What do you think?
Rate this book
Stari dani
This is a reproduction of a book published before 1923. This book may have occasional imperfections such as missing or blurred pages, poor pictures, errant marks, etc. that were either part of the original artifact, or were introduced by the scanning process. We believe this work is culturally important, and despite the imperfections, have elected to bring it back into print as part of our continuing commitment to the preservation of printed works worldwide. We appreciate your understanding of the imperfections in the preservation process, and hope you enjoy this valuable book.
154 pages, Hardcover
Published January 1, 2005
1 person is currently reading
38 people want to read
About the author
Borisav Stanković
75 books70 followersБорисав Станковић
Borisav "Bora" Stanković was a Serbian writer belonging to the school of realism. His novels and short stories depict the life of people from Southern Serbia.
Borisav "Bora" Stanković was a Serbian writer belonging to the school of realism. His novels and short stories depict the life of people from Southern Serbia.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 5 of 5 reviews
April 14, 2021
Fenomenalno! Nisam veliki ljubitelj pripovetki i često ih izbegavam ali je ova zbirka priča neverovatna. Obrisi srpskog (vranjanskog) društva krajem 19.veka, surovost društvenih običaja, običajnog prava, patrijarhat, nasilje nad ženama, srodnički odnosi, zabranjene ljubavi, propuštene šanse...
Sve su ovo teme koje prožimaju pripovetke u zbirci. Portrete junaka prepoznajemo i u našoj svakodnevici a ono što ih povezuje je pomirenost sa sudbinom koja im je unapred određena, tiha rezignacija u očima i pogledu "u kojima beše sve: zakopana ljubav, proćerdan život i večita tuga za nečim." Posebno mi se dopala Uvela ruža (iz dnevnika).
Sve su ovo teme koje prožimaju pripovetke u zbirci. Portrete junaka prepoznajemo i u našoj svakodnevici a ono što ih povezuje je pomirenost sa sudbinom koja im je unapred određena, tiha rezignacija u očima i pogledu "u kojima beše sve: zakopana ljubav, proćerdan život i večita tuga za nečim." Posebno mi se dopala Uvela ruža (iz dnevnika).
February 16, 2018
"Dimovi vatra koje su počele da se gase viju se gušće, lelulaju se, istežu i ulaze u maglu, te se zajedno s njom lelulaju i rasplinjuju po mokroj, crnoj, obranoj zemlji".
October 25, 2020
Slike juga u ovu ranu jesen, ima li šta lepše? 🌹🍁🍂🍃
June 12, 2025
Pročitano 23. 4. 2025.
Teška depresija. Sve preporuke.
**Kasnije dorada review-a dok se oporavim.**
Dorada 12. 6. 2025.
Bora Stanković je još jednom uspeo da me udari pravo u dušu, natera da gledam u prazno pola sata i razmišljam o njegovoj knjizi danima posle čitanja. Sve (osim prve) priče su bile tužne ili tragične na svoj način, pune sete, beznađa i muke. Kraj svake me je naterao da se ili saosećam sa likovima ili naslutim kakva ih tek sudbina čeka, što mi je stvarao osećaj velike nelagode.
Pored svih emocija koju ova zbirka budi, bitna stvar za književnost tog doba (a bogami i današnjeg) je to što je pored ženske patnje kao u "Nečistoj krvi", opisana i muška patnja i bol. Naravno, i u samoj knjizi je rečeno kako su, kao i Sofka iz "Nečiste krvi", likovi iz svake pripovetke, bili isključivo pojedinačni slučajevi što se tiče teških i nepravednih sudbina. Zato se, pretpostavljam, i o njima piše - upravo zato jer su bili nesvakidašnji. Sama ta činjenica je meni dala neku vrstu nade da nisu svi ovako prolazili u ta, nama danas davna, vremena.
Ali bez obzira na to koliko ovakvi slučajevi bili retki, to ne osporava činjenicu da su se dešavali i da je gnusno što jesu. Bora Stanković je bio veoma napredan sa svojim opisima i sirovim prikazima hijerarhijskog poretka i toksičnog patrijarhata i kako pod njima ispaštaju svi, ali svi, stvarajući tako vrzino kolo iz koga nema izlaza.
Pate muškarci, pate žene, pate roditelji i pate deca.
Muškarci tuku svoje žene i sve ljude oko sebe jer su emocije, zaboga, da se potiskuju dok ne puknu iz tebe. Žene su osuđene na život bez ljubavi jer ne sme da se kaže ne kad te daju za nekoga. Muškarci ne smeju da kažu ne kad ih roditelji udaju za onu koju ne voli jer je on buduća glava kuće i treba da obavi svoju dužnost. Žena udovica ne sme da prima goste jer, ne daj Bože, da joj neko dolazi dok je sama bez muškarca u kući.
