Samo majka i kći

by Julijana Matanović

Znaš, mama, ljudi kad odrastu, sve zaborave. I zbilja, ima istine u tome. Ali mame spisateljice uglavnom bježe od zaborava. Žele sačuvati svaku emociju, dah, sjećanje na majčinstvo koje je poput fantastičnog romana prepuno slika s okusom melankolije, spokoja, straha i mudrosti. Imati kćerku znači upasti u bajku, vratiti se djetinjstvu, ponovno oživjeti, ponovno proživjeti, skitati i otkrivati nepoznate predjele u kojima snena duša prebiva, igra se i kojiput pokušava odrasti. Julijanini zapisi vode nas u svijet nezaborava, bilježe i ono što kao mlade mame nismo stigle zapisali u dnevnik, a zbilo se jer iskustva su nam zajednička. Mama i kćerka tako žive u spisateljičinoj vječnosti, koja je zapravo vječnost svih nas.

125 pages, Paperback

First published November 1, 2012

About the author

Julijana Matanović rođena je 6. aprila 1959. u Gradačcu (BiH). Od 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a studije na Odsjeku jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Postdiplomske studije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je 1989. magistrirala na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim „Uzdasima Mandalijene pokornice“. Doktorirala je 1998. godine s temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. Od 1993. zaposlena je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kada je i izabrana za asistenta na Katedri za noviju hrvatsku književnost. U zvanje docenta promaknuta je 1999, a u vanrednog profesora 2007.
Stručne i naučne radove počela je objavljivati 1982. u časopisima, novinama i na radiju: Studentski list, Polet, Pitanja, Vjesnik, Treći program Radio Zagreba, Maslačak, Mogućnosti, Glas Slavonije, Slobodna Dalmacija, Republika, Polja, Quorum, Forum, Vijenac, Dometi, Dubrovnik, Dubrovački horizonti, Kaj, Revija, Književna revija, Kolo, Sarajevske sveske, Diwan, Bosnia Franciscana, Croatica...
Do sada je objavila tristotinak rasprava, ogleda, izvornih članaka i književnih kritika. U svojim knjigama bavila se ponajviše književnošću 17. veka (Barok iz suvremenosti gledat, Ivan Gundulić) te temama vezanim za istorijski roman u hrvatskoj književnosti (Krsto i Lucijan, sumnja.strah@povijest.hr). Među prvima je u prostore interpretacije unela pripovedanje u prvim licu (Prvo lice jednine, Lijepi običaji). Učestvovala je na četrdesetak kongresa, simpozijuma i okruglih stolova vezanih za teme koje dolaze iz prostora nacionalne književne baštine i sinkrone književne produkcije (Dani hvarskog kazališta, Hrvatski književni barok, Krležini dani, Prvi hrvatski slavistički kongres, Drugi slavistički kongres, Đakovački dani književnih kritičara, Dani Josipa i Ivana Kozarca, Književni Osijek...). Pet godina (1991–1996) vodila je projekat Hrvatski književni barok i slavonska književnost 18. stoljeća pri Ministarstvu znanosti Republike Hrvatske. Kao sastavni deo tog istraživanja organizovala je naučni simpozijum (Osijek–Požega, 1993), čiji su radovi 1995. obelodanjeni u zborniku Ključevi raja. Bila je istraživač na projektu Enciklopedija hrvatske književnosti. Sarađivala je na projektima Stoljeća hrvatske književnosti, Leksikon hrvatskih pisaca, Hrvatska enciklopedija, Leksikon djela hrvatskih pisaca i Hrvatska književna enciklopedija.
Vodila je postdiplomske doktorske studije kroatistike (2006/2007).
Kao lektor i predavač četiri godine učestvovala je u programu Zagrebačke slavističke škole.
Povodom godišnjica vezanih za živote i rad hrvatskih pisaca, te uz pojedina događanja (kao što je npr. Mjesec knjige) održala je preko pedesetak stručnih predavanja u zemlji i inostranstvu. Od 1988. do 1991. uređivala je i vodila nedeljnu emisiju o savremenoj hrvatskoj prozi (Hrvatski radio, Radio Osijek), a u 2003. redovno je prikazivala nove naslove u emisiji Kutija slova Hrvatskog radija. Uređivala je časopise Rijek i Quorum, od 1990. do 1997. bila je urednica u časopisu Književna revija. Od 1985. do 1989. uređivala je i biblioteku Quorum, a od 1995. do 1997. biblioteku hit. Dve godine (2003–2004) bila je urednica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske gde je uredila dvadesetak naslova i pokrenula biblioteku Ženska polovica književnosti.
Vodila je Đakovačke susrete književnih kritičara (2003–2006) gde je organizovala kolokvije o uredničkom radu Zlatka Crnkovića (2003), autorskom opusu Irene Vrkljan (2004) i dvadestogodišnjici izlaska časopisa Quorum (2005). Dve sezone uređivala je i vodila tribinu Književni petak. Za potrebe izdavača bila je recezent stotinak naslova iz savremene hrvatske proze. Bila je član žirija za nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“, Vjesnikove nagrade „Goran“ V.B.Z-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman godine, Nagrade „

