Te vjetrenjače

by Predrag Matvejević

Svojevrsna "crna knjiga" književne scene SFRJ, sedamdesetih godina XX veka u kojoj se progovorilo o mnogim dilemama; nesnalaženjima; ekscesima; teorijskim i praktičnim zbrkama. Napisana britko i otvoreno, nezaobilazan je dokument o jugoslavenskoj kulturnoj situaciji!

*33 "slučaja" i polemike:

Ivo Brešan - Leonid Šejka - Esad Ćimić - Mirko Kovač - Jože Javoršek - Šembera - Meršinjak - Damjanović - Anđelko Vuletić - Vladimir Popović - student Matvejević (o protestima 1968. godine) - Avdo Humo - Meša Selimović - Dragoslav Mihailović - Taras Kermauner - Rade Konstantinović - Ciril Kosmač - Danilo Kiš - Golubović - Dragan M. Jeremić - Branimir Šćepanović - Igor Mandić - Bora Ćosić - Pera Pajić - Vojvodić - Rajko Nogo - dr Muhaić - afera HaSSel - Edvard Kocbek - Muhamed Filipović - Ostojić - Kisić - Gordana Knežević - Post scriptum: Ante Popovski ...

*
»Ova je knjiga Predraga Matvejevića orijentirana prema obnovi slobodnog i beskompromisnog dijaloga, za jedan KONSTRUKTIVITET, kulturni i društveni.«
— RILINDIJA, Priština, 12. februar 1978.

**
»Ja se naprosto zalažem - što je moguće samostalnije - za jedan novi način kritičkog ponašanja u našoj zajedničkoj sredini i nisam uvijek siguran da li sam i koliko u pravu. Ako bi se nešto slično afirmiralo kao društvena krritička pojava (sa što manje zabrana i ograničenja, s pravom na što veću slobodu izražavanja i izražavanje slobode) ubrzao bi se, vjerujem, razvoj samoupravnog socijalizma s ljudskim licem.« (Predrag Matvejević)

378 pages, Hardcover

First published January 1, 1977

About the author

Predrag Matvejević was born in Mostar (Bosnia and Herzegovina, at the time part of The Kingdom of Yugoslavia) to a Croatian mother and a Ukrainian father. He was a writer and scholar who taught at universities in Zagreb, Paris and Rome. He is best known for his 1987 non-fiction book Mediterranean: A Cultural Landscape, a seminal work of cultural history of the Mediterranean region.

Reviews

[Bepina Vragec]

“Postoji jedno prosvjetiteljsko gledište na koje mi se čini da je korisno podsjetiti. Određujući svoj stav prema vlastitoj domovini i prema širem prostoru, Montesquieu je isticao pretpostavku: ne učiniti za Francusku ono što bi njoj samo koristilo ako bi to štetilo Evropi* … [*"Ako bih znao da je nešto korisno mojoj domovini, a da to udi Evropi, ii pak da je korisno Evropi a udi ljudskom rodu, ja bih na to gledao kao na zločin …. ja sam nužno čovjek, Francuz sam slučajno - Montesquieu: Mes pensées]”)(70)

Skup kritičkih i polemičkih članaka objavljivanih u ondašnjoj SFRJ periodici na manje-više dobro poznate i naknadno podrobno proučene književne afere, skandale i zbivanja. Iz knjige se ipak, ponajviše možemo obavestiti (a ujedno i osvestiti) - koliko je Predrag Matvejević, kao iskreni Jugosloven i levičar, bivao usamljen i, kako je vreme proticalo, sve usamljeniji, na svim stranama - u svakoj od jugoslovenskih republika i u gotovo svim prilikama za ukrštanje mišljenja:

“Je li itko ikada u nas sreo npr. dogmatskog ibeovca koji zastupa elitizam ili pak zagovara građansku sociologiju? Zna li tko nacionalista koji na odnose među jugoslavenskim kulturama gleda unitaristički; novoljevičara ili praksisovca kojem je mio staljinizam (i za taj grijeh sam optužen)?

Optužitelji koji takva apsurdna protivrječja bez imalo ustručavanja iznose pred javnost ipak se međusobno usklađuju i upravo po tome cijela stvar dobiva šire značenje: sarajevski profesor filozofije piše da me treba sudski (krivično-pravno) goniti, beogradski reporter me doista tuži sudi, a zagrebački list daje toj tužbi publicitet; novinar iz Zagreba na fašistoidan način izvrgava ruglu, u magazinu iz Beograda moje prezime i porijeklo: u Ljubljani se, u upravi Društva pisaca, predlaže da me pozovu na red zbog kriterija po kojem odabirem i prikazujem (sporne) slovenske pisce; u jednoj sredidni protivnik ustaje i govori u ime cijele nacije, u drugoj u ime autokefalije nacionalne crkve.

Sve su to svjedočansta o našim naravima i stanjima u nas.

TAKO STOJE STVARI.

Sudeći prema svemu tome, ova je knjiga protokol jednog nužnog neuspjeha.”
- Zagreb, jesen 1978. (361-362)