Psi u trgovištu

by Ivan Aralica

Pse u trgovištu karakterizira pomalo neobičan spoj tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, dok je kompozicija modernije zamišljena: krajnje epizodična i fragmentarna, bez čvrste fabulrane niti (to je prepušteno čitatelju). Ta obilježja odvajaju ovaj roman od tradicionalnog modela povijesnog romana, iako Araličini romani u osnovi dijele tu tradiciju. Najuočljivija težnja Araličina stila je težnja da se zbivanja prokomentiraju, često u formi poente, doskočice ili narodne izreke. Redovito se iznosi detaljan opis, podrijetlo, karakter i životna putanja, svih imalo značajnih aktera u priči, što je dobar pokazatelj autorova epskog tradicionalizma, iako okosnicu svih likova čine tri glavna lika svakog pojedinog dijela triptiha: Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir.

Naslov Psi u trgovištu ključna je metafora za svijet moći, politike, intriga i borbe za opstanak. Žrtve vlasti nisu samo podanici: kruta pravila jednako melju i one na vrhu, pa i samog Sulejmana; zato su svi stalno na oprezu i sve se pomno važe. Nedvojbene su i aluzije na moderni totalitarizam; pritisci silnika, kad imaju neograničenu vlast, mogu biti otvoreno grubi ili sofisticirani, ali im se ne može umaći, a oni koji im se žele ukloniti (Nurbanu, Džihangir, Esma), neizbježno postaju žrtvama svemoćne vlasti.

Genres: Classics, Novels, College, Historical, Historical Fiction

351 pages, Hardcover

First published January 1, 1979

About the author

Born in Promina near Knin, and having finished pedagogical school and Philosophical Faculty at the University of Zadar, Aralica had worked in post-war period as a high school teacher in the backwater villages of the rural hinterland of northern and central Dalmatia. After a period of Communist infatuation (which resulted in a few weak novellas that can be labeled as socialist realism period pieces), Aralica was swept into the vortex of turbulent events known as the “Croatian spring” (1971). During this tumultuos era he allied with those who advocated greater Croatian autonomy and freedom for Croatian people in Communist Yugoslavia. The crackdown on the Croatian national movement and subsequent professional and social degradation resulted in Aralica’s return to his Christian and Catholic roots, abandonment of doctrinaire propagandist literature and formation of his own literary credo. Among world authors, he was influenced chiefly by realist fiction and early Modernism, the key authors being Ivo Andrić, Thomas Mann and Knut Hamsun.

From 1979 to 1989 Aralica published eight novels, which can be best described as modernist rewritings of historical fiction. The best among them (Psi u trgovištu/Dogs in a bazaar, 1979; Duše robova/Slaves’ souls, 1984; Graditelj svratišta/Builder of an inn, 1986; Asmodejev šal/Asmodey’s shawl, 1988) show similar traits: these are essentially novels of complex narrative techniques recreating dramatic events in Croatia and Bosnia and Herzegovina from 16th to 18th century and describing historical fatum of Croats caught in the “clash of civilizations”- a three centuries long warfare between Austria, the Ottoman Empire and Venice. Aralica successfully mastered many divergent elements in his fiction, so that his finest novels are both replete with contemplative wisdom sayings on human condition and rammed with action; also, his artistry is expressed in numerous naturalist passages integrated in the overarching Christian vision of life where natural and the supernatural fuse into one reality.

After the democratic changes in Croatia and the collapse of Yugoslavia, Aralica was elected to the Croatian Academy of Sciences and Arts; also, he re-entered politics, this time on the list of Croatian Democratic Union (Hrvatska demokratska zajednica/HDZ), a party headed by the independent Croatia’s first president Franjo Tudjman. Aralica held a few influential positions, the most important among them being vice-president of Croatian Parliament. During this period he wrote two books of political essays (one about the genesis of Serbian imperialism, the other on historical complexities of the conflict in Bosnia and Herzegovina), and two other novels.

