What do you think?
Rate this book
Janko Polić Kamov
232 pages, Paperback
First published January 1, 1913
3 people want to read
About the author
Vladimir Čerina
6 books6 followersVladimir Čerina (Split, 9. svibnja 1891. – Šibenik, 29. veljače 1932.), hrvatski književnik.
Napustivši gimnazijsko školovanje, od 1910. posvetio se književnoj i političkoj djelatnosti. Sudjelovao u pripremi atentata na S. Cuvaja 1912., nakon čega se neko vrijeme skrivao u Rijeci pod tuđim imenom. Pred I. svjetski rat putovao u Italiju i Srbiju, o čemu je dojmove iznio u feljtonskom tekstu Beograd bez maske (1912), a za I. svjetskog rata boravio u Italiji, Švicarskoj, Crnoj Gori, na Krfu i u Parizu. Posljednjih godina rata javili su se prvi tragovi paranoje; 1922. smješten je u šibensku bolnicu, gdje je ostao do smrti. U Zagrebu je uređivao časopise Val (1911) i Vihor (1914) pridruživši se sljedbenicima protuaustrijske i jugounitarističke političke orijentacije, koju je nakon 1918. napustio, razočaran ostvarenjem jugoslavenske ideje. U književnosti se prvi put javio u zagrebačkoj Domovini (1906–07) crticom Za oluje na moru. Pisao je pjesme (zbirka Raspeće, 1912), novele, književnokritičke studije (Janko Polić-Kamov, 1913), eseje (o A. G. Matošu, S. S. Kranjčeviću, V. Nazoru, D. Šimunoviću, V. Petkoviću Disu i dr.) i feljtone. Surađivao je u mnogobrojnim hrvatskim, srpskim i bosanskim časopisima i novinama. U bolnici je prevodio H. Tainea i napisao na talijanskom Epilog o Budi (Epilogo su Buddha). Na njegove estetičke poglede utjecali su avangardistički pogledi J. Polića Kamova i talijanskog pjesnika G. Papinija, ali je u lirici zadržao dotjeranu formu, ostajući u okvirima postmatoševske škole u procjepu između pasatizma i futurizma. Zastupljen je u zajedničkoj generacijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914) sa šest pjesama. Kao književni kritičar kretao se od pozitivizma i sociologiziranja do impresionizma i subjektivizma.
S Čerinom, o kojem razmišlja i piše cijelog života, Krleža je u tri navrata bio u prisnijem kontaktu. Kad je 1907. stigao u gornjogradsku gimnaziju zatekao je u istom razredu »repetenta« Čerinu. Postavši i sam »repetent«, a onda kadet, izgubit će ga iz vida, ali ipak pri ponovnom susretu na početku 1914. prepoznaje u njemu »svog starog druga«.
»Sjećam se jednog noćnog razgovora s V. Čerinom, nekoliko dana poslije Sarajevskog atentata. Dokazivao sam kako laje u vjetar (...) a naši pogledi na mnoga otvorena pitanja bili su principijelno udaljeni, da ne kažem dijametralno suprotni. Za njegove bezazlene vidovdanske fraze, a naročito za, kult nacionalne energije‘ bio sam tada već po iskustvu uvjeren da spadaju u najisprazniju retoriku« - kaže Krleža u eseju Deset krvavih godina.
Premda rezerviran spram Čerinine ideologije jugoslavenstva (metafora Čerinina Vihora česta je tema Krležinih varijacija) K. je cijenio iskrenost njegovih poticaja i snagu njegova neostvarenog talenta.
Napustivši gimnazijsko školovanje, od 1910. posvetio se književnoj i političkoj djelatnosti. Sudjelovao u pripremi atentata na S. Cuvaja 1912., nakon čega se neko vrijeme skrivao u Rijeci pod tuđim imenom. Pred I. svjetski rat putovao u Italiju i Srbiju, o čemu je dojmove iznio u feljtonskom tekstu Beograd bez maske (1912), a za I. svjetskog rata boravio u Italiji, Švicarskoj, Crnoj Gori, na Krfu i u Parizu. Posljednjih godina rata javili su se prvi tragovi paranoje; 1922. smješten je u šibensku bolnicu, gdje je ostao do smrti. U Zagrebu je uređivao časopise Val (1911) i Vihor (1914) pridruživši se sljedbenicima protuaustrijske i jugounitarističke političke orijentacije, koju je nakon 1918. napustio, razočaran ostvarenjem jugoslavenske ideje. U književnosti se prvi put javio u zagrebačkoj Domovini (1906–07) crticom Za oluje na moru. Pisao je pjesme (zbirka Raspeće, 1912), novele, književnokritičke studije (Janko Polić-Kamov, 1913), eseje (o A. G. Matošu, S. S. Kranjčeviću, V. Nazoru, D. Šimunoviću, V. Petkoviću Disu i dr.) i feljtone. Surađivao je u mnogobrojnim hrvatskim, srpskim i bosanskim časopisima i novinama. U bolnici je prevodio H. Tainea i napisao na talijanskom Epilog o Budi (Epilogo su Buddha). Na njegove estetičke poglede utjecali su avangardistički pogledi J. Polića Kamova i talijanskog pjesnika G. Papinija, ali je u lirici zadržao dotjeranu formu, ostajući u okvirima postmatoševske škole u procjepu između pasatizma i futurizma. Zastupljen je u zajedničkoj generacijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914) sa šest pjesama. Kao književni kritičar kretao se od pozitivizma i sociologiziranja do impresionizma i subjektivizma.
S Čerinom, o kojem razmišlja i piše cijelog života, Krleža je u tri navrata bio u prisnijem kontaktu. Kad je 1907. stigao u gornjogradsku gimnaziju zatekao je u istom razredu »repetenta« Čerinu. Postavši i sam »repetent«, a onda kadet, izgubit će ga iz vida, ali ipak pri ponovnom susretu na početku 1914. prepoznaje u njemu »svog starog druga«.
»Sjećam se jednog noćnog razgovora s V. Čerinom, nekoliko dana poslije Sarajevskog atentata. Dokazivao sam kako laje u vjetar (...) a naši pogledi na mnoga otvorena pitanja bili su principijelno udaljeni, da ne kažem dijametralno suprotni. Za njegove bezazlene vidovdanske fraze, a naročito za, kult nacionalne energije‘ bio sam tada već po iskustvu uvjeren da spadaju u najisprazniju retoriku« - kaže Krleža u eseju Deset krvavih godina.
Premda rezerviran spram Čerinine ideologije jugoslavenstva (metafora Čerinina Vihora česta je tema Krležinih varijacija) K. je cijenio iskrenost njegovih poticaja i snagu njegova neostvarenog talenta.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
No one has reviewed this book yet.