What do you think?
Rate this book
Zoe
Kaporovo umeće fascinacije zasniva se na različitim znanjima i istančanim darovima opažanja i raščlanjavanja stvarnosti i oblika života, njegovih pojavnih formi i dubina. Svedočeći uvek iz vremena, Kapor našem vremenu dodaje njegovu zaboravljenu korensku povezanost koja u formama svakodnevnih gestova, pamćenja i likova oblikuje njegove junake i obeležava njihovu sudbinu. Kaporova pristrasnost kao pisca, od one je pristrasnosti koja je na strani čitaoca, na strani onih oblika oslobađanja od predrasuda koje bi da nas odvezu od emocija i čistote neposrednosti i bliskosti malih stvari i topline mitologija preživljavanja. Kaporov sentimentalizam i elegantna ironičnost su oblik odbrane od nerasudnih snaga sveta zla i života.
Paperback
First published January 1, 1979
9 people are currently reading
252 people want to read
About the author
Momo Kapor
123 books270 followersMomčilo "Momo" Kapor was a Serbian novelist, painter, and short story writer. Several successful films have been based upon his novels.
Born in Sarajevo in 1937. He graduated the painting in 1961 at the Belgrade Academy of Fine Arts under Professor Nedeljko Gvozdenovic. He has published many titles, novels and collections of stories. He has a large number of documentary films and television shows, all according to his screenplays, as well as several feature films (Almonds Beyond Death, Banquet (film), Walter Defends Sarajevo, Jolly DJ, End the Weekend). Una and The Book of Complaints were adapted as such. They have been translated into French, German, Polish, Czech, Bulgarian, Hungarian, Slovenian and Swedish.
Dobrica Cosic, in his book "Friends," on pages 276 and 277 describes the childhood and youth of Momo Kapor, based on the talks he had with him in November 2002. "On the 13 of April 1941, The Germans bombed Sarajevo and hit the building below Trebenica in which the Kapor's mother had hid with her 4-year old son. In the collapsed house, everybody was dead. Moma's mother saved her son with her own body. The boy somehow pulled out from the rubble, moaned and fell into scilence from the speechless horror of not knowing where to be. He was found by a Russian, an emigrant, a doctor, who took pity on him and took him to his apartment, adopting him, as he had no children. He nurtured him, loved him, filled him with toys to forget his mother and drove him around Sarajevo in a white Mercedes. The boy knew that his name was Momcilo, but not his surname. The good Russian gave him a good name, Momcilo Hercegovac. After a year of life with the good man, Momcilo Hercegovac fell ill with scarlet fever, so his savior took him to the Sarajevo hospital. There he was found by his maternal aunt for she had been looking for him the previous year all round Sarajevo, being informed by someone earlier on that there was "a child that got out of the destroyed house, where a man took him with him." When the boy recuperated from scarlet fever, his grandmother took him to her house and took care of him. Momcilo Hercegovac was cared for by the Russian as well, who joined vlasovcima-collaborators of the Germans, often visiting him with gifts. His father was, upon returning from captivity and being a banking expert, set up in the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade. However, his patriotic conscience and responsibilities led to the passage of a whole year after the war before he came to Sarajevo to see his son. He treated his son in a strict patriarchal manner and was dissatisfied that his son dedicated himself to painting and literature, a life of social and material uncertainty "
He died in Belgrade on the 3. of March 2010. at the Military Medical Academy.
Born in Sarajevo in 1937. He graduated the painting in 1961 at the Belgrade Academy of Fine Arts under Professor Nedeljko Gvozdenovic. He has published many titles, novels and collections of stories. He has a large number of documentary films and television shows, all according to his screenplays, as well as several feature films (Almonds Beyond Death, Banquet (film), Walter Defends Sarajevo, Jolly DJ, End the Weekend). Una and The Book of Complaints were adapted as such. They have been translated into French, German, Polish, Czech, Bulgarian, Hungarian, Slovenian and Swedish.
Dobrica Cosic, in his book "Friends," on pages 276 and 277 describes the childhood and youth of Momo Kapor, based on the talks he had with him in November 2002. "On the 13 of April 1941, The Germans bombed Sarajevo and hit the building below Trebenica in which the Kapor's mother had hid with her 4-year old son. In the collapsed house, everybody was dead. Moma's mother saved her son with her own body. The boy somehow pulled out from the rubble, moaned and fell into scilence from the speechless horror of not knowing where to be. He was found by a Russian, an emigrant, a doctor, who took pity on him and took him to his apartment, adopting him, as he had no children. He nurtured him, loved him, filled him with toys to forget his mother and drove him around Sarajevo in a white Mercedes. The boy knew that his name was Momcilo, but not his surname. The good Russian gave him a good name, Momcilo Hercegovac. After a year of life with the good man, Momcilo Hercegovac fell ill with scarlet fever, so his savior took him to the Sarajevo hospital. There he was found by his maternal aunt for she had been looking for him the previous year all round Sarajevo, being informed by someone earlier on that there was "a child that got out of the destroyed house, where a man took him with him." When the boy recuperated from scarlet fever, his grandmother took him to her house and took care of him. Momcilo Hercegovac was cared for by the Russian as well, who joined vlasovcima-collaborators of the Germans, often visiting him with gifts. His father was, upon returning from captivity and being a banking expert, set up in the Ministry of Foreign Affairs in Belgrade. However, his patriotic conscience and responsibilities led to the passage of a whole year after the war before he came to Sarajevo to see his son. He treated his son in a strict patriarchal manner and was dissatisfied that his son dedicated himself to painting and literature, a life of social and material uncertainty "
He died in Belgrade on the 3. of March 2010. at the Military Medical Academy.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 36 reviews
February 10, 2024
nula !
imam averziju prema ovoj knjizi i njenoj radnji. Kaporovo pisanje volim, ali time ne opravdavam prevare.
Naime, oženjen čovek odlazi u Njujork zbog poslovnih obaveza. Upoznaje tamo princezu koja je proterana iz njegove zemlje i ni manje ni više kreću da se s3ksaju jer jelte su povezani nekom nevidljivom vrpcom. Posle dvadesetak stranica o s3skualnom privlačenju, naš Momo se konačno vraća na temu poslovnih obaveza zbog kojih je ovaj oženjen Arsen, otac male Maje, i došao u NY. Poludela sam na ovoj rečenici, pa kaže: Pre nego što potroši poslednji dolar, odlučio je da kupi lutku za svoju ćerku. Ta lutka je trebalo da MU UMIRI SAVEST. Njom je kupovao oproštaj od prošlih i BUDUĆIH grehova.
zgadilo mi se. arsen je jedna teška mrcina od muškarca koji ne zna šta hoće.
jedva sam čekala da završim ovu knjigu.
imam averziju prema ovoj knjizi i njenoj radnji. Kaporovo pisanje volim, ali time ne opravdavam prevare.