The year 2000 was another turning point for Aralica: his party, HDZ, lost the elections and power, and writer was embroiled in a bitter polemic with new authorities (which were to hold power in next four years). Aralica then started writing satirical novels of ideas (novels with keys, i.e. thinly disguised quasi-faction). Most famous one is “Fukara”/Good for nothing, 2002, a satirical-political attack on multiculturalist ideology as promulgated by controversial American billionaire George Soros. The literary value of his works published during this period was often disputed, and they were seen by many left-wing literary critics (Perišić, Jergović, Tagirov, Alajbegović) as little more than tasteless political pamphlets. However, Aralica has also become one of the cultural and intellectual icons of the rigid conservatism in Croatia, advocating the return to the tradition symbolized by "ognjište" (hearth). Intellectuals on the Right defended his novels claiming that they were brilliant political satires.

Still vigorously writing in his eight decade, Aralica is considered as one of the best Croatian novelists of the 2nd half of the 20th century.

Reviews

[Ivana Books Are Magic · Rating 4 out of 5]

Aralica is a writer best known for his complex philosophical historical novels that can be read as brilliant political allegories and satires. Psi u Trgovištu can be literally translated as Dogs in a Market. As far as I know, this novel hasn't been translated to English yet. I would describe this novel as a philosophical historical novel with post modern touches. The psychological portrayal of characters is exceptionally well done. There is a distinct atmosphere of melancholy, tragedy and sadness in this novel. Albeit quite sad and bleak in tone, the novel itself is both educating and interesting.

The main characters in this novel are historical characters: an archbishop/writer/ diplomat Antun, Suleiman the Magnificent and Suleiman's hunchback son Cihangir. There are also many other characters, some of them play a minor and others that are more important. The novel opens with Antun Vrančić (aka Antonio Veranzio/Antonius Verantius/ ), a Croatian writer (priest/ diplomat) and then the switches its focus to Suleiman and his son Şehzade Cihangir. The novel is divided into three parts, each of them concentrating on one of these three main characters.

This book is narrated by an omniscient narrator, but it is not without some postmodernist innovations. In many ways this book feels post modern. The plot is not tightly structured and the writing style a bit dream like. Numerous characters appear and disappear, die or are simply left in limbo, while the writer explores another thread of human destiny and personality, and then that thread gets forgotten or abandoned.

The novel is named after a dream described in the novel. Indeed, in the dreams described in this book we can find an interpretive key to the tragic fates of numerous characters. The first dream is about a caravan. The cruel struggle for power is expressed symbolically through this dream. This Machiavellian view of things, that sees life as struggle for power is very present in the other two parts of the book as well and is perhaps best described with this quote: “Those two next to you in the column, front and back, are your fiercest opponents. The first because you catch up with him and push him, and the last because you stand in his way. (p.77) »

Perhaps in this dream we also find symbolism for Antun's ambition and struggle for success. He himself said that when he tells his dreams, he betrays himself. The second dream bears the same title as the novel itself, and relates to the young Suleiman's son and his gentle mother. In the dream of "dogs in the market place", the landlady in which the dreamer takes refuge is headless, and Antun himself gives her changeable heads. She could represent the hunchback prince's mother, the gentle lady that he so persistently sought in the world and in others, the one who was left headless at the request of Hurem, a competitor for the love of the sultan. The dogs that besiege the house he ran into could represent all the evil people, informers, powerful people, those who carry out the violence and those who order it.

There was no salvation for the kind prince Şehzade Cihangir, for he was reached by metaphorical dogs who drove him crazy with their barking until he died, mad, leaning his head in the lap of a nameless woman. The headless woman in her sleep also answers the question why it is not possible to destroy dogs, and perhaps the question why it is not possible to destroy the animal element in us humans, because “There are many of them, and the day is short. Others hatch overnight. Your misfortune, my Vrančić, is that the change of day and night is so frequent and so terribly regular. ”(P.81)

Şehzade Cihangir, Sulemain's hunchback son is perhaps the only positive character among these three principal characters. Cihangir is, like his mother, a gentle and kind soul. Suleiman does not reveal himself as magnificent in Aralica's characterization, not even magnificent in evil, just very good at being a tyrant. It is implied that Suleiman rises to power and stays there because of brutal qualities, a possession of some animal sense and instinct that allows him to rule over others.

Suleiman's naturalistic description is not there to portray the Turks negatively, nor is it ideologically, religiously or nationally exclusive in that sense. On the contrary, derogatory traits are present equally in those who are not of Turkish blood, in different nations and in Christians equally.

Innocent people like the gentle sultan's son Cihangirare are doomed, in fact the art of governing is said to cut the ears that grow taller, so those who stand out in nobility must be visited. Thus Suleiman rules, but also other rulers, in that sense he adopts the messages of those before him and is no more cruel than any other tyrant.

