Raspad Jugoslavije i početak ratova opisani kroz nedeljnu kolumnu Đorđa Balaševića je svakako štivo vredno čitanja. Sve emocije tog trenutka još imaju jak utisak.
Jedini problem sa nedeljnom kolumnom je što ima i puno aluzija na manje događaje i nebitne likove iz današnje perspektive, pa je na momente teško pratiti o kome/čemu se radi.
Iz ove 2019. moja percepcija devedesetih nije ovakva kao Đorđeva. I nije do njega, do mene je. Prepoznajem mnogo rečenica na kojima su se kasnije kalemile cijele priče na koncertima pa i slogao "Osmeh se vtatio u grad". Pominju se Brena, Boba, Ceca, Ivanišević, Dejo Savićević, Monika Seleš, Milo, Šešelj...ta crnogorska ratna mrlja dubrovnička, taj separatizam i krvave podjele, rat sa pozicije mira, atak na Đorđa. Danas, to je tako prevaziđeno ili bar preboljeno pa nema tu težinu kao da sam je čitala ranije ili pratila novinske natpise koje je pisao za Reviju. No' bila sam dijete, i sad sam 🤞