Naime, oženjen čovek odlazi u Njujork zbog poslovnih obaveza. Upoznaje tamo princezu koja je proterana iz njegove zemlje i ni manje ni više kreću da se s3ksaju jer jelte su povezani nekom nevidljivom vrpcom. Posle dvadesetak stranica o s3skualnom privlačenju, naš Momo se konačno vraća na temu poslovnih obaveza zbog kojih je ovaj oženjen Arsen, otac male Maje, i došao u NY. Poludela sam na ovoj rečenici, pa kaže: Pre nego što potroši poslednji dolar, odlučio je da kupi lutku za svoju ćerku. Ta lutka je trebalo da MU UMIRI SAVEST. Njom je kupovao oproštaj od prošlih i BUDUĆIH grehova.
zgadilo mi se. arsen je jedna teška mrcina od muškarca koji ne zna šta hoće.
jedva sam čekala da završim ovu knjigu.
February 7, 2022
3,5
Meni se stil pisanja Mome Kapora dopada, ne mogu da poreknem, ali donekle imam problem sa poentom i određenim likovima. "Zoe" je bila vrlo korektna, ali ništa wow. Razumem da je, u periodu kada je pisana, izazivala veliku popularnost, ali osim opisa koji su predivni, za višu ocenu, razumevanje ili obožavanje Mome Kapora fali mi ono nešto.
Meni se stil pisanja Mome Kapora dopada, ne mogu da poreknem, ali donekle imam problem sa poentom i određenim likovima. "Zoe" je bila vrlo korektna, ali ništa wow. Razumem da je, u periodu kada je pisana, izazivala veliku popularnost, ali osim opisa koji su predivni, za višu ocenu, razumevanje ili obožavanje Mome Kapora fali mi ono nešto.
March 15, 2022
Prijala mi je skroz. I istorijska podloga priče i način na koji je pretočena u umetnost: izmeštanje u izmaštani prostor, čije je značenje lako shvatiti, i premeštanje u idealizovanu realnost, čija magija mora biti prekinuta (13. dana), jer ideal nije stvaran.
Bajkoviti elementi slobode udruženi sa strogim režimom: i danas je to nečija stvarnost.
Bajkoviti elementi slobode udruženi sa strogim režimom: i danas je to nečija stvarnost.
January 2, 2023
15. i posljednja knjiga koju sam pročitala 2022. godine je „Zoe“ Mome Kapora. Odmah da kažem, jako sam subjektivna jer volim Momu, volim njegova zapažanja i predivnu igru riječima baš poput igre slikara kistom po platnu, a on je bio sve to: i pisac i slikar u isto vrijeme. Napisao bi jednu rečenicu, ili čak ni to, napisao bi tek par riječi, a u njima je bila sadržana čitava jedna priča ili životna filozofija o kojoj će čitaoci poput mene često razmišljati i prisjećati je se.
Prve dvije riječi u knjizi: „Lero Arsen?“ odmah su me nekako podsjetile na autorovo ime – Momo Kapor i na pokojnog Arsena Dedića, s kojim se on znao nekada družiti. Još kad je kasnije spomenuto kako je i njemu samom čudno zvučalo kada prvo izgovore prezime, pomislila sam „Kapor Momo“ i zaključila da je zaista tako. Uglavnom, glavni lik je Arsen Lero, historičar umjetnosti, nastanjen u Republici Koziliji i kojeg ministar kulture šalje u Ameriku kako bi provjerio autentičnost portreta jednog Kozilijanskog umjetnika koji više nije među živima, kako bi isti portret kupio i donio natrag u Koziliju. Riječ je o portretu „Djevojčica s lutkom“.
Hmmm... Kozilija... zvučalo mi je onako kao recimo Sicilija, geografski je smještena tu negdje, ali me je ipak neodoljivo podsjetila na Jugoslaviju, sad isto tako nepostojeću državu u kojoj sam odrastala i provela prvih 20 godina svog života, prije nego što se raspala na svoje sastavne dijelove. I Momo je živio u njoj, pa i ovu knjigu je pisao dok je ta, bivša nam država, još uvijek postojala.
Dok čitam navodni tekst marša kozilijanskih vazduhoplovaca („Ponosni čuvari tvog modrog neba“) prisjećam se stihova bivše nam države („Hej vojnici, vazduhoplovci, čelična krila naše armije, smjelo naprijed uz komandanta, visina plavih smo branitelji mi“).
Zaista nemam namjeru da pravim spojlere, ali moram reći da sam baš uživala čitajući opis mentaliteta „Kozilijanaca“, njihovog načina života, njihovog pridavanja samima sebi većeg značaja u odnosu na čitav ostali svijet, cit: „Preletio je očima uvodnik. Ništa se nije izmijenilo u međuvremenu. Bio je krcat vječitim frazama o časti, nacionalnom ponosu i poslovičnoj kozilijanskoj hrabrosti. Nepotpisani uvodničar bacao se histerično drvljem i kamenjem na ostatak svijeta. Vidio je svugdje prikrivene neprijatelje", zatim opis novog i drugačijeg svijeta u Americi, tako različitog, mladog, neopterećenog prošlošću i porijeklom (cit: „Na vrhovima dugog račvastog korijenja njenog porodičnog stabla nalazili su se obični razbojnici i kradljivci stoke“). Cit: „... na obali novog svijeta, gdje sve ima svoju cijenu i gdje je sve moguće opipati i kupiti, u zemlji koja još nije stigla da proživi i odboluje svoje priče iz klasične starine.“ Isto tako taj davni opis njihove bezbrižnosti, njihovih osmijeha (cit „Smijati se u Koziliji je oduvijek bilo pomalo nepristojno, a onaj ko se često smiješio, smatran je površnim i nepouzdanim“ i cit „Prepoznao je odmah svoje zemljake u moru Amerikanaca i turista, po nekoj posebnoj unutrašnjoj sivoći“ ), njihove lijepe a bezukusne hrane, njihovih bezbrojnih TV kanala (tada smo mi imali samo dva TV kanala), zaključak da su im i ljudi i žene i hrana sintetični, kao od plastike a filmovi svi na isti kalup... A onda, na 55. stranici naiđem na jedan opis koji mi je zvučao strahovito poznato. Opisuju se tipični Kozilijanci pri povratku iz kafane, te njihove žene koje pošalju djecu u izvidnicu da im jave kada se otac vraća kući, kako bi one baš tad ubacile rižu u provrelu supu, te bi ta ista riža bila savršeno kuhana u pravom trenutku, baš onda kada pater familias sjedne za trpezu. Ja ne bih bila ja, da odmah, u gluho doba noći, nisam ustala i zarovila u svoje police i izrovila sve Kaporove knjige koje imam. I odmah iz prvog pokušaja, u knjizi „Skitam i pričam“, objavljenoj 1982. godine, pročitanoj prije nekoliko decenija, na stranici 355. pod naslovom „Muška nedjelja“ detaljnije i ne baš istim riječima Momo opisuje sličnu situaciju, osim što tu nisu u pitanju Kozilijanci, nego Srbijanci. Navikla sam ja na javljanje sličnih ideja i mentalnih slika na više mjesta u Kaporovim knjigama, a dobro ih zapamtim, izdvajaju se iz mase drugih pročitanih knjiga.