As readers, we are left to realize there are no reason to think that our times are different or thatthis pessimistic view of the world is tied to a particular period. Indeed, Aralica's warnings about tyranny are timeless and relevant for out times as well. The historical form of the novel perhaps shows more clearly a pronounced form of human pack and eventually warns of human sadism found in tyrannical governments. And the tyrannical government is always there, because that is the nature of the world. There are many evils, and the day is short. As Aralica said, you cannot defeat the dogs (symbolism for bestial legacy in humans) because "others hatch overnight."


Psi u trgovištu je povijesni roman izvaredne kvalitete. Glavni akteri su Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir, a koncentracija na pojedinog od njih dijeli roman u tri dijela. Iako je sam način pripovijedanja uobičajen (sveznajući pripovjedač poznat iz realizma), bez nekih postmodernističkih inovacija, struktura samog djela nije. Naime, fabula nije čvrsto povezana. Brojni likovi se javljaju i nestaju, umiru ili jednostavno budu ostavljeni u limbu, dok pisac istražuje neku drugu nit ljudske sudbine i ličnosti, a onda i zaboravljeni ili napušteni. Doista u ovom djelu ima elementata post modernizma.

Roman je nazvan prema snu, a možda baš u opisanim snovima nalazimo
intepretacijski ključ za tragične sudbine brojnih likova. Prvi san je o karavani, a simbolički je i u ovom snu iskazana surova borba za vlast tako prisutna u druga dva dijela knjige: «Ona dvojica do tebe u koloni, prednji i stražnji, najljući su ti protivnici. Prvi zato što ga sustižeš i potiskuješ, a stražnji zato što mu stojiš na putu. (str.77)»

Možda u ovom snu pronalazimo i simboliku za Antunovu ambiciju i borbu za uspjehom. On sam je rekao kako kad kazuje svoje snove, odaje i sebe. Drugi san nosi isti naslov kao i sami roman, a odnosi se barem koliko znamo i koliko Antun kaže, na mlađeg sina Sulejmana i nježne Nurbanu. U snu «psi u trgovištu», gazdarica u koje se sanjač sklanja je bezglava, a Antun joj sam daje promjenjive glave, mogla bi predstavljati Đžihangirovu majku koju je tako uporno tražio u svijetu i u drugima, i koja je ostala bez glave po želji ruske konkurentice za ljubav sultana. Psi koji opsjedaju kuću u koju je utrčao mogli bi predstavljati sve zle ljude, doušnike, moćnike, one koji provode nasilje i one koji ga naređuju.

Đžihangiru nije bilo spasa, dostigli su ga metaforički psi koji su ga izludjeli svojim lavežom dok nije umro, lud, naslonivši glavu u krilo bezimene žene. Bezglava žena u snu odgovara i na pitanje zašto pse nije moguće uništiti, a možda i na pitanje zašto nije moguće uništiti animalno u čovjeku, jer « Njih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se izlegu drugi. Tvoja je nesreća, moj Vrančiću, u tomu što je izmjena dana i noći tako česta i tako strašno redovita.»(str.81)

Sulejman se ne otkriva kao veličanstven u Araličinoj karakterizaciji, pa nije čak ni veličanstven u zlu, već prije u posjedu nekakvog animalnog njuha i instikta kojim se probija kroz pseći čopor i zna vladati njime jer je i sam jedan od njih: « Njegova pronicavost ljude je u ludilo tjerala, pa su ga praznovjerni držali vidovitim, nadahnutim Bogom i šejtanom. Ali prije nego od Boga i od đavola, njegova je vidovitost od dubokog prezira ljudi.» (str.88) Svijet o kojem piše Aralica, svijet je kojim vlada životinjstvo, a čovjek ne može umaći pasjem čoporu vani, ako uspije umaći pasjem čoporu u sebi.

