstvom,... Cvetanje političke korektnosti prokazano je već ovde, pa opet albaharijevski subjekt nije narcisoidno privilegovan. Što će reći: nije uvek ispravan i izdignut preko drugih svojim povlašćenim motrištem, i to kako zbog toga što je samopotkopa(va)n, tako i zbog toga što i njegovi drugi sagovornici iz nužde - obično akademski pa se to prvenstveno odnosi na profesora političkih nauka kao izraženijeg sabesednika - znaju da budu pronicljivi. Zato se njihovo razmišljanje može ravnopravno uzimati.

**O tome je i Crnjanski izvanredno pisao.

U albaharijevskoj naraciji, u svakom slučaju, ništa nije onako kako je i kakvim se čini. Subjekt je neusidren i somnabulan, snovno usporen, sinkopiran. Subjekt je niz isprekidanih sekvenci - prošlo se naravno i kroz Handkeove putokaze! - uklešten između preciznog i zamagljenog. Sve vreme pred krivim ogledalom, uobličavajući sobom određeno egzistencijalno iskustvo. Ja se zapetljava u mislima. Otud su tu repeticija, rekurentnost i varijacija kao narativni principi. Ja je zapleteno u pokretima. Otud posrnuća i spoticanja. Nema nepobitnih tačnosti, niti potpune sigurnosti. Ne postoji ono što je neumitno kao sudbina, statično kao ravnoteža. Osim možda SAMOĆE. A sami smo, kako će bolno i tačno poentirati pripovedno JA, onoliko koliko nas neko nije dotakao. Traži se i otkriva praznina među rečima, tišina među zvukovima, belina među slikama, iskorak iz Istorije, iskoračenje iz granica, nepostojanje među životom. Zato je i grad na severu tako blizu snežnog belila. (Onoliko koliko je i megaparagraf blizu margine!) Granice su izrazito propusne i promenljive, baš kao one srednjoevropske - namiguje profesor političkih nauka - a to ovde ujedno znači i da su vrlo lako ispunjive mrakom i snegom. U samotnosti bivstva, mantraju se pojedini iskazi - podsećamo se rekurentnosti - poput, primerice, onoga "odavno bih se srušio",*** "ovde ću ostariti"**** i "jednom se mora stati".

***Hotimično biram ovo "Da nije bilo soka od pomorandže" kao irealno-uslovni sufiks onome "odavno bih se srušio." Zašto? Jer se, ponad svega, u tome prikriva Jug, nostalgija za jugom. I život. Jer se, vala znamo to još od Dušana Vasiljeva, na sever polazi da bi se umrlo.

****Koliko je tek ovo emotivno obojeno, da se čitalac namah priupita koliko će se brzo to dogoditi. Sa ovom percepcijom, koliko ubrzo je sad.

A kada će se stati? Onda kada se (neiznenađenom) čitaocu ukaže zec kerolskog zaleđa - njega je, baš kao i Dantea, mogao da predoseti ranije - odnosno onda kada mu zec na putu kroz belinu ne pokaže koliko je zaista dubok sneg. Na ovaj nas način Pisac diskretno prevodi - a to se većini onih koji bi da danas pišu mora prenaglasiti! - preko "Bespuća" i "Dnevnika o Čarnojeviću" do snežnog završetka "Proklete avlije" ili do zamene zemlje u ustima snegom u ustima. [O Kišu i Albahariju drugde!] U taj izvanredni luk naših kratkih romana upisuje se, bez bilo kakve sumnje, "Snežni čovek". Tako ušuškavši s(v)e 20-vekovno u sopstveni romaneskno-pasusni pokrov.

A čovek? Čovek nam - treba obratiti pažnju i na tu simboličku potenciju - ovde dođe poput grudve. Štaviše, u divljinu i van granica čovek iskoračuje i nestaje kao rastopljena grudva. Ili je možda priličnije reći, utapa se u džepu sveiscrpne beline. Tek (kao) mrlja pod snegom.

[Uroš Đurković · Rating 5 out of 5]

Albahari u naponu snage, bez falša. Silovita knjiga o nemogućnosti bega, usamljenosti, emigraciji, utvarama, poraženosti i krhkosti. Kartografija izgubljenosti.