Neočekivano se nasmijah dok sam čitala opis Kozilijanaca gdje se navodi da je njihova specifičnost i specijalnost bila čačkalica u uglu usana, to me podsjetilo na čuvenog TikTokera Miloša (Balkan Dad) čiji je zaštitni znak, u znak uspomene na njegovog pokojnog oca postala čačkalica u uglu usana i ono čuveno „kakav parsley bre“!
Tu je i ono čuveno „Pa šta?!“ – inadžijsko, „kozilijansko“ cit „poslije nekog imena koje bi trebalo da ga zapanji svojom veličinom.“
Dojmio me se i dio Arsenovog razgovora sa starim profesorom Kuzenom cit „Pogledaj, stara Atina imala je samo dvije hiljade građana i oni su izmislili demokratiju, filozofiju, dramu, evropsko osjećanje mjere – sve na čemu počiva današnja civilizacija!... Neka te ne zasjeni Njujork, nije stvar u veličini...“
Posebna, i danas aktuelna tema je čežnja za rodnom grudom, pa makar pod stare dane... koju prvi put spominje u vezi sa slikarom Valdemarom Udinijem, autorom imenovanog portreta djevojčice s lutkom koji je, iako je mogao biti bilo gdje u Americi i postići više, na kraju odabrao posljednju rupu, krčmu „Mimoza“ (isti naziv kao na Koziliji) koja je predstavljala cit „busen doplavljene Kozilije“ u dalekoj Americi, tačnije u južnom Bronksu. Spominje još nekoliko slučajeva, pa i sam glavni lik pored ponuđenih poslovnih i životnih prilika, ipak bira da se vrati u rodnu Koziliju.
A onda Arsenov susret sa Zoe. Zvučao je tako stvarno! Princeza bez kraljevstva, model sa pomenutog portreta. Zaintrigirana nekim unutrašnjim osjećanjem i glasom koji kao da mi je govorio da je ovo zaista doživljeno, da je autobiografski, uz vrlo vjerovatnu izmjenu detalja, uzela sam svoj mobitel u ruke, otišla na Google i počela ukucavati Momo Kapor i princeza Kar... i odmah mi je ponuđen čitav niz naslova o Momi Kaporu i princezi Jelisaveti Karađorđević, o tome kako je na osnovu njihove veze nastala knjiga „Zoe“, te opis njihovog prvog susreta, kada je on na rever zakačio bedž sa naptisom „Kiss me, I'm Serbian“ a princeza je zatražila taj bedž (kao što je Zoe tražila svoj portret) i pružila mu svoju posjetnicu na kojoj je bila napisana i njena titula: princeza od Jugoslavije, baš kao što je i Zoe Arsenu dala posjetnicu na kojoj je pisalo - princeza od Kozilije. Princeza Jelisaveta je, baš poput princeze Zoe, bila protjerana iz vlastite zemlje, kao i njeni rođaci (Karađorđevići – odnosno – Kudelini). Arsen i Zoe su bili isti horoskopski znak, Momo i Jelisaveta su takođe bili isti horoskopski znak, samo mjesec dana kasnije rođeni u odnosu na izmišljeni par.
Uglavnom, princeza se morala sama snalaziti i probijati kroz život. Cit „A to nije nimalo lako, vjeruj mi – rekla je. – Pogotovo ako te opterećuje to što si, nekom nesrećom, princeza. Princezama se ne oprašta dva puta ista haljina na koktelima. Niti izlizane potpetice. Princeza uvijek mora ostati princeza! Čak ni ako to ne želi!“ Opisi kako je princeza, između ostalog, zarađivala osmišljavanjem novih modnih trendova, kao i naplaćivanjem svog dolaska na raznorazne zabave i skupove novopečenih američkih bogataša danas mlađim generacijama to uopšte ne zvuči interesantno, inovativno, neobično u ovoj eri influensera i influenserki, ali u to vrijeme, nama je bilo nezamislivo da neko dolazi na neku zabavu tek da bi naplatio svoje prisustvo, a da nije pjevač, muzičar, konobar...
Nije ovo bila jedna obična knjižica simboličnog broja strana, niti tamo neka ljubavna priča o nekoj princezi... ovo je bio vremeplov moje generacije, priča o ljubavi, odanosti, umjetnosti, slobodi, domoljublju, izborima, spajanju nespojivog, ocjena je, naravno čista petica ⭐⭐⭐⭐⭐.
Preporuka za čitanje, naročito ako ste rođeni prije pisanja knjige.
Za kraj, postaviću dva citata koja savršeno opisuju sumirane utiske:
„Čovjek ne bira svoju domovinu. Rađa se u njoj a da ga niko nije pitao za mišljenje o tome. Kakvu onda ima obavezu da voli to svoje slučajno boravište? I šta je, u stvari, njegova domovina?“
„Kako ne razumiješ? Niko ne može posjedovati jednu sliku. Čak ni onaj ko je naslikao! Ne mijenjaju kolekcionari djela, već slike mijenjaju njih. Kako ne shvataš? Može se biti samo privremeni vlasnik.“
Prve dvije riječi u knjizi: „Lero Arsen?“ odmah su me nekako podsjetile na autorovo ime – Momo Kapor i na pokojnog Arsena Dedića, s kojim se on znao nekada družiti. Još kad je kasnije spomenuto kako je i njemu samom čudno zvučalo kada prvo izgovore prezime, pomislila sam „Kapor Momo“ i zaključila da je zaista tako. Uglavnom, glavni lik je Arsen Lero, historičar umjetnosti, nastanjen u Republici Koziliji i kojeg ministar kulture šalje u Ameriku kako bi provjerio autentičnost portreta jednog Kozilijanskog umjetnika koji više nije među živima, kako bi isti portret kupio i donio natrag u Koziliju. Riječ je o portretu „Djevojčica s lutkom“.
