‘Het grijze gebied’ speelt zich af in de jaren tachtig rond de jaarwisseling in Zagreb en omgeving. Het is dan doorgaans mistig, koud en grauw, totdat het gaat sneeuwen. Met de sneeuw licht de stad kortstondig op, totdat de verkeerschaos toeslaat. Politie-inspecteur Banić heeft het aan alle kanten moeilijk. De scheiding van zijn vrouw Lidija valt hem zwaar, evenals haar nieuwe relatie met Tamarin, een prominent politicus. Hij mist zijn dochter Nika en in het kale flatje waar hij tegenwoordig woont voelt hij zich als een verlaten hond. Hij begint steeds vroeger op de dag met drinken, rookt als een ketter, eet ongezond en valt dikwijls op de bank in slaap, met zijn kleren nog aan. Op zijn werk heeft hij bijna alle credits verloren. Van zijn baas Delić krijgt hij alleen nog onbenullige gevallen in behandeling en een schorsing hangt hem boven het hoofd. Tegen al zijn verwachtingen in krijgt hij op oudejaarsdag een moordzaak toegewezen, die wel eens zijn laatste kans binnen het corps zou kunnen zijn. Aanvankelijk lijkt het op een platte afrekening of een simpel verkeersongeluk, waarbij hij als in ongenade gevallen inspecteur weinig kwaad kan aanrichten. Maar naarmate meer details naar boven komen en meer binnen- en buitenlandse zakenmannen ten tonele verschijnen, wordt de situatie steeds onlogischer, ingewikkelder en gevaarlijker. Niet alleen is de tegenstander machtiger en sluwer dan Banić gewend is; de vraag rijst wie hij überhaupt nog kan vertrouwen. Banić is door zijn koppigheid, onorthodoxe werkmethoden, norse omgang met collega’s en ondergeschikten, en door de problemen met zijn baas wel wat tegenwerking gewend, maar als blijkt dat hij zijn leven niet meer zeker is, wordt hij kortstondig bang en bezorgd. De ontdekkingen die volgen zijn van een omvang die hij in zijn eentje niet meer aankan. Hij komt voor een haast onmogelijke opgave te staan: kan hij in zijn eentje voorkomen dat het hele land in een troosteloos grijs gebied verandert? Hulp komt uit onverwachte hoek.
Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina 20. stoljeća u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1977.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje , Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.
Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.
Za nastavak serijala o inspektoru Baniću trebalo mi je još manje vremena nego za prvi, već čitani deo. Ova knjiga objavljena je originalno 1989. godine sada već u novopokrenutoj zagrebačkoj biblioteci "Alfa i omega" izdavačke kuće Mladost. U međuvremenu, 1988. godine Tribuson je već u biblioteci "Hit" objavio Povijest pornografije i još više učvrstio svoj status među savremenim hrvatskim piscima. U sivoj zoni zatičemo inspektora Banića četiri godine kasnije (koliko je u stvarnosti i proteklo od prošlog romana) jednako usamljenog i neprilagođenog kakvog smo ga ostavili u prošloj knjizi. Kolege sve udaljenije, savremena muzika sve nerazumljivija. Žena ga je definitivno napustila, a sa ćerkom se ne snalazi najbolje. I dalje vozi stari Reno 4... Roman je jednako zabavan kao i prošli. U njemu ekološki problemi polako počinju da dolaze u prvi plan, ali ne samo ekološki. "... učini mu se da je svijet u kojem živi već otpočeo prigodnu rasprodaju vlastita morala, rasprodaju kakvoj se pojedinac teško može suprotstaviti. Kako uopće? Žmirenjem, odustajanjem, prosvjedom, glazbom Charlija Parkera ili nečim desetim? Koja bi se individualna gesta uopće čula u ovoj sveopćoj neartikulisanoj galami?" Dobro pitanje za postaviti i kroz 30+ godina...
Nisam bas covjek od krimica,ali eto,Tribuson me je kao i u drugim svojim knjigama uspio prikovati uz kindle..i mogu samo reci da je druzenje s inspektorom Banicem bilo vrlo ugodno.Fino i lagano,nepretenciozno pisano sa sasvim dovoljnom dozom humora i realnim zapletom.Ovaj slucaj Tribuson servira kao veliku porciju cevapa s lukom i poslije toga hladnu politarku piva..bez prenemaganja..i to je ono sto mi se posebno svidja kod Tribusona..Nikola Banic je pomalo stereotipan policijski istrazitelj..umoran..razveden..na granici alkoholizma..ali uporan kao lovacki pas u otkrivanju istine.Zaljubljenik u dzez koji vozi skrsenu Renault "cetvorku"...ne moze covjek a da ga ne zavoli i da se ne prepozna bar djelomice u njemu.O zapletu i radnji necu puno..ustvari..procitajte knjigu.Za kraj samo..malo sam razmisljao poslije citanja knjige koliko se od 1989 do danas nije puno toga promijenilo..od raznoraznih politickih kreatura,diletanata i drkafuzera do opcenite socijalne situacije..osim sto nas sad ne oslovljavaju sa "drugovi i drugarice" vec sa "dame i gospodo"..na zapadu nista novo.Toplo preporucujem ovaj serijal, Tribusona uopce i jedva cekam zagristi u slijedeci somun..oprostite..knjigu
Kao dete često sam listala kuvar koji je u nastavcima izlazio u zagrebačkom ženskom časopisu "Svijet". Jedan od recepata bio je za "Kruške cmrok". Iako je tu bilo raznih jela čija imena nisam razumela jer nisam iz Hrvatske, kao što su "ajdovi žganjci" npr. zvučnost tih desertnih krušaka posebno je privlačila moju pažnju. Možda zato što sam mislila da je štamparska greška u pitanju i poslastica je, ustvari, trebala da se zove "Kruške cmok". Čovek bi mogao pomisliti da je taj slatkiš omiljen u našoj kući, da ga pravimo za specijalne prilike i svi mu se u glas obraduju uz pljesak. Ništa slično; u životu ih nisam napravila a ni kuvar ne znam gde je ali jednom urezano u dečiji mozak, teško se zaboravlja...30+ godina kasnije, zagrebački inspektor Nikola Banić priuštio mi je osećaj upaljene lampice nad glavom, dok se svojim izanđalim Renaultom 4 vozio preko Tuškanca na Cmrok (ili beše obrnuto). Taj detalj, pridodat svim ostalim kvalitetima Tribusonovog pripovedanja doneo mi je zadovoljstvo veće nego što sam očekivala.
Zeer de moeite van het lezen waard. Dit is een knappe misdaadroman met op de achtergrond pittige kritiek op de maatschappij. Het land is in een overgangsfase nadat het oude communistisch-socialistische regime uit elkaar is gevallen. Vele mensen redden zich niet en een deel van ze belandt in de misdaad. Tribuson heeft een zwak voor ze, hij maakt de lezer duidelijk hoe armoede en misdaad met elkaar samen kunnen hangen, maar hij benadrukt ook steeds dat armoede geen excuus is om in de criminaliteit terecht te komen. Op de voorgrond ontvouwt zich een plot waarin de elementen van de plaatselijke folklore vervlochten zijn met problemen die wij rustig als globaal kunnen bestempelen. Geestige illustraties van ieder hoofdstuk.