Pravim imenom Ivo Balenović rođen je u Zagrebu 1969. godine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, potom radio kao specijalist ginekologije i porodništva u KB-u Merkur, a danas radi u privatnom rodilištu i poliklinici Podobnik. Prvi roman “Metastaze” pod pseudonimom Alen Bović objavljuje u nakladničkoj kući Konzor, već sljedeće godine prema romanu je napravljena istoimena kazališna predstava u kazalištu Kerempuh (režija B. Svrtan), a upravo je dovršen i film u režiji Branka Schmidta.
Veselio sam se novoj Balenovićevoj knjizi, no moji su osjećaji malo zbunjeni. Činom izdanja knjige pod svojim građanskim imenom poslao nam je Ivo Balenović poruku: Ja sam sada pisac! što je poduprio i napuštanjem ginekološke prakse. Pitanje je je li ova rečenica koju umećem Balenoviću u usta istinska.
Nakon sjajnih Metastaza i brutalno potresnog Ljudoždera vegetarijanca otvorio sam korice knjige koja je sigurno imala visoke ciljeve kako bi opisala te kritizirala suvremeno hrvatsko (a ne samo hrvatsko) društvo. Dobra namjera, po meni, na žalost nije uspjela. Ideja je originialna - podsjeća na famozni Orwellov roman, a stavlja radnju u neodređeno doba u budućnosti kada je svijet na neki bizarni način skroz pokvaren. Panoptikum junaka izložba je stereotipnih tipova suvremenih junaka naše svakodnevice, bilo da se radi o generalima, političarima, tajkunima, glupačama, spolnim zarazama ili debilima-konzumentima pop-kulturnog smeća. Sve je tu, pa zašto nije prema mome mišljenju pošlo Balenoviću za rukom?
Smetaju me dvije stvari, iako "smetati" nije prava riječ, bolje bih trebao reći da mi se dvije stvari ne dopadaju. Prva je humor. Iako Balenović zna, uglavnom na početku priče, nasmijati čitaoca inovativnim vicevima nalik nadrealističke šale poput Viana ili Jarryja, kad radnja kreće, sve češće ne uspijeva u tome. Njegove se šale kreću prema nadrealnim daljinama do te mjere da su skroz bez veze, izvan stvari, kao što je scena u kojoj defiliraju Mati Nikkanen i drugi uz Đoletovu pjesmu "Triput sam video Tita". Siguran sam da u nekim drugim kontekstima bio bi ovaj način humornog pripovijedanja ad absurdum sjajan, no ovdje mi nešto ne štima. Druga mana, najslabiji dio romana, je kraj. Iz razumljivih razloga neću čitaocima ove "recenzije" otkriti tajnu, no u svakom slučaju čini mi se da se Balenović ispraznio te je pokušao roman kako-tako završiti. Još uvijek imam dojam da je cijela priča mogla biti kraća. Pokušaji "napuhati" stranice da barem prekorače magični broj 120 su roman gotovo smaknuli.
Ne želim reći da je roman glup ili nevrijedan čitanja - jer to nije istina. Uživao sam u njegovom čitanju, ima u njemu puno odličnih prikaza i ideja, no u cijelovitosti moram reći da sam, valjda zbog vlastitih očekivanja, čitanje završio malo pomalo razočaran s pitanjem "to je sve, aha?".
Nadam se da će slijedeća Balenovićeva knjiga nadmašiti ovu što bi bilo ok tako da bi svoju najgoru, ili najslabiju da ne zvučim prejako, knjigu napisao već na početku pisačke karijere, a ne na kraju, kao što se dešava većini pisaca.
Nakon Metastaza i Ljudoždera vegetarijanca, očekivao sam još jedno zanimljivo djelo od Balenovića, ali nažalost ostao sam razočaran. Znao sam da je ova knjiga potpuno različita od njegova dva prethodna djela. Iako knjiga počinje vrlo zanimljivo, s dosta uspješnog izrugivanja modernom društvu koje možemo prepoznati u svakodnevnim situacijama i time nam izmami osmijeh, nažalost prema sredini i kraju knjige to postaje zamorno, dosadno, i nekako na silu. Uspio sam se prisliti da je završim. U svakom slučaju očekujem bolja djela od Balenovića.