Hmmm... Kozilija... zvučalo mi je onako kao recimo Sicilija, geografski je smještena tu negdje, ali me je ipak neodoljivo podsjetila na Jugoslaviju, sad isto tako nepostojeću državu u kojoj sam odrastala i provela prvih 20 godina svog života, prije nego što se raspala na svoje sastavne dijelove. I Momo je živio u njoj, pa i ovu knjigu je pisao dok je ta, bivša nam država, još uvijek postojala.
Dok čitam navodni tekst marša kozilijanskih vazduhoplovaca („Ponosni čuvari tvog modrog neba“) prisjećam se stihova bivše nam države („Hej vojnici, vazduhoplovci, čelična krila naše armije, smjelo naprijed uz komandanta, visina plavih smo branitelji mi“).
Zaista nemam namjeru da pravim spojlere, ali moram reći da sam baš uživala čitajući opis mentaliteta „Kozilijanaca“, njihovog načina života, njihovog pridavanja samima sebi većeg značaja u odnosu na čitav ostali svijet, cit: „Preletio je očima uvodnik. Ništa se nije izmijenilo u međuvremenu. Bio je krcat vječitim frazama o časti, nacionalnom ponosu i poslovičnoj kozilijanskoj hrabrosti. Nepotpisani uvodničar bacao se histerično drvljem i kamenjem na ostatak svijeta. Vidio je svugdje prikrivene neprijatelje", zatim opis novog i drugačijeg svijeta u Americi, tako različitog, mladog, neopterećenog prošlošću i porijeklom (cit: „Na vrhovima dugog račvastog korijenja njenog porodičnog stabla nalazili su se obični razbojnici i kradljivci stoke“). Cit: „... na obali novog svijeta, gdje sve ima svoju cijenu i gdje je sve moguće opipati i kupiti, u zemlji koja još nije stigla da proživi i odboluje svoje priče iz klasične starine.“ Isto tako taj davni opis njihove bezbrižnosti, njihovih osmijeha (cit „Smijati se u Koziliji je oduvijek bilo pomalo nepristojno, a onaj ko se često smiješio, smatran je površnim i nepouzdanim“ i cit „Prepoznao je odmah svoje zemljake u moru Amerikanaca i turista, po nekoj posebnoj unutrašnjoj sivoći“ ), njihove lijepe a bezukusne hrane, njihovih bezbrojnih TV kanala (tada smo mi imali samo dva TV kanala), zaključak da su im i ljudi i žene i hrana sintetični, kao od plastike a filmovi svi na isti kalup... A onda, na 55. stranici naiđem na jedan opis koji mi je zvučao strahovito poznato. Opisuju se tipični Kozilijanci pri povratku iz kafane, te njihove žene koje pošalju djecu u izvidnicu da im jave kada se otac vraća kući, kako bi one baš tad ubacile rižu u provrelu supu, te bi ta ista riža bila savršeno kuhana u pravom trenutku, baš onda kada pater familias sjedne za trpezu. Ja ne bih bila ja, da odmah, u gluho doba noći, nisam ustala i zarovila u svoje police i izrovila sve Kaporove knjige koje imam. I odmah iz prvog pokušaja, u knjizi „Skitam i pričam“, objavljenoj 1982. godine, pročitanoj prije nekoliko decenija, na stranici 355. pod naslovom „Muška nedjelja“ detaljnije i ne baš istim riječima Momo opisuje sličnu situaciju, osim što tu nisu u pitanju Kozilijanci, nego Srbijanci. Navikla sam ja na javljanje sličnih ideja i mentalnih slika na više mjesta u Kaporovim knjigama, a dobro ih zapamtim, izdvajaju se iz mase drugih pročitanih knjiga.
Neočekivano se nasmijah dok sam čitala opis Kozilijanaca gdje se navodi da je njihova specifičnost i specijalnost bila čačkalica u uglu usana, to me podsjetilo na čuvenog TikTokera Miloša (Balkan Dad) čiji je zaštitni znak, u znak uspomene na njegovog pokojnog oca postala čačkalica u uglu usana i ono čuveno „kakav parsley bre“!
Tu je i ono čuveno „Pa šta?!“ – inadžijsko, „kozilijansko“ cit „poslije nekog imena koje bi trebalo da ga zapanji svojom veličinom.“
Dojmio me se i dio Arsenovog razgovora sa starim profesorom Kuzenom cit „Pogledaj, stara Atina imala je samo dvije hiljade građana i oni su izmislili demokratiju, filozofiju, dramu, evropsko osjećanje mjere – sve na čemu počiva današnja civilizacija!... Neka te ne zasjeni Njujork, nije stvar u veličini...“
Posebna, i danas aktuelna tema je čežnja za rodnom grudom, pa makar pod stare dane... koju prvi put spominje u vezi sa slikarom Valdemarom Udinijem, autorom imenovanog portreta djevojčice s lutkom koji je, iako je mogao biti bilo gdje u Americi i postići više, na kraju odabrao posljednju rupu, krčmu „Mimoza“ (isti naziv kao na Koziliji) koja je predstavljala cit „busen doplavljene Kozilije“ u dalekoj Americi, tačnije u južnom Bronksu. Spominje još nekoliko slučajeva, pa i sam glavni lik pored ponuđenih poslovnih i životnih prilika, ipak bira da se vrati u rodnu Koziliju.
A onda Arsenov susret sa Zoe. Zvučao je tako stvarno! Princeza bez kraljevstva, model sa pomenutog portreta. Zaintrigirana nekim unutrašnjim osjećanjem i glasom koji kao da mi je govorio da je ovo zaista doživljeno, da je autobiografski, uz vrlo vjerovatnu izmjenu detalja, uzela sam svoj mobitel u ruke, otišla na Google i počela ukucavati Momo Kapor i princeza Kar... i odmah mi je ponuđen čitav niz naslova o Momi Kaporu i princezi Jelisaveti Karađorđević, o tome kako je na osnovu njihove veze nastala knjiga „Zoe“, te opis njihovog prvog susreta, kada je on na rever zakačio bedž sa naptisom „Kiss me, I'm Serbian“ a princeza je zatražila taj bedž (kao što je Zoe tražila svoj portret) i pružila mu svoju posjetnicu na kojoj je bila napisana i njena titula: princeza od Jugoslavije, baš kao što je i Zoe Arsenu dala posjetnicu na kojoj je pisalo - princeza od Kozilije. Princeza Jelisaveta je, baš poput princeze Zoe, bila protjerana iz vlastite zemlje, kao i njeni rođaci (Karađorđevići – odnosno – Kudelini). Arsen i Zoe su bili isti horoskopski znak, Momo i Jelisaveta su takođe bili isti horoskopski znak, samo mjesec dana kasnije rođeni u odnosu na izmišljeni par.
