Metatekstualna zankica utegne pobirati grah, opazovati dva sivobela goloba, preštevati pokajene snubce in, ne nazadnje, prirezati nit. Da. Ko se neulovljivost življenja pririne v ilegalno žanrsko popestritev patchwork romana, so robljenje, pikiranje, nitkanje in drapiranje vzori, ki se všivajo v verbalne krpice genialnega romanopisja. Dobrohotnost pisateljičine akrobatske veščine zaguga tla (nemara tudi v solzah) in se pentljasto pretolče do literarnega klicaja (krika?). Kako lepo je, ko te nežno pocukajo, ko se pritihotapi tišina in, jejhata, ko iz (ženske) nuje prelikaš vezenje po D. U.! Tjaša Koprivec, urednica
Kultni roman pisateljice Dubravke Ugrešić je primer postmodernistične parodije na žensko prozo. Junakinji romana sta pravzaprav dve. Prva je sama avtorica, ki skuša pod pritiskom prijateljev napisati »žensko zgodbo«, a ji kmalu postane jasno, da to ni lahka naloga, če se želi izogniti klišejem, ki tovrstno prozo ponavadi obdajajo. Druga je Štefica Cvek, debelušna strojepiska, nekakšna hrvaška Bridget Jones, ki neuspešno išče fanta, neuspešno hujša in prav tako neuspešno (ne) naredi samomor(a).
Dubravka Ugrešić obdeluje tekst kot prava šivilja: v tekstu mrgoli krojaških znakov in postopkov, avtorica pa nam v začetku romana pojasni, kje lahko tekst izrežemo, kje ga moremo - v skladu s svojo domišljijo - razširiti, kje lahko kaj »zaheftamo« in kje kaj »doštukamo«, vsako poglavje pa začne z naključnim nasvetom iz ženskih tabloidov (v stilu, da je voda, v kateri se je kuhala špinača, dobra za odstranjevanje madežev iz črne volne, in podobno). Izredno humorna in topla knjiga, ki spretno vijuga med pikrostjo in dobrohotno prizanesljivostjo do stereotipnih težav samske ženske, ki se približuje tridestim. Roman je doživel tudi slavno ekranizacijo v režiji Rajka Grlića.
Dubravka Ugrešić was a Yugoslav, Croatian and Dutch writer. She left Croatia in 1993 and was based in Amsterdam since 1996. She described herself as "post-Yugoslav, transnational, or, even more precisely, postnational writer".
Dubravka Ugrešić earned her degrees in Comparative Literature, Russian Language and Literature at the University of Zagreb, and worked for twenty years at the Institute for Theory of Literature at Zagreb University, successfully pursuing parallel careers as a writer and a literary scholar.
She started writing professionally with screenplays for children’s television programs, as an undergraduate. In 1971 she published her first book for children Mali plamen, which was awarded a prestigious Croatian literary prize for children’s literature. Ugresic published two more books (Filip i Srecica, 1976; Kucni duhovi, 1988), and then gave up writing for children.
As a literary scholar Dubravka Ugrešić was particularly interested in Russian avant-garde culture. She was a co-editor of the international scholarly project Pojmovnik ruske avangarde, (A Glossary of the Russian Avangarde) for many years. She rediscovered forgotten Russian writers such as Konstantin Vaginov and Leonid Dobychin, and published a book on Russian contemporary fiction (Nova ruska proza, 1980). She translated fiction into Croatian from Russian (Boris Pilnyak, Gola godina; Daniil Kharms, Nule i nistice), and edited anthologies of both Russian contemporary and avant-garde writing (Pljuska u ruci, 1989).
Dubravka Ugrešić was best known in the former Yugoslavia for her fiction, novels and short stories: Poza za prozu, 1978; Stefica Cvek u raljama zivota, 1981; Zivot je bajka, 1983; Forsiranje romana reke, 1988.
Her novel Forsiranje romana reke was given the coveted NIN-award for the best novel of the year: Ugrešić was the first woman to receive this honor. Croatian film director Rajko Grlic made a film U raljama zivota (1984) based on Ugrešić’s short novel Stefica Cvek u raljama zivota. Ugrešić co-authored the screenplay, as she did with screenplays for two other movies and a TV drama.