Naturalistički opis Sulejmana ne crta negativnim samo Turke, niti je u tom smislu ideološki, religijski ili nacionalno isljučiv. Naprotiv pogrdne osobine prisutne su jednako i kod onih koji nisu turske krvi i kod poturica i kod kršćana. Nevini ljudi kao nježni sultanov sin Đžihangir osuđeni su na propast. Ovaj roman otkriva pesimističan pogled na svijet. Zapravo umijećem vladanja navodi se rezanje klasja koje izraste više, pa tako oni koji se ističu u plemenitosti moraju biti posjećeni. Tako vlada Sulejman, ali i drugi vladari, on u tom smislu usvaja poruke onih prije njega. Nemamo razloga misliti da je ovakav prikaz svijeta vezan za određeno razdoblje, možda je samo povijesni oblik romana raj koji omogućuje pokazivanje oblika ljudskog čopora izraženije, pa i upozorava na krajnji oblik ljudskog sadizma očitan u tiranskim vladama jasnije. No, zapravo ovaj roman može biti upozorenje ištva. naša vremena jer je u osnovi bezvremenski u svojoj filozofiji i istraživanju psihologije pojedinca i druđA tiranska vlast je uvijek tu, jer takva je narav svijeta. Zlih je mnogo, a dan kratko traje. Kao što je Aralica rekao: "Preko noći se izlegu drugi." Zlo u ovom svijetu je sveprisutno i ne možemo mu u potpunosti pobjeći.

[Ivana · Rating 4 out of 5]

Glavni akteri su Antun Vrančić, Sulejman i Džihangir, a koncentracija na pojedinog od njih dijeli roman u tri dijela. Iako je sam način pripovijedanja uobičajen (sveznajući pripovjedač poznat iz realizma), bez nekih postmodernističkih inovacija, struktura samog djela nije, fabula nije čvrsto povezana. Brojni likovi se javljaju i nestaju, umiru ili jednostavno budu ostavljeni u limbu, dok pisac istražuje neku drugu nit ljudske sudbine i ličnosti, a onda i zaboravljeni ili napušteni

Roman je nazvan prema snu, a možda baš u opisanim snovima nalazimo
intepretacijski ključ za tragične sudbine brojnih likova... Prvi san je o karavani, a simbolički je i u ovom snu iskazana surova borba za vlast tako prisutna u druga dva dijela knjige: «Ona dvojica do tebe u koloni, prednji i stražnji, najljući su ti protivnici. Prvi zato što ga sustižeš i potiskuješ, a stražnji zato što mu stojiš na putu. (str.77)» Možda u ovom snu pronalazimo i simboliku za Antunovu ambiciju i borbu za uspjehom. On sam je rekao kako kad kazuje svoje snove, odaje i sebe. Drugi san nosi isti naslov kao i sami roman, a odnosi se barem koliko znamo i koliko Antun kaže, na mlađeg sina Sulejmana i nježne Nurbanu. U snu «psi u trgovištu», gazdarica u koje se sanjač sklanja je bezglava, a Antun joj sam daje promjenjive glave, mogla bi predstavljati Đžihangirovu majku koju je tako uporno tražio u svijetu i u drugima, i koja je ostala bez glave po želji ruske konkurentice za ljubav sultana. Psi koji opsjedaju kuću u koju je utrčao mogli bi predstavljati sve zle ljude, doušnike, moćnike, one koji provode nasilje i one koji ga naređuju. Đžihangiru nije bilo spasa, dostigli su ga metaforički psi koji su ga izludjeli svojim lavežom dok nije umro, lud, naslonivši glavu u krilo bezimene žene. Bezglava žena u snu odgovara i na pitanje zašto pse nije moguće uništiti, a možda i na pitanje zašto nije moguće uništiti animalno u čovjeku, jer « Njih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se izlegu drugi. Tvoja je nesreća, moj Vrančiću, u tomu što je izmjena dana i noći tako česta i tako strašno redovita.»(str.81)