Uglavnom, princeza se morala sama snalaziti i probijati kroz život. Cit „A to nije nimalo lako, vjeruj mi – rekla je. – Pogotovo ako te opterećuje to što si, nekom nesrećom, princeza. Princezama se ne oprašta dva puta ista haljina na koktelima. Niti izlizane potpetice. Princeza uvijek mora ostati princeza! Čak ni ako to ne želi!“ Opisi kako je princeza, između ostalog, zarađivala osmišljavanjem novih modnih trendova, kao i naplaćivanjem svog dolaska na raznorazne zabave i skupove novopečenih američkih bogataša danas mlađim generacijama to uopšte ne zvuči interesantno, inovativno, neobično u ovoj eri influensera i influenserki, ali u to vrijeme, nama je bilo nezamislivo da neko dolazi na neku zabavu tek da bi naplatio svoje prisustvo, a da nije pjevač, muzičar, konobar...
Nije ovo bila jedna obična knjižica simboličnog broja strana, niti tamo neka ljubavna priča o nekoj princezi... ovo je bio vremeplov moje generacije, priča o ljubavi, odanosti, umjetnosti, slobodi, domoljublju, izborima, spajanju nespojivog, ocjena je, naravno čista petica ⭐⭐⭐⭐⭐.
Preporuka za čitanje, naročito ako ste rođeni prije pisanja knjige.
Za kraj, postaviću dva citata koja savršeno opisuju sumirane utiske:
„Čovjek ne bira svoju domovinu. Rađa se u njoj a da ga niko nije pitao za mišljenje o tome. Kakvu onda ima obavezu da voli to svoje slučajno boravište? I šta je, u stvari, njegova domovina?“
„Kako ne razumiješ? Niko ne može posjedovati jednu sliku. Čak ni onaj ko je naslikao! Ne mijenjaju kolekcionari djela, već slike mijenjaju njih. Kako ne shvataš? Može se biti samo privremeni vlasnik.“
June 20, 2014
- Sa koje strane spavaš? – doviknuo joj je u kupatilo.
- Sa one gde su telefoni! – odgovorila je kroz dobovanje tuša.
Uzeo je zrno graška iz zdele i stavio ga ispod madraca sa njene strane ležaja.
.
.
.
- Dobro jutro, visočanstvo! – pozdravio je Arsen, kad se probudila u jedanaest sati. – Kako ste spavali noćas?
- Očajno! – reče princeza. – Svu noć sam se okretala tamo-amo. Ne znam šta mi je bilo.
- Zbog čega?
- Nešto me je žuljalo sve vreme…
Prebledeo je. “Princeza na zrnu graška” bila je, dakle, istinita priča!
- Znači, to je ipak tačno… - promuca.
- Šta to? – upita naivno princeza.
- Ništa. – reče.
Nikada mu nije otkrila da je kroz otškrinuta vrata kupatila videla kada je stavio zrno graška pod njen ležaj.
- Sa one gde su telefoni! – odgovorila je kroz dobovanje tuša.
Uzeo je zrno graška iz zdele i stavio ga ispod madraca sa njene strane ležaja.
.
.
.
- Dobro jutro, visočanstvo! – pozdravio je Arsen, kad se probudila u jedanaest sati. – Kako ste spavali noćas?
- Očajno! – reče princeza. – Svu noć sam se okretala tamo-amo. Ne znam šta mi je bilo.
- Zbog čega?
- Nešto me je žuljalo sve vreme…
Prebledeo je. “Princeza na zrnu graška” bila je, dakle, istinita priča!
- Znači, to je ipak tačno… - promuca.
- Šta to? – upita naivno princeza.
- Ništa. – reče.
Nikada mu nije otkrila da je kroz otškrinuta vrata kupatila videla kada je stavio zrno graška pod njen ležaj.
October 21, 2013
В една мини източно-средиземноморска тоталитарна държавица, изгонила краля и забранила разговори за и с представители на диснастията... На едно островче, което мизерно съществува само за себе си, но диктатурата непрестанно обяснява на хората как това е един уникален, непобедим, храбър народ, надживял всички легендарни народи в историята на човечеството... Един народ, който отчаяно се опитва да избяга от родината си, но след като се окаже в чужбина, мизерства и не може да спи, а заспи ли, сънува средиземноморските цветове и тътена на соленото море... Биг брадърът на полицейщината е навсякъде. И т.н.
Козилия би могла е всяка една малка европейска държава, преживяла някаква форма на тоталитаризъм...
Една любовна история на фона на една военна диктатура. Или обратното.
И ужасно цветния и контрастен образ на Ню Йорк, който сбъдва мечти и никога не спи...
Чудесен стил и описания, които те нацелват директно в сърцето.
Бих чела още от този автор.
Козилия би могла е всяка една малка европейска държава, преживяла някаква форма на тоталитаризъм...
Една любовна история на фона на една военна диктатура. Или обратното.
И ужасно цветния и контрастен образ на Ню Йорк, който сбъдва мечти и никога не спи...
Чудесен стил и описания, които те нацелват директно в сърцето.
Бих чела още от този автор.
July 8, 2022
Omiljeni Momo Kapor jos od detinjstva! Simpatična pričica, gotovo bajka, a u stvari savršena metafora i slika jednog društva, vremena i okolnosti.
October 16, 2017
Ne znam jesam li u pravu, ali čitajući ovo delo ja sam sve vreme pratila jednog savremenog srpskog migranta, koji se zbog situacije u matičnoj zemlji potuca pa Americi... Možda autor to nije imao u vidu dok je zapravo pisao o Koziliji, i, ako nisam u pravu, nadam se da će mi za moju "krivost" Momo Kapor oprostiti... a da je poživeo duže, možda bi umesto "Kozilija" stavio ime neke druge zemlje...
"Dolazim sa ostrva koje ne postoji. Vekovima na njemu žive nepostojeći ljudi. Ne postoje ni istorija, ni književnost, ni folozofija ništa! Sve naše muke bile su uzaludne, jer mi, u stvari, uopšte ne postojimo nigde, sem u našoj sopstvenoj visokoj uobrazilji o sebi samima. I ne postoje mučenja kroz koja smo morali da prođemo; ni ljubav koju smo osećali za svoju domovinu - za najveći deo ove planete ništa ne postoji što je naše."
