Ne postoji među hrvatskim piscima veći nerazmjer između veličine opusa i književne veličine kao u slučaju Vladimira Vidrića (Zagreb, 1875-1909). Tek jedna knjižica i četrdesetak pjesma (Pjesme, 1907), sve je što je Vidrić imao za reći. No svaka je njegova pjesma plod naporna i savjesnoga rada, minuciozne razrade najsitnijih sadržajno-stilskih i jezičnih detalja. U njegovim pjesmama posvećenim starini, napose onoj antičkoj, kao da se osjeća ruka i duh klasičnoga filologa. Savršeno sposoban vidjeti i osjetiti ljepotu pjesništva, nadvremenske vrijednosti tradicije, pejzaža i ženskoga tijela, a savršeno nesposoban u vođenju vlastita života, Vidrićeva poezija i nije mogla biti drugo doli bijeg od grubosti stvarnoga života u čistu i snoliku egzotiku, u savršenstvo pjesničkoga svijeta i jezika, gdje se čovjek dodiruje s vječnošću.
Vladimir Vidrić was a Croatian poet. He is considered one of the major figures of the Croatian secessionist poetry.
Vidrić was born in Zagreb, in an affluent family of Slovenian origin. He was one of the leaders of the group of demonstrators that burned the Hungarian flag on the occasion of the emperor Franz Joseph's visit to Zagreb in 1895. He studied law in Prague, Graz and Vienna. After obtaining his Ph.D. in 1903, he did not pursue an academic career, but became a lawyer. He started writing poems in high school, but his real literary start was the poem Boni mores, published in Vienac in 1897. He wrote very little before his premature death: around 40 poems, most of which were published by him in the collection entitled simply Pjesme (Poems) in 1907. He was known for his adventurous life, great intelligence and prodigious memory (he used to spend whole evenings reciting poetry to his amazed friends; he always did admirably well at school) and his affiliation with the controversial progressive political circles. Vidrić died in obscure circumstances in the mental hospital in the Zagreb suburb of Vrapče.
Vladimir Vidrić obilježio je poeziju i književnost hrvatske moderne, bez obzira na svoj neveliki opus i književno stvaralaštvo. Pjesme u kojima prevladavaju različiti motivi, pogotovo oni preuzeti iz biblijske, antičke i mitološke tradicije, uz mnoštvo različite tematike, jedne su od najboljih ostvarenja hrvatske moderne.
Vidrićeva poezija odiše klasičnim motivima antičkih kultura i mitologija. U pjesmama voli pričati priče i to umije raditi vrlo dobro. Jedan od važnijih predstavnika impresionizma u hrvatskoj, kao nemali broj naših pjesnika tog doba obilježila ga je tragična sudbina. U otprilike 40 pjesama što je napisao izdvojio bi kratku poemu "Na Nilu", pjesmu "Jutro" koja crpi inspiraciju iz Sannazarove Arkadije te atmosferične pjesme "Mrtvac" i "Notturno".
Zvijezde se roje visoko I dasi će sad da krenu, U zraku se kupa mjesec I sipa svjetlo i sjenu. A krasna se žena budi I grud joj otajno diše I svilne vjeđe obara I noć je i — biva tiše.
Vidrić je divan pjesnik, jedan od onih kojima magija riječi institktivno dolazi. Jedina je šteta što zbog svoje preuranjene smrti nije imao prilike potpuno se razviti kao stvaratelj...Njegove pjesme su malobrojne, nažalost, ali njihova kvaliteta je izvaredna, spoj su ljepote forme i sadržaja, osjećaja za vizualno, ali i za unutarnje, koje sam ja doživljela kao nešto vrlo osobno izraženo kroz bol i čežnju.