Sulejman se ne otkriva kao veličanstven u Araličinoj karakterizaciji, pa nije čak ni veličanstven u zlu, već prije u posjedu nekakvog animalnog njuha i instikta kojim se probija kroz pseći čopor i zna vladati njime jer je i sam jedan od njih: « Njegova pronicavost ljude je u ludilo tjerala, pa su ga praznovjerni držali vidovitim, nadahnutim Bogom i šejtanom. Ali prije nego od Boga i od đavola, njegova je vidovitost od dubokog prezira ljudi.» (str.88) Svijet o kojem piše Aralica, svijet je kojim vlada životinjstvo, a čovjek ne može umaći pasjem čoporu vani, ako uspije umaći pasjem čoporu u sebi. Naturalistički opis Sulejmana ne crta negativnom samo Turke, pogrdne osobine prisutne su jednako i kod onih koji nisu turske krvi, i kod poturica i kod kršćana. Nevini ljudi kao nježni sultanov sin Đžihangir osuđeni su na propast, zapravo umijećem vladanja navodi se rezanje klasja koje izraste više, pa tako oni koji se ističu u plemenitosti moraju biti posjećeni. Tako vlada Sulejman, ali i drugi vladari, on u tom smislu usvaja poruke onih prije njega. Nemamo razloga misliti da je ovakav prikaz svijeta vezan za određeno razdoblje, možda je samo povijesni oblik romana pokazuje izraženi oblik ljudskog čopora, na krajnji oblik ljudskog sadizma očitan u tiranskim vladama. A tiranska vlast je uvijek tu, jer takva je narav svijeta. Zlih je mnogo, a dan kratko traje. Preko noći se izlegu drugi.

[Genndy · Rating 3 out of 5]

This is a pseudo-historical novel that combines 3 almost unrelated plot lines. It deals with Suleiman The Magnificent, his sons Mustapha and Jahangir, and with Croatian author Antun Vrančić. Well, while most of it was actually a pretty solid writing (characters are magnificently portrayed from the inside, the world seems real and immersive), I also failed to see the overall point. I understand that it might be some sort of allegory of more present times, but work seems scattered, like 3 different books stalped togeather, and each one of them just narrates for the sake of narration, for there is no some kind of solid plot or point of it all. And the last, 3rd part seems weakest in execution, I wass struggling to keep attention at that point.

[Andrea · Rating 3 out of 5]

Mislila sam da nikad neće završiti...
Meni jako loš roman, ne smatram da postmodernitet podrazumijeva uzeti neku povijesnu priču i nadopisati je seksualnim i perverznim komentarima. Također, tri su dijela toliko labavo povezana da više ne možemo biti sigurni o čemu roman uopće govori. Aralica želi reći da je književnost jednako vrijedna kao i povijest jer nitko ne zna pravu povijesnu istinu. Osim o Bleiburgu. E, o tome Aralica sve zna.

[Marijana MF · Rating 2 out of 5]

Tko posjeduje vrst žeđi iz turskih serija tipa Sulejmana Veličanstvenog nek zagrabi u ovu knjigu; tko voli praćenje rodoslovnih stabala i njihova spletkarenja i križanja nek izvoli. Koncipiranost knjige: neprobavljivost, nemaštovitost, labava povezanost triju dijelova. Tekst podsjeća na grčevito listanje arhivske povijesne građe. Što je Aralica htio postići? Ala, ala… ostaje nam dati kožu na bubanj prilikom čitanja.

[Bruno · Rating 4 out of 5]

CRO/ENG
Konačno da sa trećim čitanjem zaključim ovaj naslov (prvi put u 2007. mi je ovaj roman bio nejasan, dok su se dojmovi znatno popravili 2014., zahvaljujući velikoj popraćenosti poznate turske serije ''Sulejman Veličanstveni''). Iako se moj dojam nije značajno promijenio u odnosu na prije 10 godina, ''Psi u trgovištu'' su me zainteresirali zbog svojih intriga na dvoru i brojnih povijesnih i izmišljenih likova koji su bili sudionici tog razdoblja. Osobe poput Sulejmanovih sinova, Mustafe i Džihangira, savjetnika Ibrahima, žena Rokselane, Nurbanu, kćeri Mihrimah i Mehmet paše Sokolovića su uglavnom prolazili ispod radara, dok su osvajanja u 16. stoljeću dolazila u prvi plan. Naravno, ovom romanu treba pristupiti isključivo sa činjenicom kako je dobrim dijelom plod fikcije, ali potkrijepljenim povijesnim spisima i ne potpuno isključenim mogućnostima koje su se mogle dešavati. Ukratko, riječ je o povijesnoj fikciji i nadopunjeno osobinama koje svaka osoba može posjedovati, što opravdava i mane koje likovi posjeduju, dajući im ponekad i komične elemente izražavanja, kojih se ne bi posramila i mala djeca. Bitno je napomenuti kako kronologija događaja može biti zbunjujuća, stoga bi bilo preporučljivo ograničiti broj poglavlja ili stranica, uz poneku zabilješku (likovi i događaji se pojavljuju od nikuda, ako se pozorno ne prati radnja). Iako mi kraj i nije bio previše spektakularan, možda ima još dosta toga za otkriti, jer sam u nekim bilješkama o piscu pročitao kako ovaj roman služi kao prednastavak tzv. ''Morlačke trilogije'', koju ću proći tijekom ove godine, ali za sada mi ovo ostaje kao najbolja knjiga za 2024.

