Par mégarde, Herbert le canard, humble sous-fifre au service du Gardien du donjon, a provoqué la mort d'un gros barbare... Gros barbare qui devait accomplir une périlleuse mission pour le maître des lieux. Ni vu ni connu, notre volatile endosse le costume du colosse, et le voici lancé, en compagnie d'un saurien grognon, sur des routes peuplées d'individus très puissants et très méchants.
Joann Sfar (born August 28, 1971 in Nice) is a French comics artist, comic book creator, and film director.
Sfar is considered one of the most important artists of the new wave of Franco-Belgian comics. Many of his comics were published by L'Association which was founded in 1990 by Jean-Christophe Menu and six other artists. He also worked together with many of the new movement's main artists, e.g. David B. and Lewis Trondheim. The Donjon series which he created with Trondheim has a cult following in many countries.
Some of his comics are inspired by his Jewish heritage as the son of Jewish parents (an Ashkenazi mother and a Sephardic father). He himself says that there is Ashkenazi humor in his Professeur Bell series (loosely based on Joseph Bell), whereas Le chat du rabbin is clearly inspired by his Sephardic side. Les olives noires is a series about a Jewish child in Israel at the time of Jesus. Like Le chat du rabbin, the series contains a lot of historical and theological information.
His main influences are Fred and André Franquin as well as Marc Chagall, Chaim Soutine, Will Eisner, Hugo Pratt and John Buscema.
From 2009 to 2010, Sfar wrote and directed 'Serge Gainsbourgh: Une Vie Heroique', a biopic of the notorious French songwriter, of whom Sfar is a self-confessed fanatic. The film, which draws substantially on Sfar's abilities as a comic book artist through its extensive use of fantasy artwork, animation and puppetry, was released in 2010 to general critical acclaim.
Četiri crne kule od kojih se najviša vidi s deset dana hoda, olovna vrata skrita u srcu kužne močvare, kilometri hodnika obloženi mahovinom i salitrom, ljestve, platforme i stubišta koja se spuštaju do u utrobu zemlje… To je Tvrđa. Moja Tvrđa.
Netko vrlo plašljiv, slaba srca, nenaviknut na junačka djela pobjegao bi na sam pogled na Tvrđu glavom bez obzira. To je opasno, štoviše čak i smrtonosno mjesto, pa i za najokorjelijeg pustolova, ratnika ili čarobnjaka željnog dobre tabačine, šore i špricanja krvi raznolikih vrsta čudovišta. No, ona je također i izazov. U njoj se kale junaci i čeliče hrabra srca. Amputiraju se udovi i zarađuju ožiljci koje ćete pokazivati svojim obožavateljicama. Stječu epske priče koje će se prepričavati s koljena na koljeno. Uđite u Tvrđu, slava je zagarantirana; naravno, ukoliko izvučete živu glavu. To je dakako onaj epski dio Tvrđe, njezin Dungeons & Dragons element. No nemojte dopustiti da vas zavara da je mjesto radnje Tvrđa sama. Ona je polazište i završetak pustolovine, a izvan nje leži šarolik fantastični svijet.
Lewis Trondheim je svoj specifični crtački izričaj i antropomorfizirana stvorenja prenio sasvim uspješno iz Zekana u jedan potpuno drugačiji fantastični svijet Donjona odnosno Tvrđe. Sama Tvrđa je kako smo već rekli sukus fenomena iz svijeta RPG-a, koji čine igre na ploči i igrice zvane Dungeon & Dragons. Za one kojima je prijespomenuti termin nepoznanica, trk na upoznavanje s jednim od važnih temelja fantastike, kojeg sam spomenuo na samom uvodu. Tvrđa je parodija na žanr, ali odrađena s iznimnim poštovanjem prema žanru. I rađena od strane onoga koji taj žanr odlično poznaje. Opisujem to kao parodiju trenutno u nedostatku boljeg opisa. Netko bi na prvi trenutak rekao, pih, parodija herojske fantazije, koja blasfemija; udarac za vrlo ozbiljan žanr fantastike. No, tu bi se prevario ukoliko bi i dalje inzistirao da parodija znači degradacija kvalitete djela. Ona sadrži sve elemente epske fantastike. Junačke junake. Nepokolebljive i mudre ratnike. Altruističke čarobnjake i dungeon keepere. Zla i inteligentna čudovišta s lukavim planovima. I ona druga čudovišta koja su tu da nas zabave. Cijeli repertoar FRP monstera! Misiju dostojnu Gospodara prstenova. I barem jedan govoreći mač.