Reviews

[Crvena Kraljica · Rating 4 out of 5]

Knjiga „Samo majka i kći „ Julijane Matanović je knjiga koja je baš po mom ukusu. Zašto, pitat ćete se. Pa možda zbog nekih rečenica meni tako bliskih, rečenica koje te naprosto tjeraju da ih čitaš dalje,a naravno i zbog teme koja je meni bliska i veoma draga. Julijana na jedan osebujan način opisuje ljude iz svakodnevnog života ,a isto tako na jedan samo njen specifičan način vodi nas kroz priču posmatranu očima svoje kćeri Magdalene.
Kroz zanimljiva djetetova pitanja i njegovo viđenje svijeta odraslih, ali i dječjeg svijeta, vraćala sam se u djetinjstvo i sjećanja na neke meni možda već zaboravljene događaje.Čiatajući je , sjetila sam se koja je moja prva knjiga koju sam dobila na poklon, sjetila sam se kako sam i ja imala isto tamo neku susjedu koju sam kao dijete jako voljela i koja me je „naučila“ piti kavu,sjetila sam se svog prvog dana u školi i mnogih drugih stvari koje nam Julijana priča u knjizi.
Pitanja djeteta koje je znatiželjno i želi sve znati, podsjetilo me je na moje viđenje odnosa majka- dijete.Imati kćerku je bajka. Ponekad zahtjevna, a ponekad lagana kao perce. Imati kćerku znači otkrivati svaki dan nešto novo i začuđujuće lijepo, hoditi nepoznatim predjelima , ali i vraćati se ponovo svome djetinjstvu. Upravo ova knjiga daje nam odgovore na neka pitanja koja imaju samo jedan odgovor , a to je ljubiti nesebično i pokazivati ljubav prema svome djetetu.Jualijana nam na jedan divan i osebujan način opisuje slatkaobjašnjenja koje daje svojoj kćeki, te vračajući se u djetinjstvo i razmišljajući o nekim ljudima iz prošlosti daje nam dozu nostalgije za prošlim vremenima, ali i vjeru u budućnost koja nam se iz njenog gledišta ne čini pusta.Ovo što mi se najviše svidjelo u knjizi su njene rečenice koje slijede osnovnu misao optimizma i ljepote pisane riječi. Prisječaći se davnih dana, kada je i ona bila mala djevojčica, kad su je tjerali da popije čaj „ do kraja“ , da pročita svoju prvu knjigu, da se veseli svojim prvim ljubavima , osjetla sam neku toplinu. Sve to me podsjetilo na moje djetinjstvo, ali i na majčinstvo kao osnovu ove knjige. Jer voljeti djecu je lijepo, ali voljeti svoje dijete možda nešto najljepše što ti se može dogoditi u životu.Zato drage moje, uzmite knjigu u ruke i čitajte, iščitavajte i radujte se čitajući je! Jer ona je to zaslužila !

[Lidija · Rating 5 out of 5]

Najdraže mi je kad se u toliko toga mogu poistovjetiti s autor(ic)om knjige, a još više ako se radi o nečemu gdje smo, naizgled, brdometrima udaljene jedna od druge. Ništa u životu Julijane Matanović ne mogu usporediti sa svojim životom, pa ipak, u svakoj njezinoj knjizi tako lako, prisno, čak bolno pronađem dio sebe. Tako je bilo i s ovom knjigom. Svaka priča - jer u knjizi se nalazi dvadeset različitih priča - dirnula me na svoj način, a neke od njih baš snažno.
Dobro mi poznat, umješan i blizak način pisanja i ovdje se prostro u svoj svojoj ljepoti.
Ovo nije tipična priča/e o odnosu majke i kćerke, ovo je slikopriča. Prava, životna, isprepletena, Julijanina. I Magdalenina.
Preporučujem je svima koji vole promišljati (o svojem životu prvenstveno), kopati po generacijama, ispreplitati događaje, gene, osjećaje. Uživat ćete.

[Ana · Rating 1 out of 5]

ova knjiga mi nažalost nikako nije sjela.