"Sve je bilo tako naglo, pomislio sam, i odlazak i dolazak, pogotovo dolazak, nisam još imao vremena da se saberem, i dalje sam postojao kao niz scena, nevešto povezanih rukom neiskusnog montažera, kao da se moj život raspadao sa istorijom moje zemlje, moje bivše zemlje, morao sam da dodam, i kao da više nisam bio samo jedan čovek, jedno biće, već više ljudi i više bića, tako da sam svaku stvar istovremeno video iz više uglova, u beskraju umnoženih trenutaka, kao što je svaka misao odmah postajala mnogo misli, istih a različitih, dovoljno različitih da me spreče da prihvatim bilo koju od njih, što me je, na kraju, ostavljalo praznog, izmučenog, poput ljušture, poput olupine, odnosno poput ljuštura, poput olupina, u koje su se svako od tih bića i svaka od tih misli takode pretvarali."

[Jelena · Rating 4 out of 5]

Cuvene ozloglasene devedesete godine na prostorima Balkana: pisac odlucuje da ostavi iza sebe sav taj haos, zemlju koju vise ne prepoznaje kao svoj sigurni dom, i odlazi daleko, s vjerom u jedan kvalitetniji zivot. Ne zeli da postoji tek tako, kao niz sekvenci, bez pocetka i kraja, pa od trenutka kad ne nazire vise ni tracak nade, bira da ode “u svijet”.
Albaharija sam vrlo naivno uzela da citam u petak popodne, nakon par iscrpljujucih dana – greska koju moze da napravi samo neko ko se prvi put susrece s ovim piscem, koji vam ne dozvoljava da se opustite i “odmarate” uz njegove knjige, vec zeli da ucestvujete i pratite svaki njegov korak, pokret, misao o znacenjima rijeci, misao o znacaju prakticnog iskustva, studentima praznih pogleda, vonju akademskog svijeta, obrazovanju koje se stice u okvirima akademije (niko u tom svijetu akademije, ni u jednom svijetu akademije, nije znao sta je obrazovanje i kako se ono stice, sve je to isprazno poigravanje cinjenicama, zadovoljavanje tastine i podupiranje iluzija).
Zanimljiva je uloga geografske i istorijske karte koje dobrim dijelom vode pisca ka krajnjoj i dubokoj spoznaji sebe i neodvojivog tereta svog porijekla. Ukazuju na svu samocu, nemogucnosti bivstvovanja u ovom svijetu a van njega, samoobmanu da se moze pobjeci od samog sebe, dok rijeci klopka, prevarenost, gubitak otkrivaju neke nove licnije slojeve tumacenja.
Ono sto sam iz njega (atlasa) naucio dok sam ga prinosio ocima pod sve blijedjom svjetloscu bila je jednostavna istina o sudbini mjesta sa kojeg sam poticao: zivio sam na rubu nedovrsenog istorijskog vrtloga, na rubu istorijske kloake koja je neprekidno usisavala duhovne i tjelesne izlucevine, a potom ih izbacivala u jos gorim oblicima, prikrivenim iza privida istorijskih ravnoteza koje su se raspadale u najneocekivanijim trenuciam. (…)
To je bio prostor gdje je i najmanja fatamorgana postajala znacajnija od svakog stvarnog predmeta, gdje je sjenka na horizontu znacila vise od oluje koja se obrusavala na glave ljudi, gdje je odsustvo uvijek imalo vise znacenja od bilo kog prisustva. Mjesto koje, na izgled, nije bilo u centru istorije, vec uvijek pomalo pomjereno, pomalo postrance, pomalo ekscentricno, tamo gdje se, paradoksalno, istorija doista dogadjala.

[Jasminka · Rating 3 out of 5]

Već odavno imam ovu knjigu, nekoliko sam je puta počinjala čitati, ali me nije privukla, nekako mi nije išla. Opet sam je uzela u nezgodno vreme, kad sam imala jako puno obaveza i nisam joj se mogla posvetiti, pa sam je razvukla, ali na moju radost ' konačno je i pročitala. Knjiga je teška za čitanje jedino iz razloga da nema poglavlja, nema novih pasusa, sve je povezano, a ipak tako nesređeno, kao i misli glavnog lika, sredovečnog pisca koji odlazi devedesetih iz rodne zemlje (verovatno Srbije) i dolazi u novu zemlju (verovatno Kanadu) kako bi predavao na univerzitetu. Lep stil pisanja, zahtevna knjiga koju mislim da ću još jednom pročitati, kad budem slobodna da joj se posve posvetim, ali u originalu, jer mislim da je i prevod jedan od faktora za moj konačni utisak
.