In 1991, when the war broke out in the former Yugoslavia, Ugrešić took a firm anti-nationalistic stand and consequently an anti-war stand. She started to write critically about nationalism (both Croatian and Serbian), the stupidity and criminality of war, and soon became a target of the nationalistically charged media, officials, politicians, fellow writers and anonymous citizens. She was proclaimed a “traitor”, a “public enemy” and a “witch” in Croatia, ostracized and exposed to harsh and persistent media harassment. She left her country of origin in 1993.
Dubravka Ugrešić continued writing since she began living abroad. She published novels (Muzej bezuvjetne predaje, Ministarstvo boli) and books of essays (Americki fikcionar, Kultura lazi, Zabranjeno citanje, Nikog nema doma).
Her books have been translated into more then twenty languages. Dubravka Ugrešić has received several major European literary awards. In 2016, Ugrešić won the Neustadt International Prize for Literature.
On March 17th of 2023, one of Europe's most distinctive essayists, Dubravka Ugrešić, died in Amsterdam at the age of 73.
Možda sam malo više očekivala kad sam videla ovaj originalni pristup pisanju romana, ali nisam razočarana.
Štefica pokušava da nađe čoveka svojih snova, sve su se snašle samo ona nije! Počinje da primenjuje savete svojih prijateljica i iz ženskih časopisa ne bi li našla onog pravog i, naravno, zapada u niz komično-tragičnih situacija.
Vrlo simpatična pričica koja je odolela vremenu i koja odiše svežinom i u 2020.
Ovo je moj prvi susret sa Dubravkom Ugrešić i nisam uzela nešto njeno zato što se našla u nominaciji za Nobela, odavno sam poželjela da se upoznam s njenim stvaralaštvom, ali znate i sami kako to već ide. Prosto je prekratko vremena za sve što bismo željeli pročitati. Sad je presudio jedan intervju s Milicom Vučković u kojem kaže da je blam što ne pratimo rad Dubravke Ugrešić i ne samo da sam se osjetila prozvanom zbog toga, nego i posramljenom.
Elem, jasno je da poslije ovog kratkog, simpatičnog, duhovitog i istovremeno tužnog, potpuno autentičnog djela, neću ostati na ovome. Dugo mi je u glavi i slika na kojoj Lana Bastašić drži knjigu Lisica tik uz tetovažu ove životinje na svojoj ruci. A nakon Štefice, uvjerila sam se u originalnost, neobičnost i dubinu pristupa ove značajne književnice koju definitivno ne smijemo zaobići.
Mnogo volim Dubravku i do sada me njena genijalnost nikad nije razočarala, pa je tako bilo i ovaj put! Kratak roman, praktična uputstva, srećan kraj, autorkinja lična unutrašnja previranja vezano za sudbinu njene junakinje ne mogu, a da ne dobiju 5 sjajnih ⭐️!
Na str. 70 Štefica Cvek je duplo potcrtala: ''Zar će taj bijedni život vječno trajati? Zar ga se nikad neće riješiti? Ta ona nije bila gora od drugih ženam koje su živjele sretne!''
Napisan u formi tzv. patchwork romana, nastao 1981. godinem, ''Štefica Cvek u raljama života'' živopisna je priča o istoimenoj junakinji koja jednog dana ''pada u depresiju'', nezadovoljna životom u stanu koji dijeli sa starom tetkom, a savjete za izlazak iz depresije traži od radnih koleginica.
Iako je napisan prije 39 godina, vrijeme za žene poput Štefice kao da stoji, a klišei o ženskoj sreći koja je moguća jedino ako pored sebe ima muškarca, ako je mršava i obučena po poslednjoj modi, prisutni su u našem društvu i danas.
Čvrsto odlučivši da se uhvati u koštac sa depresijom ona upoznaje muškarce, mahom oženjene, od kojih ne dobija ljubav za kojom toliko čezne, dok njene poznanice ljeto provode na Majorci, ulaze u peti brak ili jednostavno uče strani jezik.
