Zasluženi odmor

by Vladan Desnica

Kratke novele iz zaostavštine velikoga Vladana Desnice, objavljene u ovoj knjizi nakon punih pet i po decenija od piščeve smrti, predstavljaju ne samo literarni već i kulturološki događaj... Desnica nije bio pisac kratkog daha, naprotiv, njegove vizije zahvatale su daleko ispred njega i vremena u kome je stvarao. Na prvi pogled u Desničinoj pripovedačkoj prozi živi nekoliko primorskih lokaliteta i sličnih dramskih sudbina. U globalnom prikazu sve bi moglo da se svede na širi pojas zadarske sredine i na nekoliko ličnosti koje su, uglavnom, promašile u životu i povukle se u svoju samoću gde se sapliću i lome, propadaju u osećanju progonstva i samoprogonstva, doživljavaju apsurdne situacije prepune nepravdi, laži, hipokrizije... Rekonstrukcijom tragičnog ovaj vrsni pisac silazio je u samo dno čoveka i tako stvarao široke slike (istorijskih, društvenih I moralnih odnosa) i emotivne kontrapunkte u kojima su kondenzovana iskustva i vizije života. Činjenica je da Desničino pripovedačko delo spada u red najznačajnijih ostvarenja našeg jezika, ne samo dvadesetog veka nego uopšte, pa je shodno tome sasvim jasno zbog čega su mu i vreme i čitaoci ostali naklonjeni...

Priredio i pogovor napisao Vladan Bajčeta ; predgovor Tonko Maroević

*

Vladan Desnica je bio srpski i jugoslovenski pisac. Rođen je 17. septembra 1905. u Zadru, a umro 4. marta 1967. godine u Zagrebu. Pisao je romane, novele, pesme, humoreske, kozerije, drame, scenarije, jedan libreto za operu, eseje, prikaze, polemike, književne, pozorišne, filmske, muzičke i likovne kritike i rasprave. Od njegovih dela izdvajaju se: Zimsko ljetovanje, Olupine na suncu, Koncert, Proljeće u Badrovcu, Slijepac na žalu, Tu, odmah pored nas, Proljeća Ivana Galeba, Fratar sa zelenom bradom, Ljestve Jakovljeve i O pojmovima tipičnoga i njihovoj neshodnosti na području estetike.

Nakon završene osnovne škole u rodnom mestu, gimnaziju je pohađao u Zadru, Splitu i Šibeniku. Upravo se u gimnazijskim danima javila njegova strast prema književnosti i muzici. Voleo je da čita domaće autore, ali i italijanske, francuske, grčke, ruske i rimske. Njegoševo delo Luča mikrokozma bilo je jedno od njegovih omiljenih. U gimnaziji je proučavao najvažnija dela rimskih i grčkih pisaca. Redovno je posećivao diskusije Filozofskog društva u Zagrebu. Stekao je široko obrazovanje iz književnosti, filozofije i estetičkih teorija. Poznavao je italijanski, ruski i francuski jezik, a po potrebi se služio grčkim i latinskim. Desnica je studirao pravo i filozofiju na Univerzitetu u Zagrebu, a potom u Parizu. Diplomu je stekao 1930. godine u Zagrebu. Zaposlio se kao advokat u kancelariji svoga oca. Nakon toga je u Splitu radio u državnoj službi, a onda se preselio u Zagreb. Dve godine je uređivao književno-istorijski godišnjak Magazin severne Dalmacije čiji je rad pokrenuo. Štampan je u Splitu na ćirilici. Mnoga svoja dela Desnica je objavio u ovom godišnjaku. Godine 1934. objavio je esej Jedan pogled na ličnost Dositejevu, a naredne još jedan – Mirko Korolija i njegov kraj. Iako je dugo radio na njoj, zbog izbijanja Drugog svetskog rata, nikada nije objavljena jedna njegova zbirka pripovetki, koja je ostala u rukopisu, a sa godinama joj se gubi svaki trag. Negovao je realističko-naturalistički stil, po ugledu na italijanski verizam

211 pages, Hardcover

Published May 25, 2023

About the author

Vladan Desnica (Zadar, 17. rujna 1905. - Zagreb, 4. ožujka 1967.), srpski književnik. Prvim se radovima javio uoči Drugoga svjetskog rata objavivši svoj novelistički prvijenac Životna staza Jandrije Kutlače (1935) u Magazinu sjeverne Dalmacije. Ali tek kad je objavio roman pod oksimoronskim naslovom Zimsko ljetovanje (1950.), Desnica je, prateći skupinu Zadrana koji su se pred savezničkim bombama tijekom rata sklonili u sela zadarskog zaleđa, ušao u književnost kroz glavna vrata i odmah stao u red prvih srpskih pripovjedača kao umjetnik visoko njegovane rečenice realističko-naturalističkog stila, koja ima uzor u stilu talijanskoga verizma pa je, unatoč agitpropovsko-cekaovskoj kritici, odmah pozdravljen i prihvaćen od najmlađih pisaca.

Njegove knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952.), Proljeće u Badrovcu (1955.), Tu, odmah pored nas (1956.) i Fratar sa zelenom bradom (1959.) bile su već dočekivane kao djela renomiranog pisca, kontemplativnog pripovjedača andrićevskog tipa, dok je meditativno-analitički roman Proljeća Ivana Galeba (1957.) bio kulminacija njegovih stvaralačkih mogućnosti i jedan od najboljih ostvaraja poslijeratne srpske narativne proze što dokazuje i činjenica da je njegovo djelo "Pravda" uvršteno u obveznu lektiru za osmi razred osnovne škole.

Ako je Marinkovićev svjetonazor ironija, Desničin je sumnja. Pisao je proračunato i smišljeno, u punoj ravnoteži intelektualne snage i emotivne napetosti: kao da mu nijedna riječ nije slučajna, bez misaonog i stilskog opravdanja. A ipak, njegove rečenice i prozne cjeline djeluju nenamješteno, osvajaju lakoćom, odbijaju svaku pomisao na konstrukciju. Načinom, ali ne i sredstvima svoga rada, bio je blizak Goranovu tipu konstruktora-pripovjedača, ali neposrednošću, upravo prisnošću svoga pripovijedanja nadmašuje i mnoge pisce kojima su eruptivna elementarnost, sugestivna elokvencija, nagonska emotivnost i sve ostalo što čini spontanu prirodnost najuočljivije umjetničke osobine.[6] Gradio je svoju prozu znanstveničkom akribijom, tražeći uporno, s ukusom onu jedinu ispravnu riječ i nezamjenjivu stilizaciju. Neke su mu novele ušle kao poglavlja u roman Proljeća Ivana Galeba, a pojedini fragmenti toga romana, grafički prilagođeni, tiskani su i kao pjesme (u zbirci Slijepac na žalu, 1956.): dokaz, da je stilska homogenost njegove umjetnosti gotovo savršena.