Dobriša Cesarić (Požega, 10. siječnja 1902. - Zagreb, 18. prosinca 1980.) hrvatski pjesnik i prevoditelj.
Dobriša Cesarić je rođen u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom "I ja ljubim". Prvu zbirku pjesama "Lirika" objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim književnim časopisima, npr. Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji... Objavljuje književne prikaze.
Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva.
Dobitnik je književne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine.
Ne znam kojeg sam jadnog (as in unfortunate) pjesnika izabrala da mu u reviewu napišem da ne volim poeziju. Valjda ne podnosim patetiku, uzdizanje i (pre)uveličavanje bilo čega i slavljenje vlastitog jada. Ja bi' takve krofnice poslala u vojsku.
[image error] Ispod bi plivale jegulje, pijavice, krokodili, Nessie i Carly Rae Jepsen (Call Me Maybe).
Bilo gorenavedeno kako bilo, volim Cesarića pravo. Neusiljena rima, lako probavljiv, pisanje o malim, svakodnevnim stvarima, pomalo sanjiv poput onog..kako se zove krelac..impresionista..ne mogu da se sjetim *popijem još malo kafe da dođem sebi* - idem Googlat, ček..
Monet -_-
Listam knjižicu, ne znam šta bi' uzela za primjer.. Evo ovo:
KASNA JESEN Posve polako, u maglenom plaštu, Jutros je ušla u selo. Kroz baštu Prošla je pored ocvalih lijeha, Nađoh je ispod snuždenih streha.
List za listom, dršćuć od straha, Počeo padat od njezina daha. Otkrih je skritu u dimnjaka dimu, I čuh je kako doziva zimu.
Ništa, samo hoću da kažem da ne volim poeziju ništa, a da volim (od) Cesarića svašta.
Dobriša Cesarić has the most wonderful collection of poems. My favorite is 'Pjesma mrtvog pjesnika' and 'Vagonaši'. When I read Dobriša's poems, I cannot hide my feelings. It touches you so much that you start to think about sad situations he writes about. Beside the sad poetry, Dobriša writes about his homeland and love.