Dubravka Ugrešić nesvakidašnjom formom ovog romana na duhovit način donosi prikaz jednog života obojenog samoćom, nerealnim očekivanjima, pritiscima okoline, života u vječnoj potrazi sa happy endom, koji nam se od djetinjstva nudi u bajkama, a potom u reklamama, magazinima , dok taj isti život nezaustavljivo spaja komade našeg patchworka.
Pročita se za manje od dva sata, ali nasmeje i oraspoloži. Sjajan je Dubravkin humor, a njeno oslikavanje komičnih životnih situacija primenjivo je i danas.
Autorica je inspiraciju sa svoj roman Štefica Cvek u raljama života ili kako u podnaslovu stoji patchwork roman pronašla u zapisima izvjesne Pat Patch koja je još u 19.st.na nekoj zabavi u Londonu bilježila ženske razgovore. U središte svog romana postavila je Šteficu Cvek koja živi sa starom tetkom iz Bosanske Krupe. Ona je u potrazi za vlastitom srećom, ponajviše ljubavnom. Osjeća se usamljeno, a jedina zabava su joj čitanje ženskih časopisa i razgovori sa pomalo praznoglavnim prijateljicama. U osnovni fabularni tok umetnuti su tako fragmenti iz ženskih časopisa, uglavnom savjeti ali i nekoliko citata iz romana Gospođa Bovary kojeg Štefica čita. Zanimljivi su i krojački termini poput heftanja, falcanja, fircanja i krajcanja koje je autorica pronašla, gdje drugo nego u ženskim modnim časopisima!
Ovaj roman na svega 105 stranica vješto i na duhovit način ismijava sve ono čime se žene rado bave - čitanje ljubavnih romana, čitanje ženskih časopisa, tračanje i naposlijetku bavljenjem tuđim privatnim životima :)
“Talented, brilliant, incredible, amazing, show stopping, spectacular, never the same, k-totally unique, completely not ever been done before, unafraid to reference or not reference, put it in a blender, sh*t on it, vomit on it, eat it, give birth to it.”
'микробите на кича са най-жизнеспособните организми'
Ето това става, когато една изключителна писателка решава да се 'заиграе', да експериментира, да 'съшие' роман. Измежду цветните кръпки на тази трагикомична и банална история наднича сериозната заявка на една жена да бъде нещо повече от клиширан образ от модните журнали, да разказва и по този начин да създава света.
"- Щефица... Щефица... Имате красиво име. Други на ваше място щяха да се казват Стефани, Фани или нещо подобно..."
Петата звездичка е за послеслова към българското издание.
*** "- Аз не мога да се идентифицирам с вашата Щефица - ми заяви преди време една загребчанка. - И защо? - попитах. - Защото нямам проблем с килограмите! - сряза ме тя. - Пък аз не мога да се идентифицирам с Расколников - отвърнах. - Защо? - запита тя. - Защото не мога да си представя да обикалям наоколо и да убивам бабички - отговорих. Втората част от разговора, която се отнася до Расколников, е измислена. За съжаление, първата е истинска."
*** "Открай време изпитвам силна литературна (и човешка) симпатия към т.нар. малък човек, антигероите, отхвърлените, към Акакий Акакиевичите, бедните хора, жертвите, Чарли Чаплиновците, героите на Гогол, Чехов и Бабел, които се страхуват от сблъсъка с бруталността на всекидневието, мечтателите, образи като Уолтър Мити, губещите. Бях и си останах поклонница на краля на литературната емпатия, Бохумил Храбал, както и на неговите герои. Тайно си мечтаех Щефица Цвек да си намери приятел под литературния небосклон и той да е Милош Хърма - (анти)героят на чешкия писател от "Строго охранявани влакове". ...
Добър замисъл, но допускам,че тези четиридесет години дистанция от раждането на романа отнемат доста от чара му, ако табутата на 80-те днес са клишета.
Ovo je vrsta romana koju jako volim- mali, duhovit, inteligentan, jednostavan, a povrh svega bavi se polemikom sa žanrom i kritikom istog, a pored toga ima u njemu i jedna simpatična pripovedačica sa kojom sam se sve vreme odlično razumela :) Moram biti krajnje subjektivna i dati Štefici i pripovedačici i autorki čistu 5 jer sam provela jednu divnu subotu popodne i baš se lepo zabavila.