[Bogdan Panajotovski · Rating 5 out of 5]

"...Daljina je prava reč. Neke reči nikada dobro ne naučimo, pomislio sam, i ma koliko nas dobronamerno upozoravali, nikada ne razumemo njihovo pravo značenje. Nikada, na primer, nisam bio siguran da stvarno razumem daljinu. Ranije sam mislio da je "daljina" samo druga reč za "putovanje" , posle sam shvatio da se putuje iznutra, u sebi, i da spoljašnji prostor nema nikakve veze sa tim. Jedno vreme nisam verovao u daljinu, kao što neki ljudi ne veruju u boga, ništa me nije moglo ubediti. Potom sam "daljinu" počeo da zamišljam kao "bekstvo", a pošto samo o "bekstvu" uvek mislio kao o "utočištu" , " daljina" se pretvorila u neku vrstu "utočišta", koje sam, s druge strane, uvek zamenjivao rečju "gost" ali ne u smislu "radost u kući", nego u smislu reči "tuđinac" ili, još bolje, "čovekpod nepoznatim krovom". To me je zbunjivalo, ta povezanost krova sa daljinom, krova koji bi trebalo pre svega da označava blizinu, zaštitu, prisnost, san. Možda postoji krov koji otkriva, pomislio sam, možda se njihova svrha ne iscrpljuje uvek u pokrivanju i bdenju? Nisam znao da li na to može da se odgovori, kao što nisam znao kako sam "daljinu" počeo da povezujem sa "samoćom" i "samoću" sa dolaskom u ovo mesto, u podnožju brda koje liči na nos. Pre dolaska nisam ni znao da postoji to brdo, imao sam viziju grada u ravnici, duž obala reke, zamišljajući da je prerija ravna kao Panonija, ali nigde u tim slikama, nikada, nisam viđao brda. Znao sam da su planine u blizini, ali sam grad u sebi predstavljao kao besprekornu geometriju koja je mogla da postoji samo u apsolutnoj ravnici. Ništa na svetu, naravno, nije apsolutno, što objašnjava mogućnost da brdo nalik dugačkom nosu, zabijenom u tkivo grada, prodre u moju maštu, jer još nisam bio upoznao grad, nisam odmakao dalje od univerziteta, i grad, ako je doista postojao, postojao je i dalje samo kao pretpostavka, samo kao slika koju sam nosio u sebi. Drugim rečima, tamo gde sam očekivao da ću pronaći "daljinu" , nisam je pronašao. Nisam bar pronašao "daljinu" koja se otkriva približavanjem, jer bez obzira koliko sam putovao, nisam imao osećaj da sam se približio. Neka mesta su samo posrednici. Iz njih je dobro izviravati, na njihovim međama dobro je staviti ruku iznad očiju i zagledati se smer severa, na njihovim kapijama treba oklevati. U takvim mestima, mese dobar hleb, pomislio sam..."

[Nenad Milenkovic-Panic · Rating 5 out of 5]

Završio sam je par sati nakon što sam čuo vest da je autor preminuo. Poželeo sam da napišem kakav takav prikaz svakako i sad mu dođe da bi bilo bolje da odustanem zbog one jezive slutnje kako se 'češem o smrt', o aktuelnost, i onog varoškog instikta da će , eto, sad ispasti kako smo ga "svi voleli i čitali oduvek'' a ja sam odlepio za njim još od Mamca i Cinka, i uopšte, poslednjih godina smaram sve one koji žele da slušaju kako je ovaj sjajni i delikatni čovek pisao bez pisanja , nešto kao što Eric Satie raščinjava , dekonstruiše muziku kako bi došao do onih najfinijih grozdova.

Genijalni zemunac, sleđeni čovek, usta punih snega, iznuren od traganja za zecom u vejavici Kalgarija plete svoju somnabulnu nisku reči u koje ne veruje , istovremeno ne mogavši da preživi iseljeničko samrtno iščašenje svojstveno svakom čoveku bez domovine.
Ovo je roman o smrti, rekao bih. Roman o smrti istorije u pojedincu , o raspadu njegovog ionako krhkog poimanja nove stvarnosti, još jedan roman o nestajanju na način na koji reči polako isčezavaju iz polja upotrebe onog trenutka kada um nije u stanju da obujmi nove okolnosti. Roman o umiranju pre smrti.
A svaki je njegov roman o smrti pomalo. Svaki je, bez sumnje, i o porodici pa tako i ovaj iako je glavni junak samrtno usamljen, bez ikoga u trenutku dolaska na novi kontinent.

