Ovo možda nije najbolja knjiga sa kojom sam se susrela, ali je sasvim sigurno jedna od najljepših i vraćat ću joj se cijeloga života. Gradinar ili Vrtlar (1913.) sastoji se od 85 pjesama u prozi. Glavna tema Tagoreove lirike je ljubav – prema ženi, prirodi, čovječanstvu i svijetu uopće. Pjesnik nas poziva da se za ovog kratkog života posvetimo nečemu većem od sebe i prigrlimo to na svoja njedra, a šta je ljepše i veće od ljubavi. Uživanje za Tagorea nije vrhunac i jedini cilj ljubavi, ona nije samo fizička, nego duhovna i uzvišena.
Držim joj ruke i stežem je na svoje grudi.
Pokušavam da ispunim svoje naručje njenom ljupkošću,
da poljupcima opljačkam njen sladak osmijeh,
da očima svojim ispijem njene tamne poglede.
Ali avaj, gdje je to sve?
Ko može lišiti nebo njegova plavetnila?
Pokušavam da shvatim ljepotu, ali
mi ona izmiče i ostavlja mi na
rukama samo tijelo.
Prevaren i umoran, vraćam se.
Kako može tijelo dotaći cvijet koji
smije da dodirne jedino duša?
Kroz Tagoreovu poeziju jako je vidljivo indijsko učenje o cikličnosti života. Promjene su neizbježne, prirodno je roditi se i umrijeti. Sve umire, dan, godina, drvo, pa tako i čovjek. Iza mrtvog dana i mrtve godine dolazi novi dan i nova godina. Na mjestu mrtvog cvijeta i drveta niknuće novo cvijeće i drveće. Dok čita njegove pjesme, čovjek ne može da ne osjeća sreću što je živ. Tagore je optimista, slavi život i optimistično ga naziva besmrtnošću na nekoliko časova.
Da dođe i sama kraljevska vojska da nas gnjevno napadne,
zatresli bismo tužno glave svoje i rekli:
Braćo, smetate nam.
Ako vam je potrebna ta hučna igra, onda idite,
neka zazveči vaše oružje na drugome mjestu.
Mi smo besmrtni postali samo za nekoliko časova.
Malo je pjesnika koji obožavaju prirodu kao Tagore, opčinjen je i zadivljen njenim detaljima, pa nam tako u svakoj pjesmi nudi detaljne slike okoline, približava nam njene različite oblike i boje. Zato je ovu zbirku najbolje čitati na plaži u hladu neke palme, ili na klupi u parku, sa pogledom na lipe i topole. Bosih nogu, po mogućnosti.
U posljednjoj pjesmi obraća se direktno čitaocu, ona je posveta i poruka optimizma tebi koji ćeš (nadam se!) pročitati ovu zbirku.
Ko si ti, čitaoče, koji ćeš poslije jednoga stoljeća čitati pjesme moje?
Ne mogu ti poslati nijedan cvijet od ovog proljetnog bogatstva,
nijednu traku zlata sa ovih oblaka gore.
Otvori vrata svoja i gledaj u daljinu.
U svom cvijetnom vrtu skupljaj mirisne spomene
na minulo cvijeće prije stotinu ljeta.
U radosti svoga srca da osjetiš živu radost koja je pjevala
jednog proljetnjeg jutra – šaljući svoj veseli glas preko stotinu ljeta.
Poznajem ljude koji ne vole poeziju i kojima se ova zbirka nije dopala, ni meni se uglavnom ne dopadaju ti ljudi.