Dubravka Ugresic is a playful Croatian post-modernist who obsessed over Russian avant-garde lit, translated Daniil Kharms, and seems to be primarily concerned (at least in these earliest publications collected here) with commenting on female life and place modern society, dissecting literature and writing themselves, and making penis jokes (many of which are pretty funny). She might tend a little towards focus on form and wit over narrative content for my tastes (I know, I know, this from me), but the forms themselves make for pretty interesting content a lot of the time (naturally, this from me). It's a high 3 stars, 3.5 or 3.8 or something. "Love Story", one of her earliest novellas, maybe the first, is the standout: 4 stars for sure on that bit. I'll be curious as to what she's been up to since this, as she's still going strong.
Steffie Speck in the Jaws of Life and A Love Story: Two novellas make up more than half of this collection, each covering very similar terrain in deconstructing the love story. But while the title story is an intentionally generic garment heavily (and often hilariously) embroidered with post-modern flourishes and meta-commentary on both life and literature, the second manages similar love/lit dissection with a different raw material, much less generic and much more personal. Each compliments the other, of course, but Ugresic really shines here in her explanation of conjoined early love and early development as a writer, if either can be believed as autobiography given that they're stories within a story about writing and seem to lapse incongruously out of their proper timeline at points. Anyway, it's totally fun, but with some pretty vicious little barbs tucked away beneath the fabric as well. You, the customer! (watch out).
Life is a Fairy Tale (Metaterxies) Second half, six stories, each a bizarre parody, rethink, redesign, or pastiche of some literary classic (often Russian). Only one is specifically Daniil Kharms-related, but they all seem to have been composed in part under his absurdist sign, with even a line lifted from my favorite of his tales. Ugresic's wit and wide arsenal of interesting references make me certain that she'd be an amazing partner in literary banter over coffee (if I could ever hope to hold up my end of such!) and sometimes that's what these feel like more than stories: strange referential conversations, though perhaps only between the author and herself. By which I mean that they can at points hold more cleverness and humor than narrative or thematic force. But cleverness and humor go decent ways here. And maybe they're just smoothing over the tops of more determined themes that I'm missing.
No matter the decade, women from ex Yugoslavia can still relate with Štefica. Her story is so bitter-sweet. For me the best part by far was the one where she is trying to have sex with the chubby guy, who is just talk talk, and then the night is gone, and he is still into talk talk 'I am going to do this and this to you, and you are going to scream and yell and lalalalala', and then goodbye, have to go. And she is left confused, kinda horny and lethargic.
Život kao patchwork quilt, zašto da ne, ionako se uz malo mašte skoro sa svime može uporedjivati. Ovaj Štefičin je jedan prilično ofucan dizajn, u skladu sa mogućnostima koje ovo naše velikodušno vreme i mesto pružaju jednoj finoj ženi koja pristojno čeka da joj svane...
Stil je prilično iznenadjujući (u početku malo kao da je autorka pijana - na dobar način! onako veselo - a posle se opustiš i pridružiš). U nekim slikama ćete se sigurno pronaći, meni npr. je Štefina gozba bila baš po guštu, sve do plakanja. Pomalo urnebesno, pomalo tužno, meni se dopalo. Uostalom, ovako ili onako svi smo u raljama života.
Naša junakinja Štefica Cvek, ima dvadesetpet godina, radi kao daktilografkinja i živi sa tetkom iz Bosanske Krupe. Sve njene poznanice i vršnjakinje već imaju nekog ili su se udale. Naša junakinja je usamljena i potrebna joj je pomoć da i njena priča dobije ”happy end”. Štefica nema sreće u ljubavi, u njenom životu se stalno pojavljuju muškarci koji puno toga obećavaju a ništa ne ispunjavaju.
Roman ,,Štefica Cvek u raljama života” puni četrdesetjednu godinu, postao je feministički klasik i književna nagrada.