Za scenarističkim kormilom uglavnom je Joann Sfar, umjetnik židovskog porijekla koji stvara skoro već dva desetljeća, i to vrlo aktivno, usuđujem se reći i hiperaktivno, no tek su nedavno njegovi albumi dospjeli na hrvatski jezik. Znam, uspoređujemo li baš, mala smo zemlja sa skoro neznatnim brojem čitatelja, a francuski repertoar stripovskih albuma kroz stoljeća je više nego impozantan. Bookglobe je izdao njegovo najpoznatije djelo "Rabinov mačak", kao i "Malog princa". 2011. je napravio i crtanu adaptaciju svog stripa. A kao što vidite Fibra je krenula sa serijalom Donjon, istodobno sa Zenitom (1-…), Smirajem (102-…) i Praskozorjem (-99-…) Tvrđe. Tri serijala koja se odvijaju u različitim vremenskim razdobljima, a zajednički motiv jest tajanstvena Tvrđa koju ćemo polagano otkrivati.
Vlasnik Tvrđe, tipični beskrupulozni kapitalist nadaleko poznate škrtosti je Hyacinthe de Cavallere, tzv. Dungeon master iliti Čuvar! Njegovo ime se u prvom albumu ne spominje, kao ni njegov raniji život, no znajte da je u prošlosti, odnosno serijalu Tvrđa Praskozorje, Hyacinthe bio idealistički junak protiv zločina zvan Noćna košulja. Jedina poveznica s tim romansiranim životom očito je tek slika Aleksandre, vjerojatno njegove bivše družice, koju skriva od znatiželjnih očiju blizu sebe, u svome radnom stolu. Tu je i ostalo specifično i otkačeno osoblje Tvrđe – Alkibijad, gnomoničar zadužen za kristalne kugle, ekonom Kadmion i taumaturg Horus. Glavni akteri pustolovine su pak nesuđeni duet koji čine Zmaj Marvin i patak Herbert. Vegetarijanci. Što se pokazalo spasonosnim u ključnim situacijama. Herbert je igrom slučaja postao junak, točnije vlastitom glupošću; a Marvin je iskusni ratnik koji prati tog nesuđenog junaka u misiji eliminacije neprijatelja tvrđe. Herbert posjeduje legendarni artefakt zvani Pojas sudbine, no moći će ga koristiti tek kad ga postane vrijedan. Odnosno kad napravi tri herojska djela za koja Herbert baš i nije spreman. Već bi se Herbert nekako izvukao iz gungule koju je sam napravio, no postoji kvaka. Naime, Čuvar mu je za svaki slučaj izvukao srce, koje će dobiti natrag tek kad uspješno izvrši misiju. I tako pustolovina počinje…
Tvrđu karakterizira suptilni humor, suptilne asocijacije na nezaobilazne elemente sword & sorcery žanra. Radnja je smještena u fiktivni fantazijski svijet Terre Amate, a centar tog svijeta je Tvrđa. Nema filozofskih rasprava ni teških i kompleksnih tema, što će reći da za čitanje nije potreban potpuni misaoni angažman. Dovoljno je samo biti otvorena uma za humor i prepoznati skrivene dosjetke i asocijacije. Jezik je fluidan, što je uvijek zasluga uvijek pouzdanog Darka Macana. Crtež je „sirov“, stiliziran i izvanredno funkcionalan; uglavnom ukoliko ste Trondheimov poklonik, svoj stil je vjerno prenio iz Zekana. U ovom stupnju kojem se nalazim (tek jedan pročitani album) teško je odrediti u kojem će smjeru krenuti svijet Tvrđe. No, ukoliko želimo dostići Francuze, treba imati na umu da je ovaj hiperaktivni duet Sfar/Trondheim odradio već vjerujem 30-tak albuma Tvrđe, što glavnih serijala što spin-offova. Zapravo, nije ni toliko važno u kojem smjeru će ići radnju, zasad mogu zasigurno reći da je prvi album ispunio namjeru svojih autora – zabaviti i nasmijati čitatelja. Pa čak i one zahtjevnije poklonike fantasyja. ;)
Wow, c’est ce bouquin qui m’a fait découvrir Trondheim, puis m’a amené à Blain, Sfar, puis l’Association. Ma bibliothèque serait pratiquement vide de bédé si un pote ne m’avait pas filé Cœur de Canard !
