Predrag Matvejević was born in Mostar (Bosnia and Herzegovina, at the time part of The Kingdom of Yugoslavia) to a Croatian mother and a Ukrainian father. He was a writer and scholar who taught at universities in Zagreb, Paris and Rome. He is best known for his 1987 non-fiction book Mediterranean: A Cultural Landscape, a seminal work of cultural history of the Mediterranean region.
“Postoji jedno prosvjetiteljsko gledište na koje mi se čini da je korisno podsjetiti. Određujući svoj stav prema vlastitoj domovini i prema širem prostoru, Montesquieu je isticao pretpostavku: ne učiniti za Francusku ono što bi njoj samo koristilo ako bi to štetilo Evropi* … [*"Ako bih znao da je nešto korisno mojoj domovini, a da to udi Evropi, ii pak da je korisno Evropi a udi ljudskom rodu, ja bih na to gledao kao na zločin …. ja sam nužno čovjek, Francuz sam slučajno - Montesquieu: Mes pensées]”)(70)
Skup kritičkih i polemičkih članaka objavljivanih u ondašnjoj SFRJ periodici na manje-više dobro poznate i naknadno podrobno proučene književne afere, skandale i zbivanja. Iz knjige se ipak, ponajviše možemo obavestiti (a ujedno i osvestiti) - koliko je Predrag Matvejević, kao iskreni Jugosloven i levičar, bivao usamljen i, kako je vreme proticalo, sve usamljeniji, na svim stranama - u svakoj od jugoslovenskih republika i u gotovo svim prilikama za ukrštanje mišljenja:
“Je li itko ikada u nas sreo npr. dogmatskog ibeovca koji zastupa elitizam ili pak zagovara građansku sociologiju? Zna li tko nacionalista koji na odnose među jugoslavenskim kulturama gleda unitaristički; novoljevičara ili praksisovca kojem je mio staljinizam (i za taj grijeh sam optužen)?
Optužitelji koji takva apsurdna protivrječja bez imalo ustručavanja iznose pred javnost ipak se međusobno usklađuju i upravo po tome cijela stvar dobiva šire značenje: sarajevski profesor filozofije piše da me treba sudski (krivično-pravno) goniti, beogradski reporter me doista tuži sudi, a zagrebački list daje toj tužbi publicitet; novinar iz Zagreba na fašistoidan način izvrgava ruglu, u magazinu iz Beograda moje prezime i porijeklo: u Ljubljani se, u upravi Društva pisaca, predlaže da me pozovu na red zbog kriterija po kojem odabirem i prikazujem (sporne) slovenske pisce; u jednoj sredidni protivnik ustaje i govori u ime cijele nacije, u drugoj u ime autokefalije nacionalne crkve.
Sve su to svjedočansta o našim naravima i stanjima u nas.
TAKO STOJE STVARI.
Sudeći prema svemu tome, ova je knjiga protokol jednog nužnog neuspjeha.” - Zagreb, jesen 1978. (361-362)