Roditelji upropaštavaju decu jer ne znaju bolje a deca su, umesto da se otrgnu i pođu svojim putem, sputana lancima poslušnosti i pokornosti prema roditeljima samo zato što su oni stariji, bez obzira što to ništa ne znači i ništa ne garantuje.
Primera je brojnih, ali zaključak jedan - da su društvene norme bazirane na slepoj poslušnosti i pokornosti jednoj ili više osoba, bez obzira da li su one to zaslužile i da li su uopšte u pravu, ono što uništava nebrojene živote. Nisam mogla a da ne pomislim koliko li je ovakvih patnji bilo tada a da mi to ni ne znamo niti možemo da pojmimo? Koliko li je ovakvih patnji i sudbina i dan danas, u mestima i porodicama koje i dalje gaje negativne vrednosti?
Plašim se da će tih stvari uvek biti, ali mi je drago da ih danas, bez obzira koliko je današnje vreme lošije po mnogim stvarima, ima neuporedivo manje nego što ih je nekada bilo.
Teška depresija. Sve preporuke.
**Kasnije dorada review-a dok se oporavim.**
Dorada 12. 6. 2025.
Bora Stanković je još jednom uspeo da me udari pravo u dušu, natera da gledam u prazno pola sata i razmišljam o njegovoj knjizi danima posle čitanja. Sve (osim prve) priče su bile tužne ili tragične na svoj način, pune sete, beznađa i muke. Kraj svake me je naterao da se ili saosećam sa likovima ili naslutim kakva ih tek sudbina čeka, što mi je stvarao osećaj velike nelagode.
Pored svih emocija koju ova zbirka budi, bitna stvar za književnost tog doba (a bogami i današnjeg) je to što je pored ženske patnje kao u "Nečistoj krvi", opisana i muška patnja i bol. Naravno, i u samoj knjizi je rečeno kako su, kao i Sofka iz "Nečiste krvi", likovi iz svake pripovetke, bili isključivo pojedinačni slučajevi što se tiče teških i nepravednih sudbina. Zato se, pretpostavljam, i o njima piše - upravo zato jer su bili nesvakidašnji. Sama ta činjenica je meni dala neku vrstu nade da nisu svi ovako prolazili u ta, nama danas davna, vremena.
Ali bez obzira na to koliko ovakvi slučajevi bili retki, to ne osporava činjenicu da su se dešavali i da je gnusno što jesu. Bora Stanković je bio veoma napredan sa svojim opisima i sirovim prikazima hijerarhijskog poretka i toksičnog patrijarhata i kako pod njima ispaštaju svi, ali svi, stvarajući tako vrzino kolo iz koga nema izlaza.
Pate muškarci, pate žene, pate roditelji i pate deca.
Muškarci tuku svoje žene i sve ljude oko sebe jer su emocije, zaboga, da se potiskuju dok ne puknu iz tebe. Žene su osuđene na život bez ljubavi jer ne sme da se kaže ne kad te daju za nekoga. Muškarci ne smeju da kažu ne kad ih roditelji udaju za onu koju ne voli jer je on buduća glava kuće i treba da obavi svoju dužnost. Žena udovica ne sme da prima goste jer, ne daj Bože, da joj neko dolazi dok je sama bez muškarca u kući.
Roditelji upropaštavaju decu jer ne znaju bolje a deca su, umesto da se otrgnu i pođu svojim putem, sputana lancima poslušnosti i pokornosti prema roditeljima samo zato što su oni stariji, bez obzira što to ništa ne znači i ništa ne garantuje.
Primera je brojnih, ali zaključak jedan - da su društvene norme bazirane na slepoj poslušnosti i pokornosti jednoj ili više osoba, bez obzira da li su one to zaslužile i da li su uopšte u pravu, ono što uništava nebrojene živote. Nisam mogla a da ne pomislim koliko li je ovakvih patnji bilo tada a da mi to ni ne znamo niti možemo da pojmimo? Koliko li je ovakvih patnji i sudbina i dan danas, u mestima i porodicama koje i dalje gaje negativne vrednosti?
Plašim se da će tih stvari uvek biti, ali mi je drago da ih danas, bez obzira koliko je današnje vreme lošije po mnogim stvarima, ima neuporedivo manje nego što ih je nekada bilo.
Read
June 21, 2020Kfv,
Displaying 1 - 5 of 5 reviews