Ovo je razmišljanje jednog Kozilijanca, kada sagovornik ne uspeva da identifikuje gde se nalazi Kozilija.
"Dolazim sa ostrva koje ne postoji. Vekovima na njemu žive nepostojeći ljudi. Ne postoje ni istorija, ni književnost, ni folozofija ništa! Sve naše muke bile su uzaludne, jer mi, u stvari, uopšte ne postojimo nigde, sem u našoj sopstvenoj visokoj uobrazilji o sebi samima. I ne postoje mučenja kroz koja smo morali da prođemo; ni ljubav koju smo osećali za svoju domovinu - za najveći deo ove planete ništa ne postoji što je naše."
Ovo je razmišljanje jednog Kozilijanca, kada sagovornik ne uspeva da identifikuje gde se nalazi Kozilija.
January 28, 2013
Momo Kapor=Tracy Chevalier
June 3, 2022
prva knjiga od mome kapora and i didn't even know how much i needed this
December 31, 2025
zoe je bukvalno jane birkin coded
April 17, 2024
Toliko mi je bilo mučno da čitam ovu glupost. Njegov stil pisanja definitivno nije za mene…
2/5⭐️ samo zbog lepih korica i okej početka knjige.
2/5⭐️ samo zbog lepih korica i okej početka knjige.
June 2, 2023
Sjajna.
Vanvremenska.
Vraća u vreme koga više nema I tako dočarava punoću življenja I ispunjava san svake devojčice da može da bude princeza kraljevstva koje ne postoji.
Princeza koja je izgnana I živi mondenskim životom.
Jer sve smo mi priceze I trebaju nam vrsni poznavaoci umetnosti da bi videli vrednost I čistu umetnost u nama.
Čarobna
Vanvremenska.
Vraća u vreme koga više nema I tako dočarava punoću življenja I ispunjava san svake devojčice da može da bude princeza kraljevstva koje ne postoji.
Princeza koja je izgnana I živi mondenskim životom.
Jer sve smo mi priceze I trebaju nam vrsni poznavaoci umetnosti da bi videli vrednost I čistu umetnost u nama.
Čarobna
May 31, 2023
"Gde je grob slikara, ako ne u njegovoj kutiji sa bojama koje su ostale nepotrošene." 🎨
🕊 Uzbudljiva priča o izgnanoj princezi u Njujorku i mladom istoričaru umetnosti sa Kozilije koji se sreću na aukciji slika. Njihov sudbonosni susret rezultira otkrićem portreta princeze iz detinjstva, koji postaje predmet borbe među kolekcionarima. Između princeze kojoj je zabranjen povratak u zemlju njenih predaka i mladog kustosa koga u domovini očekuje najteža kazna zbog ove veze, rađa se zabranjena ljubav.
"Ma kakav pokret napravila, ma kako bila odevena, i ma koliko se prerušavala, ma gde se nalazila, princeza Zoe je svuda i u svakom času nosila na svom bledom licu beleg duge kraljevske loze, što vuče poreklo iz magle legendi i predanja, punih ratova, ubistava, pokolja, zavera, trovanja i prevrata, nasilja i izdajstava- ludi plamen plahovitog karaktera Kudelina, što je menjao istoriju i geografske karte, pomerajući svojom strasnom pohlepom i gramzivošću, kraljevski nezajažljivom megalomanijom, granice poseda u krvi i dimu."
🕊 Kapor vešto kombinuje elemente ljubavnog romana i putopisa, stvarajući privlačan svet prepun tajni, otmenih mesta i neodoljive zabranjene ljubavi. Jedan od najjačih aspekata romana je upravo Kaporova sposobnost da oživi atmosferu Njujorka i predstavi ga kao magičnu pozornicu za ljubavnu priču. Slikovito opisuje najotmenija mesta, diskoteke, pabove i pijane barove, koji postaju poprište zbivanja nalik bajci. Kroz živopisne opise, čitalac se suočava s bogatstvom i raznolikošću Njujorka, uključujući i njegove tajne i mračne uglove. Čitalac tada može da oseti vibracije, mirise i boje Njujorka dok uranja u priču.
- "Koliko sam samo morao da poljubim žaba dok tebe nisam sreo!
- Zašto si ljubio žabe?
- Za svaki slučaj...
- Stvarno?
- Kad god bih uhvatio neku!
- Zbog čega?
- Nikada se ne zna kada će se jedna žaba pretvoriti u princezu."
🕊 Ime glavnog lika Arsen, izvesno je omaž Momovom velikom prijatelju Arsenu Dediću. Takođe, ostrvo Kozilija za koje niko nije ni čuo neodoljivo podseća na tadašnju Jugoslaviju. Ipak, da sve nije samo puka slučajnost, svedoči i nesvakidašnja ljubavna priča koja se krije iza romana. Naime, iz ljubavne veze Jelisavete Karađorđević i Mome Kapora rodila se inspiracija za roman "Zoe."
"Princeza! Bajke su ipak moguće, pomislio je; otkrio je pravu princezu. Princezu iz sopstvene zemlje u koju joj je bilo zabranjeno da se vrati, kao i svim njenim rođacima Karađorđevićima. Bila je to 1976. godina i Tito je još uvek bio u punoj snazi, kao i njegova tajna policija. Gledala ga je krupnim, malo razmaknutim očima boje najtamnijih borovnica."
Tada je počeo da piše roman „Zoe“, iz njega su naprosto kuljale reči koje nije mogao da zaustavi. Nije prestao da piše ni u avionu, na povratku u Beograd. Nikada brže nije preleteo okean.
Kad se vratio u Beograd pričao je da je upoznao našu princezu, ali niko nije znao, čak ni tadašnji rojalisti, da knez Pavle ima ćerku i da se zove Jelisaveta.
Odnos princeze Jelisavete Karađorđević i Kapora bio je predmet raznih spekulacija i kada je izašao roman, a i decenijama kasnije. Postao je neka vrsta urbanog mita, o kojem se i ćutalo i šuškalo.
"Kada najzad ostadoše sami, Arsen je upita koliko, u stvari, jezika govori.
- Mnogo! - odgovorila je.
- Kako ti se ne pobrkaju u glavi?
- Ko kaže da nisu?
- Na kom jeziku misliš?
- Zavisi o kome mislim.
- O meni?
- Na kozilijanskom.
