Jedan od mojih najvećih problema sa knjigama jeste vjera u naslov ili vezu između naslova i sadržaja. To se primarno ocrtava u bilo kojem vidu stručne literature. Mitovi o ljubavi nisu mitovi o ljubavi, nego razglabanje o sitnim vezama i vezicama između autora i fenomena koji su Rougemontu eto-tako-sinuli.
Čovjek je započeo knjigu sa nekoliko rečenica o ljubavi i erosu, da bi se hladno sunovratio u poređenje Hamleta (jednog jedinog) i Kierkegaarda (fuj).
Ide dalje Rougemont i pokušava tumačiti Nietzschea, Nabokova, Musila, Pasternaka, i tako zaluta u priče o katoličanstvu, islamu, zoroastrizmu, budizmu, a pri tome je načeo samo rubove svih ovih beskrajnih tema.
Tako i ova studija spada u one u kojima autor izbjegava govoriti o temi koja stoji u naslovu, odnosno, koristi naslov kao povod za bulaženjenje o njemu interesantnim stvarima.