Como me pasó con Mundodisco, he llegado tarde a La Mazmorra. Y como me pasó con Mundodisco, me parece un proyecto de los que me hubiera gustado escribir. Es cierto que la etapa Zénit flaquea en cuanto cambia de dibujante: el feísmo de los números 5 y 6 hacen que uno eche de menos el humor gráfico de los anteriores casi desde la primera viñeta. Los chistes y los personajes respiran BD por todas partes, el wordbuilding es diferente, agradable y no baja el ritmo, de momento. Recomendable ahora que la están retapando.
Narratively and tonally, this is exactly what it looks like on the surface: cartoonish, light-hearted fantasy-adventure-comedy – essentially a spoof of Dungeons & Dragons, with funny animals for characters. I'd never read any Lewis Trondheim or Joann Sfar before this, but as “serious” comic circles seem to consider them respected auteurs, and especially as Trondheim is one of the founders of the great alt-comic publisher L’Association, I'd hoped that this series might have a bit more going on – a touch more sophistication, maturity, pathos or darkness, perhaps. However, despite this first volume just being a goofy adventure, I'm not too disappointed, because for what it is, it’s very well executed.
The most obvious strength to me is the artwork. The drawings of the titular dungeon, as well as of villages and landscapes, are all gorgeous, and some of the character designs are great too. The colouring is particularly attractive, flat but luscious in a way that reminds me of animation. Moreover, the visual storytelling is top-notch: it's never really showy, but everything reads very smoothly, and there's great use of techniques like open panels.
The humour and plot are fairly basic, but a couple of the jokes tickled me, and overall it's good fun. Thankfully, it doesn't lean too heavily into D&D parody: although the setting is clearly based on D&D, the story doesn’t follow an arc reminiscent of a role-playing game, and there are no gags referencing gameplay mechanics or anything like that.
Overall, this was an enjoyable read, and I’d be happy to continue with more of the series – especially as I’ve been told that it becomes more interesting as it develops.
Hervorgekramt: vom GCT 2010, der allererste Donjon-Band. Da ich von "Robeus Khan" ganz angetan war, habe ich den nun auch lesen müssen. Genauso so komisch und phantasievoll. Fantasy- und Horror-Klischees werden zelebriert und liebevoll durch den Kakau gezogen, ohne dass die Story darunter leidet. Herbert von Vaucanson, die Ente, ist hier unfreiwillige Held, der den Donjon gegen seelensaugende Tentakelwesen (Cthulu lässt grüßen) verteidigen muss. Er wird für einen grimmigen Barbaren gehalten, den er ersetzt, weil er befürchtet, dass der Tod des Barbaren ihm angelastet wird. Der Wärter, Herr über den Donjon, gibt Herbert Marvin, den Kampfdrachen an seine Seite. Der Beginn einer großen Partnerschaft. Ja, es geht gut aus, schließlich muss es ja noch ein paar Bände mehr geben. Ich hatte wieder meinen Spaß mit der Geschichte, deren Funny-Stil sehr gut zu ihr passt. Der Name der Ente ist im übrigen eine Anspielung auf Jacques de Vaucanson, einem französischen Erfinder, der 1738 eine mechanische Ente konstruiert hat. Die hat eine gewisse Berühmtheit erlangt.