- Na kom jeziku sanjaš?
- Sanjam u bojama, a ako mi neko govori u snu, posle ne mogu da se setim na kom je jeziku govorio...
- Na kom jeziku misliš na ljubav?
- Na francuskom.
- Na novac?
- Nikada ne mislim na novac.
- Na engleskom.
- Mislim na porodicu. Na psa. Na kamin. Štatijaznam?
- A o životu?
- Kako, o životu?
- O životu, uopšte?
- Na grčkom - odgovorila je.
- A na italijanskom?
- Na italijanskom nikom ništa ne verujem!
- Na kom jeziku psuješ?
- Psujem na svim jezicima! - pohvali se kao dete i izdeklamova dugačku mađarsku psovku. - Basszamegakúrvakibaszottúristenaztakúrvakibaszottédesanyadat!
Naučila sam je od mađarskih Cigana u Beču! Ne znam uopšte šta znači, ali priznaj da strašno zvuči!
🕊 Roman je prilično kratak, pročitao sam ga za jedno popodne. Kaporov narativ je pitak, poetičan. Citati su više nego divni, teško je bilo odlučiti se koje da izdvojim. Roman odiše nekakvom posebnom magijom. Usudio bih se da ga nazovem modernom bajkom za odrasle. Ljubavna priča između Arsena i Zoe, iako zabranjena, i nemoguća, veoma je neodoljiva. Međutim, sve što je lepo ima svoj kraj. Nakon toga magija prestaje, a u nama zauvek živi uspomena. Uspomena, koja je dovoljno jaka da se od nje može živeti.
"Možda je portret Devojčice sa lutkom morao da bude naslikan samo zbog toga da bi se njih dvoje sreli, na svetu gde je teško pronaći se među ljudima." 🩷
🕊 Uzbudljiva priča o izgnanoj princezi u Njujorku i mladom istoričaru umetnosti sa Kozilije koji se sreću na aukciji slika. Njihov sudbonosni susret rezultira otkrićem portreta princeze iz detinjstva, koji postaje predmet borbe među kolekcionarima. Između princeze kojoj je zabranjen povratak u zemlju njenih predaka i mladog kustosa koga u domovini očekuje najteža kazna zbog ove veze, rađa se zabranjena ljubav.
"Ma kakav pokret napravila, ma kako bila odevena, i ma koliko se prerušavala, ma gde se nalazila, princeza Zoe je svuda i u svakom času nosila na svom bledom licu beleg duge kraljevske loze, što vuče poreklo iz magle legendi i predanja, punih ratova, ubistava, pokolja, zavera, trovanja i prevrata, nasilja i izdajstava- ludi plamen plahovitog karaktera Kudelina, što je menjao istoriju i geografske karte, pomerajući svojom strasnom pohlepom i gramzivošću, kraljevski nezajažljivom megalomanijom, granice poseda u krvi i dimu."
🕊 Kapor vešto kombinuje elemente ljubavnog romana i putopisa, stvarajući privlačan svet prepun tajni, otmenih mesta i neodoljive zabranjene ljubavi. Jedan od najjačih aspekata romana je upravo Kaporova sposobnost da oživi atmosferu Njujorka i predstavi ga kao magičnu pozornicu za ljubavnu priču. Slikovito opisuje najotmenija mesta, diskoteke, pabove i pijane barove, koji postaju poprište zbivanja nalik bajci. Kroz živopisne opise, čitalac se suočava s bogatstvom i raznolikošću Njujorka, uključujući i njegove tajne i mračne uglove. Čitalac tada može da oseti vibracije, mirise i boje Njujorka dok uranja u priču.
- "Koliko sam samo morao da poljubim žaba dok tebe nisam sreo!
- Zašto si ljubio žabe?
- Za svaki slučaj...
- Stvarno?
- Kad god bih uhvatio neku!
- Zbog čega?
- Nikada se ne zna kada će se jedna žaba pretvoriti u princezu."
🕊 Ime glavnog lika Arsen, izvesno je omaž Momovom velikom prijatelju Arsenu Dediću. Takođe, ostrvo Kozilija za koje niko nije ni čuo neodoljivo podseća na tadašnju Jugoslaviju. Ipak, da sve nije samo puka slučajnost, svedoči i nesvakidašnja ljubavna priča koja se krije iza romana. Naime, iz ljubavne veze Jelisavete Karađorđević i Mome Kapora rodila se inspiracija za roman "Zoe."
"Princeza! Bajke su ipak moguće, pomislio je; otkrio je pravu princezu. Princezu iz sopstvene zemlje u koju joj je bilo zabranjeno da se vrati, kao i svim njenim rođacima Karađorđevićima. Bila je to 1976. godina i Tito je još uvek bio u punoj snazi, kao i njegova tajna policija. Gledala ga je krupnim, malo razmaknutim očima boje najtamnijih borovnica."
Tada je počeo da piše roman „Zoe“, iz njega su naprosto kuljale reči koje nije mogao da zaustavi. Nije prestao da piše ni u avionu, na povratku u Beograd. Nikada brže nije preleteo okean.
Kad se vratio u Beograd pričao je da je upoznao našu princezu, ali niko nije znao, čak ni tadašnji rojalisti, da knez Pavle ima ćerku i da se zove Jelisaveta.
Odnos princeze Jelisavete Karađorđević i Kapora bio je predmet raznih spekulacija i kada je izašao roman, a i decenijama kasnije. Postao je neka vrsta urbanog mita, o kojem se i ćutalo i šuškalo.
"Kada najzad ostadoše sami, Arsen je upita koliko, u stvari, jezika govori.
- Mnogo! - odgovorila je.
- Kako ti se ne pobrkaju u glavi?
- Ko kaže da nisu?
- Na kom jeziku misliš?
- Zavisi o kome mislim.
- O meni?
- Na kozilijanskom.
- Na kom jeziku sanjaš?
- Sanjam u bojama, a ako mi neko govori u snu, posle ne mogu da se setim na kom je jeziku govorio...
- Na kom jeziku misliš na ljubav?
- Na francuskom.
- Na novac?
- Nikada ne mislim na novac.
- Na engleskom.
- Mislim na porodicu. Na psa. Na kamin. Štatijaznam?
- A o životu?
- Kako, o životu?
- O životu, uopšte?
- Na grčkom - odgovorila je.
- A na italijanskom?
- Na italijanskom nikom ništa ne verujem!
- Na kom jeziku psuješ?
- Psujem na svim jezicima! - pohvali se kao dete i izdeklamova dugačku mađarsku psovku. - Basszamegakúrvakibaszottúristenaztakúrvakibaszottédesanyadat!