Kod svake njegove knjige, pa i ove, osećam snažnu potrebu da je pročitam odmah iznova, da opet zaronim u osećaj, onda sačekam, ne znam zašto, da bih na kraju odustao. Na duže vreme.
Neverovatne rečenice, svaka u sebi nosi nukleus priče koja je za sebe ali koja ide u lancu sa pričom (bez priče) na površini, sa maticom.
Možda je to razlog?
Uglavnom, čekam da se sve to nataloži i prođe. Čekam da se slegne sve ono 'meta' u tim rečenicama, da se isčisti muzika, ja lično je čujem u tim ritmovima i repeticiji ("pomislio sam" , kaže, onda nešto o tome napiše, pa onda napiše još nešto, pa umetne, ovog puta na kraju to "pomislio sam" onda eskalira to nešto u nastavku da bi dodao distorziju sa "još sam pomislio"....ili otpočne sa "rekla je" zatim ide šta je (ona) rekla, onda se to razvija uz novo "rekla je" da bi u kontrapunktu izveo zaključak iz konteksta, dodajući šta je sve to što "nije rekla'' itd) pa ću svakako opet sve iz početka, opet, bez drugih mogućnosti osim da uživam. Jer, nema analize kod Albaharija. Nemoguće je proniknuti u tekst onoga koji ne veruje u reči, čisti ih , teži onoj tišini između njih i vodi te kroz tu "tanku sliku jave". Takav jedan u budističkoj (ako bi se njega pitalo taoističkoj) igri stvaranja mozaika od zrnevlja peska raznih boja, da bi ga posle jednim potezom ruke rasturio, dakle, takav jedan koji teži da kroz tematsku neuhvatljivost i nepoverljivost prema rečima da konačan , što pouzdaniji iskaz, takav se mora slušati (kao muzika pre nego kao pripovedač) i čitati onako kako te on vodi. Verovatno zbog toga mnogima neće leći. Jer tu štošta "nije jasno", u tim brilijantnim rečenicama. Ipak, ja sa njim vrlo živo razgovaram, onda sabiram to što je iz(raz)govoreno, sintetizujem, rasplićem i žvaćem. Zapravo uživam, pa ću onda opet.
Albahari je ozbiljan mentalni trening, divna melanholija i , potpisujem - Dobar Čovek
Jako dobar stilski dril za potencijalne pisce koji svakako ne bi trebali da pokušavaju da pišu kao on jer svi zapravo ovako misle. Kako onda da još neko tako i piše? Ne ide.

Slava mu, slava snežnom čoveku.

[Uroš · Rating 5 out of 5]

Toliko je toga što me vezuje za ovaj roman: emigrantsko iskustvo u akademskoj sredini Kanade, opsesija mapama i kartografijom, opsesija istorijom Balkana, opsesija semantikom i dometima jezika. Međutim, o Albaharijevoj knjizi je Vladimir Tasić pisao bolje nego što bih ja mogao ("Snežni čovek i paralaksa", Udaranje televizora, Adresa, NS, 2009, http://www.goodreads.com/book/show/70...


"Priznajem da sam iz ličnih razloga pristrasan prema ovoj knjizi, i da bih mogao da pišem o iskustvu odlaska, brizi za očuvanje prvog jezika u drugoj zemlji, o iluzijama koje gajimo o životu u Novom svetu. O svemu tome je Albahari pisao bolje nego što bih ja mogao.

(...) Njegova dilema [dilema Snežnog čoveka] je povezana sa mapama; "kartografija" igra značajnu ulogu u priči koju piše. Mape su, jasno, slike istorije, ali su istovremeno i vezane za estetiku postmodernizma. To ću uskoro dokazati, zato što sam profesor matematike, ali prehodno treba reći da Snežni čovek potiče iz zemlje koja se raspala ili se tada još uvek raspadala, da su se političke karte izmenile uz nasilje koje možemo da naslutimo. Mape su izvor bola, a bekstvo od njih je nemoguće. Čak i u privatnosti stambenog prostora, privatnosti koja je u Novom svetu svetinja, on je osuđen na neprestano susretanje sa mapama: stanuje u kući kartografa. Mape ga opsedaju, umožavaju se, iako je nameravao da pobegne od fetišizma mape.