Finally, I'm able to conclude this title with my third try (the first time, back in 2007., this novel was so unclear to me, while my opinions drastically improved in 2014., thanks to the huge following of the famous Turkish series ''Suleiman the Magnificent''). Although it hasn't changed in these last 10 years, ''The Dogs in the Market Place'' have interested me due to their intrigues on the court and numerous historical and fictional characters who were participants of those times. People like Suleiman's sons, Mustapha and Jihangir, the advisor Ibrahim, wives Roxelana and Nurbanu, the daughter Mihrimah and Memed-pasha Sokolovich were mostly passed under the radar, with the main focus being the conquests in 16th century. Of course, you have to approach this novel with the exclusive fact that it's a work of fiction, but supported by historical documents and not with an exclusive possibility which might have happened. In short, it's a historical fiction filled with personalities which every person may posses, which justifies the bad qualities that these characters have, sometimes giving them comedic elements, by which even the children wouldn't be ashamed. It's important to notify that the chronology of events can sometimes be confusing, so it's recommended to limit the number of chapters and pages to read for a day, with an added note (some characters and events come out of nowhere, if not paying the attention carefully). ALthough the end itself wasn't that spectacular, perhaps there's much left to be discovered, as I've read in some of the notes, regarding this author, that this title serves as a prequel to a so called ''Morlach trilogy'', which I'm going to read through this year, but, so far, this stays as my favorite book of 2024.

[Barb · Rating 2 out of 5]

Svođenje žena na čisto seksualne objekte, jako čudan izbor triju radnji koje su svaka za sebe mogle biti poveći roman, voajerizam. Nemam ništa protiv knjiga u kojima je seks važan u bilo kojem pogledu, ali na kraju čitanja ovog romana zapitala sam se koja je poanta svega.

Dvije zvjezdice čisto zbog stila pisanja koji je bio OK

[Katarina · Rating 1 out of 5]

pročitala dovoljno, a i previše

[Lara]

Ljubav prema domovini nije običaj ukorijenjen odgojem, niti joj je podloga koristoljubiva težnja za poznatim, omeđenim i sigurnim, nego je ljubav prema rodnom ognjištu prirodna potreba, kao što je potreba da se pije voda i jede kruh.

Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim ovdje. A tamo gdje bih htio da sam, mene nema.

Kad ne može biti drukčije, utješno je misliti da jedino može biti ono što jest.

A čovjek se nad ničim ne razgnjevi i ne raznježi tako kao nad svojom sudbinom, jer ne znam kako bila darežljiva, uvijek nas progoni osjećaj da nas je više zakinula nego što nam je dala.

Jer, ako o čovjeku i sve znaš, ne znači da ga poznaješ. Čovjek nije samo ono što je on sam, nego i ono što je oko njega bilo i biva.

Lijepu riječ naplaćuj oprezom: ne kazuj sve što znaš, ne čini sve što možeš i ne vjeruj svemu što ti do ušiju dođe.

Čovjek govori sebi samom, i radi sebe govornika i radi sebe slušaoca, a riječi njegova samogovora odlaze u svijet. Tamo se odbljesnu i lome na kristalnim česticama duha drugih ljudi, poprimajući u odrazu onu boju koju im pojedini duh jedino može dati.

[Jelena Kikaš · Rating 5 out of 5]

5/5

[Ksenija · Rating 2 out of 5]

Nisam izdrzala ni do pola... citko je ali ne zadovoljava

[Severina Rozga · Rating 4 out of 5]

Sulejman Velicanstveni na aparatima

[Ivan Damjanović · Rating 2 out of 5]

Sadržajem i izrazom impresivan roman s tri glavne fabularne linije, no vjerujem da veću razinu zanimljivosti projicira samo rijetkim čitateljima.

[Jelena · Rating 5 out of 5]

Ivan Aralica ima sto pripovijedati i zna kako to uciniti.