Predstavlja parodiju na chik-lit u vreme osamdesetih godina dvadesetog veka kada dominira ”represivni muški književni kanon” i svojevrsna podela na ”visoku” i ”nisku” književnost. Autorka u duhu postmodernizma koristi tehniku šivenja (primerena ženskom narativu) patchwork kao primer reciklaže pop kulture. Autorka se igra stereotipma ljubića i kroji našu junakinju.
Divno štivo za uživanje i opuštanje, ali tera i na razmišljanje. Preporuka od mene.
Според самата Дубравка Угрешич този неин роман е охвърлян от критиката през годините, но главно по извън литературни причини. За мен беше огромно удоволствие да се наслаждавам на щедрия, добронамерен хумор на авторката.
Zaigran i duhovit postmodernistički roman koji, obilato se igrajući formom književnog teksta, parodira žanr ljubića i njegove klišeje, kritizirajući pritom i utjecaj modernog društva na žene i njihova očekivanja od života. Muzej bezuvjetne predaje mi je bilo mnogo draže Dubravkino djelo, upravo zato što je osobnije i zrelije, no u ovom eksperimentalnom djelu jasno je vidljiv njezin kreativni i književni talent.
Pročitala je za sat i pol kojih je prošlo kao deset minuta. Jako kreativno i zabavno štivo, osvježenje u hrpi hrvatskih romana iz dvadesetog stoljeća. Dubravka, falit ćeš nam <3
Sve nešto kontam da ne znam šta bih rekla o knjizi pa pustim da mi se slegne. Proces slijeganja podrazumijeva višemjesečno povremeno razmišljanje o knjizi, a fact is da sam pola knjige već zaboravila. K'o feelgood movie. Osim toga, koga jebe moj review k'o da to kome šta znači šta ja mislim o nekoj knjizi, ajd'.
Enivej, prepisujem par pasosa, rečenica i ostalih karafeka koje su me impress, čisto da skinem sve stick'ems sa knjige i da je vratim đe joj mjesto.
str. 73: Štefica je definitivno, ovoga puta definitivno, odlučila da ne izlazi iz depresije. "Čak i Anuška, čak se i Anuška zaljubila...!" plakala je Štefica.
str. 75: A prvi je bio sin susjede Škarićke. Škarićevi su kasnije doselili. Išao je u četvrti razred elektrotehničke. Bio je lud za svime što se dalo rastaviti i sastaviti i za svime što se dalo - rimovati. Kad ju je prvi put vidio u hodniku, rekao je: "Haj, mala, kad buš mi dala?!" Kasnije je Prvi čsto navraćao k nama i šalio se s tetkom: "Teta, kaj onoj vašoj na meni smeta?!" Tetka bi govorila: "Žvekan! Pravi žvekan!" A onda se jednom pokvario televizor, a tetka je bila u Bosanskoj Krupi. Prvi je dugo petljao oko televizora i televizor je konačno proradio, a onda je Prvi dugo petljao oko Štefice... I tako. Dogodilo se, a da ni sama nije znala kako. Jedino čega se sjeća je šum upaljenog televizora. Štefici se nije svidjelo. Prvom jest. Nekoliko puta je našla u sandučiću papiriće s nažvrljanim stihovima u kojima se rimovao "ekran" s "mana" ("Nisam dečko sa ekrana, imam svojih mana"), "ljubav" sa "šugav" ("Pa nisam šugav, uzvrati mi ljubav") i slično. "Žvekan!" ponavljala je tetka i Štefica se s njom slagala.
Po tko zna koji put čitam dragu Šteficu, jučer sam je kupila na tramvajskoj stanici za cijelih 9 kuna i baš mi je drago da sam našla ovu staro izdanje iz 1981. Roman o potrazi za ljubavlju jedne netipične i pomalo smotane junakinje čiji anđeo čuvar je tetka iz Bosanske Krupe.
Odličan roman neobičnog, inovativnog, revolucionarnog i beskrajno maštovitog formata u kome je spisateljica direktno rekla sve šta je mislila da kaže, a čak i na relativno mali broj riječi to je ekstremno mnogo.
This is a great example of a quality Croatian women's literature. I recommend the book to anyone who wants to meet quality women's literature. Witty, intelligent, without the need for vulgarisms.