Naučila sam je od mađarskih Cigana u Beču! Ne znam uopšte šta znači, ali priznaj da strašno zvuči!
🕊 Roman je prilično kratak, pročitao sam ga za jedno popodne. Kaporov narativ je pitak, poetičan. Citati su više nego divni, teško je bilo odlučiti se koje da izdvojim. Roman odiše nekakvom posebnom magijom. Usudio bih se da ga nazovem modernom bajkom za odrasle. Ljubavna priča između Arsena i Zoe, iako zabranjena, i nemoguća, veoma je neodoljiva. Međutim, sve što je lepo ima svoj kraj. Nakon toga magija prestaje, a u nama zauvek živi uspomena. Uspomena, koja je dovoljno jaka da se od nje može živeti.
"Možda je portret Devojčice sa lutkom morao da bude naslikan samo zbog toga da bi se njih dvoje sreli, na svetu gde je teško pronaći se među ljudima." 🩷
November 24, 2024
Knjiga koju sam završila brzo, jer pisanje Mome Kapora nosi, lagano je i šarmantno. Opisi New Yorka, genijalni. Razvoj likova, ne baš. Arsen odlazi zbog posla, ali već nakon prvog dana boravka, zaboravlja svoju poentu u tom gradu. Ne vidimo njegov razvoj ličnosti, kako od osobe koja je fascinirana umjetnošću i važnosti slikara Udinija za rodnu Koziliju, dolazimo do osobe koja se upliće u seksualnu aferu sa Zoe. Nedoumice, unutrašnja motivacija, previranja, grižnja savjesti zbog žene i kćerke koje čekaju kući, grižnja savjesti što sliku zbog koje je došao ostavlja Zoe, objašnjenje za takve postupke, pozadina odnosa Arsena i njegove žene… sve to naš Kapor vrlo tanko spominje tek par stranica pred kraj, kao da ga je i samog opio Grad koji nikad ne spava.
Sve u svemu, splet lijepih opisa, zanimljivih filozofskih analiza NYC-a i poređenja manje slobodnih mjesta u svijetu sa likovima koji samo podsjećaju na ljude.
Sve u svemu, splet lijepih opisa, zanimljivih filozofskih analiza NYC-a i poređenja manje slobodnih mjesta u svijetu sa likovima koji samo podsjećaju na ljude.
This entire review has been hidden because of spoilers.
December 3, 2019
Ovo je prva knjiga Mome Kapora, koju sam ikada pročitala. Poprilično mi je zagolicala interesovanje za ovog pisca, o kome bih tokom detinjstva tako često čula a ignorisala mu ime sve do danas, kada sam na đubrištu našla njegovu ''Zoe'' i odlučila da je pročitam. Nisam imala pojma o tome da je po profesiji školovani slikar. Trebala sam to da naslutim po onakvim opisima slika i slikarskim odlikama moderne. Trebala sam da pre kraja knjige povežem pisca i Arsena, koji su istih godina i iste profesije, istog porekla iz male, izolovane, diktaturom ugnjetavane zemljice, isto izgubljeni privremeno u prevelikom, stranom gradu greha i otkrića. Uživala sam od prvog do poslednjeg reda u ovoj džepnoj sanjariji, obojenoj nostalgijom, strašću i čežnjom.
August 17, 2025
Glavni junak dobije zadatak da kupi sliku poznatog slikara na aukciji u Njujorku. Odlazi, nadmeće se, uspeva da je kupi, ali onda nailazi na prepreku. Devojka koja je bila model za sliku se pojavila i želi da je otkupi. Kako se sudbina poigrava sa junacima, kako jedna princeza može biti popularna, a nebitna u isto vreme?
Roman se izuzetno lako čita, opisi mesta su zanimljivi, ali likovi su mi previše jednostavni. Svidela mi se činjenica da Momo spaja realna i izmaštana mesta.
Međutim, ne mogu da opravdam prevaru.
Roman se izuzetno lako čita, opisi mesta su zanimljivi, ali likovi su mi previše jednostavni. Svidela mi se činjenica da Momo spaja realna i izmaštana mesta.
Međutim, ne mogu da opravdam prevaru.
April 22, 2023
I love Momo Kapor's books, especially "Una". This one comes in as a close second, as it is quite witty and imaginative. The main character comes from an imaginary country and travels to New York where he meets Princess Zoe, that ran away from his/their country. They fall in love, and Momo tells their story with amazing prose and vivid details of the city, their feelings, and their conversations. I really enjoyed reading the book and would recommend it to others as well.
July 12, 2022
3.5⭐
Spor razvoj događaja u većem delu romana, pogotovo na početku. Međutim, to je doprinelo tome da je ispunjen mnogim simboličnim slikama i značajnim mislima.
Ipak, očekivala sam više od ove knjige, u poređenju sa drugim delima autora.
Spor razvoj događaja u većem delu romana, pogotovo na početku. Međutim, to je doprinelo tome da je ispunjen mnogim simboličnim slikama i značajnim mislima.
Ipak, očekivala sam više od ove knjige, u poređenju sa drugim delima autora.
April 11, 2020
Несамовита легкість стилю і витончений гумор
September 12, 2022
Fino, ali ništa specijalno. Sviđa mi se, ali nisam oduševljena.
June 17, 2023
Joj, tako jako lijepo!
August 22, 2023
Djelo je izuzetno lako za pročitati, radnja je zanimljima, malo i nepredvidiva. Ako želiš jednu "pitku" priču koja je prepuna savršenih opisa, onda je ova lnjiga za tebe🤍
Read
August 26, 2023"Možda je portret Devojčice sa lutkom morao da bude naslikan samo zbog toga da bi se njih dvoje sreli, na svetu gde je teško pronaći se među ljudima?"
November 24, 2023
Bardzo ładna historia. Trochę bez puenty, ale miło się czyta.
December 23, 2023
Ова мислам дека ми е омилената книга од Момо Капор досега. Имам уште неколку за читање, ама многу ми се допадна стилот на пишување, кратко, прецизно и моќно.
December 25, 2024
Ozbiljna knjiga u kojoj sam jako uživao! Da sam je igrom slučaja pročitao par meseci nego što sam naišao na nju, verovatno bi dovela do nekih krucijalnih promena u mom životu. Sve preporuke!
March 18, 2025
Pustite album Clifford Brown&MaxRoach i uživajte...sjajna knjiga.
Read
April 22, 2025knjiga za čekanje na granici i ništa više momo žao mi je al se razilazimo
Displaying 1 - 30 of 36 reviews