Zbirka poezije koja uistinu nije mogla ni smjela imati drukčiji naslov. Kojom autor vrši neku vrstu dekonstrukcije - ljubavne poezije, samog procesa pisanja i subjekata kojima se bavi. Sve se čini kao slobodni (pro)tok, skica, grubi nacrt za nešto što bi trebalo-moglo-htjelo biti roman. I nije teško zamisliti kako "Tanju" danas najmanje voli njezin Franjo Nagulov; čini mi se da je u pitanju takav tekst. Onakav kakvog vole njegovi novi čitatelji, a kakvog je autor nužno prerastao. Točnije, preživio.
This narrative and highly intelectual and academic poetry is in no way typical poetry that I like. But it is still one of the strongest and most original poetical works in Croatian poetry. It is so rediculous and metaphorical and obssessive and possessive that it speaks in many shapes and colours, although it is in fact very abstract type of poetry. Abstract poetry usually sucks because it doesn't communicate anything, but this one somehow managed to do that, and do it richly.