(...) Tako smo od umnožavanja mape došli do postmoderne umetnosti, koja, prema Liotarovoj definiciji, cilja da predstavi ono što je u modernom nepredstavljivo. Nepredstavljivo se može "predstaviti" ukoliko postavimo različite mape jednu naspram druge. Potrebno je dakle suočiti različite predstave, bez hijerarhije, bez privilegovanja jedne postavljanjem druge na margiju (u ugao, u pomoćni okvir), razotkriti nepredstavljene ostatke koji nisu vidljivi ponaosob, i pri tome ne potirati njihovu razliku uporednom analizom u nadređenom jeziku znanja, već je prihvatiti kao takvu, doživeti je. To je "osnovni" gest postmoderne estetike.

(...) postmoderni "svet" je otprilike ono što bismo videli kada bismo se našli pred ogromnim brojem televizora koji prikazuju različite emisije. Ozi Ozborn šeta psa, Etiopljani gladuju, kiborzi su nervozni, kupite buntovničke patike, Džena Džejmson piše knjigu, Balkanci se kolju, kupite novi automobil. (...) Svako je izgnanik i nomad, izgubljen pred ekranom u svojoj sobi.

(...) Izgleda da smo prešli sa estetike na etiku. Kako se to dogodilo? Pisao sam o književnom junaku, o mapama, o predstavama i projekcijama, zatim o postmodernoj umetnosti, i najednom -- paf! -- ispostavilo se da istorija ne postoji i da ništa nije stvarno. Važno je uočiti taj mađioničarski trik. Posledice su prevelike da bismo ih tek tako preneli iz sveta umetnosti i teorije u svet ljudskih tela; sa područja estetike na područje etike.

(...) No, da li to znači da stvarnost zavisi od tačke gledišta i da stvarnosti zapravo i nema? Da li sledi da rat nije stvaran nego je samo slika koju možemo različito tumačiti -- kao Ernst Jinger, za koga je Pariz u plamenu bio jedan prevashodno estetski ugođaj -- ili je ipak deo stvarnosti koju, usped efekta paralakse, različito vidimo sa različitih mesta?

Na ovom testu se pada, bez prava na popravni. To je ispit koji Snežni čovek polaže (...)

(...) Evo šta ja mislim. Granice tumačenja moraju postojati; to je univerzalni zakon, preduslov svakog etičnog stava. Bez njih, sadizam se ne može razlučiti od slobode (...) Igra tumačenja nije bezazlena; ona rastapa ideju da drugima delimo isti svet i tako uništava etiku.

(...) Time je [Albahari] dokazao da je u srpskom jeziku moguće napisati moderan roman -- "moderan", to znači: aktuelan, savremen, u toku sa zbivanjima koja se stvarnost ne može poreći -- koji pri tome koristi tehnike postmoderne umetnosti. Tu nema nikakvog paradoksa. Neko ko doista brine o etici, nikada ne može da bude postmodernista. Ali može da piše postmodernu literaturu. Reči su nešto drugo.

(...) Naša uteha, piše Albahari, može na kraju da se pretvori u izvor bola. Ogled se završava tim rečima: izvor bola. Tu negde se nalazi se granica koja je vidljiva iz svakog ugla, uprkos paralaksi."

[Kostas Kanellopoulos · Rating 1 out of 5]

Τι αφόρητη σπατάλη χαρτιού

[Robert Wechsler · Rating 5 out of 5]

This novella's narrator tells us little about himself, other than about his feelings, and these are hard to grasp. Having just arrived in Canada, presumably (but not identified, I think) from Serbia, he appears to be in shock. This is a novel of trauma (of the past and of exile), and it takes a variety of unusual forms, including hatred of academia, obsession with orange juice (a glass of it is on the cover), and a good deal of silence. Essentially, this is a novel narrated by a writer who has become a rabbit.

The novella has some parallels, in terms of language, with Peter Dimock’s A Short Rhetoric for Leaving the Family. But it is far less explicit. This is a novel of implicitness.