Donjon Zenit 1 maakt al jaren deel uit van mijn collectie. Toch zat 'Eendenhart' - onterecht! - niet in mijn eigen hart. Qua aankopen volgden nog wel Zenit 2, 3 en 4, maar daarna... niets meer. Ooit dus gelezen en nu herlezen. Waarom heb ik dit pareltje al die tijd terug zo achteloos aan de kant gelegd? De prachtige tekeningen, de briljante verhaallijn. Om van te smullen! De Morbonkel neemt mij trouwens mee terug naar mijn kindertijd en mijn Commodore 64 in de jaren '80. De gelijkenis met het slijmerig beest in Boulder Dash is treffend. Het groeit en groeit en groeit om je helemaal onder te dompelen in een fantasiewereld waar je nooit meer uit wil. Het kolkend geluid van de amoeba op het scherm hoor ik wanneer ik de Morbonkel zie verschijnen. De uitgave is er eentje om duimen en vingers bij af te likken: hardcover en pagina's die blinken als een spiegel. Een lachende en tevreden lezer hier. Kortom: hemels!
Ok, das ist vor allem funny und sweet. Eine Geschichte voller bunter Monster und Kreaturen, mit sehr viel Witz und Herz. Eine Geschichte über Freundschaft und Zusammenhalt, ein Comic mit sehr schrägen Figuren und eine liebevolle Parodie auf Rollenspiele und Fantasyszenarien. Lewis Trondheim steht seit Maggy Garrisson auf meiner Merkliste der für mich wichtigen Namen im Comicbereich und Joann Sfar wollte ich sowieso schon lange mal erlesen, in diesem Band (einer von zahlreichen im Donjon-Kosmos) kann man sich von beiden bestens unterhalten lassen.
Jeder gute Dungeon hat einen Wärter. So auch der Donjon.
Der Wärter beschäftigt Monster, die Schätze bewachen. Und die Helden kommen und... bezahlen für den Spaß.
Donjon ist ein Monsterprojekt, mit mehreren Linien, eine in der Vergangenheit, eine in der Zukunft, eine die als Hauptfiguren die Monster hat usw. Dieser erste Band der Hauptreihe ist superlustig und mahct Lust auf mehr.
Biting and witty. You get lulled in with lighthearted humor and unique art but it’s interspersed with moments of serious philosophical commentary in a Calvin and Hobbs-esque manner. Very solid.
It's difficult to both write a love letter to fantasy while subtly making fun of it. Donjon not only does this in mere 40 pages, but also introduces a number of brilliant characters, gives a glimpse to a fascinatingly deep world, all while keeping the stakes high but never taking itself too serious. A wonderful start to a wonderful series.
Sfar je bezpochyby geniální blázen. Ale tak to má být, je to neuvěřitelně vtipný fantasy mix Pratchetta a Gaymana. Rozhodně jeden z nejlepších kousků v mé knihovně. :)
El dibujo de Lewis Trondheim, al ser caricaturesco, puede parecer simple. Sin embargo, hay que ser bueno para condensar tanto humor en unas cuantas líneas tan engañosamente sencillas. El guión de Joann Sfar es divertido y original, jugando con los tópicos de los relatos de espada y brujería. Entretendrá desde los más pequeños a los más grandes.
Es una saga extensa. Este es el primero de la época Zénit. No hace falta haber leído los anteriores para disfrutarlo.