Another very fresh reading experience from a brilliant writer. And to think that it has not even been published in the U.S. ten years after it appeared in Canada. If only my Catbird Press were still publishing.

[Hakan · Rating 2 out of 5]

Soyka yayınlarından çıkan Türkçe çevirisini okuduğum Kar Adam, Parçalanan Yugoslavya'daki iç savaştan kaçarak Kanada'ya göç eden bir akademisyenin, bu yeni ülkede yaşadığı yabancılığı anlatıyor. Doğrusu ben aradığımı pek bulamadım. Güçlü başlıyor, kahramanın çözülüşüne paralel olarak giderek soyutlaşıyor, sonuçta bir bütün olarak insanı içine çekemiyor. Aşağdaki alıntı kitabın ana temasını iyi özetliyor:

"Sürdürmeyi beceremediğim, hayatın kesik çizgiler değil kesintisiz sürdürülebilme olanağına inandığım, hayatın son değil hep yeni bir başlangıç olabileceğine inandığım için buraya geldim ve kendimi yeni başlangıç ağında, bitmeyen tekrarlamalarda, bir zamanlar bir defa olmuş olandan farklı olmanın imkansızlığını buldum."

[Cansu Gök · Rating 4 out of 5]

Savaşın tüm hızıyla devam ettiği Yugoslavya’dan, Kanada’dan aldığı bir teklif üzerine ayrılan edebiyat profesörünün hislerini okuyoruz kitap boyunca.
Bu kitabı ne zaman ve ne sebeple edindiğim hakkında düşünürken, künyede Karaçam Ormanında isimli, geçen sene okurken hayranlık duyduğum kitabın yazarı Fatih Balkış’ın editörlüğünü yaptığını gördüm ve tam da bu sebeple kitabı edindiğimi hatırladım. Bernhard, Balkış, Albahari birbirine benzer tarzda metinler yazmış, bu yönleriyle kafamda üçü aynı masada yemek yiyor gibi hissediyorum.
Çok sevdim bu kitabı ve aslında savaş gibi önemli bir mesele üzerine uzunca zamandır düşünmediğimi fark ettim. Ayrıca savaşı bizzat deneyimlememiş insanların savaş üzerine düşüncelerini okumak yer yer sinirlerimi bozdu, ekleyim. Öylece atıp tutan bir karakter de var kitapta.
Bir de son olarak bir uyarı bırakayım; bu kitabı okumaya niyetlenirseniz öncesinde portakal suyunuzu hazır edin, naçizane tavsiyemdir. Zira canının çekecek. Benim için ilginç bir tesadüf oldu. Doktorum mide rahatsızlığımdan dolayı ısrarla ve altını çizerek turunçgillerden uzak durmamı söyledikten üç sonra bu kitabı okudum. Hoş değildi.
Thomas Bernhard sevenler bu kitabı da sever bence.

[Ajša Nuković · Rating 5 out of 5]

Playing with words in magnificent way, as always. Love this man!

[Mira Stantić · Rating 5 out of 5]

Fenomenalna knjiga. Objavljena 1995. godine, pre 25 godina, a kao da govori o baš ovom trenutku. Opiranje čoveka da se utopi, a opet...kao da je to moguće!?

[Çiğdem Çavdaroğlu · Rating 4 out of 5]

Dağılan bir vatan, vatanından uzaklaşmak zorunda kalan bir akademisyen, ve dozu yavaş yavaş artan bir yabancılaşma var Kar Adam'da. Gittiği yerlerde her şeyden izole yaşayan insanların da etkisiyle hem yabancılaşma hem de içine düştüğü boşluk / anlamsızlık artıyor. Bugün bir Avrupa ülkesine gittiğimizde bizim yaşadığımız gibi. Dünyanın bir yerinde olan biten bir olaydan sorumluluk duymayıp kitap cümleleri ile olaylara uzaktan "akademik" bakan, farkındalıktan uzak insanlar. Günümüz nispeten güçsüz ülkelerin insanlarının yaşadığı yabancılaşma ve anlamsızlık.

[Lyddie · Rating 4 out of 5]

see what I think at www.theliterarylollipop.wordpress.com

[Alyson Waters · Rating 5 out of 5]

Very moving book, beautifully translated.

[Alessandra Capperdoni · Rating 5 out of 5]

Fantastic. Political postmodernism. Painful exile of the intellectual.

[l · Rating 5 out of 5]

need to buy.