Izdajice

by Antun Šoljan

Šoljanove Izdajice (1961), u kojima je postignuta samostalnost pojedinačnih poglavlja i spoj romana i eseja, tako u početku uspostavlja arkadijski ugođaj i avanturizam klape, ali na kraju utvrđuje kako je smisao klape iscrpljen pa klapa kao skupina postaje izdajicom vlastitoga naraštajnoga načela.

218 pages

First published January 1, 1968

About the author

Antun Šoljan rođen je 1. prosinca 1932. u Beogradu, a umro je 9. srpnja 1993. u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Zagrebu, gdje je studirao njemački i engleski jezik i književnost. Plodan pjesnik, prozaik, esejist, dramatičar i prevoditelj, uređivao je časopise “Krugovi”, “Međutim”, “Književnik”, bio je predsjednik Hrvatskog centra PEN-a (1971. – 1973.), urednik u nekoliko nakladničkih kuća, autor niza važnih antologija svjetske i hrvatske književnosti. Svojim kulturnim angažmanom, javnom riječju, književnim i prevodilačkim djelovanjem bez sumnje je bio jedna od središnjih osobnosti hrvatske kulture druge polovice dvadesetoga stoljeća.

Objavio je zbirke poezije Na rubu svijeta, Matica hrvatska, Zagreb 1956.; Izvan fokusa, Lykos, Zagreb 1957.; Gratlic za čas kratiti, Bagdala, Kruševac, 1965.; Gazela i druge pjesme, Matica hrvatska, Zagreb 1970.; Izabrane pjesme 1950.-1975., Matica srpska, Novi Sad 1976.; Čitanje Ovidijevih Metamorfoza / Rustichello, Biblioteka SC-a Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1976.; Bacač kamena, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1985. i Prigovori, Durieux, Zagreb 1993.; knjige priča Specijalni izaslanici, Naklada Društva književnika Hrvatske, Zagreb 1957.; Deset kratkih priča za moju generaciju, Matica srpska, Novi Sad 1966.; Obiteljska večera i druge priče, Naprijed, Zagreb 1975.; Hrvatski Joyce i druge igre, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1989.; romane Izdajice, Zora, Zagreb 1961.; Kratki izlet, Prosveta, Beograd 1965.; Luka, Znanje, Zagreb 1974.; Drugi ljudi na Mjesecu, Znanje, Zagreb 1978.; knjige eseja Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960.-1962., Naprijed, Zagreb 1965.; Zanovijetanje iz zamke (Deset godina podlistaka), Znanje, Zagreb 1972.; Sloboda čitanja, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1991.; Prošlo nesvršeno vrijeme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1992.; knjige drama: Lice, Biblioteka HNK, Zagreb 1965.; Devet drama, Matica hrvatska, Zagreb 1970.; Mjesto uz prijestol, dvije drame Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1991.; knjigu za djecu Ovo i druga mora, Školska knjiga, Zagreb 1975. U Grafičkom zavodu Hrvatske početkom devedesetih počela su mu izlaziti Sabrana djela, ali edicija nikada nije dovršena. Od izbora iz djela izašla su mu Izabrana djela Antuna Šoljana I, II, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti i Molitva na šetalištu, Mozaik knjiga, Zagreb, 1995.

Reviews

[Ⰰⱃⰿⰰⱀⰴ Ⱆⰾⰴⰵⱃⰻⰽⱁ Ⱅⰵⱄⰾⰰ · Rating 4 out of 5]

Grafički zavod Hrvatske, ZGB-1968.
Djelo se sastoji od osam priča. S time da postoje još; "Uvod u priču petu" te "Uvod u priču osmu". Fora je što se u kazalu, bar iz ovog izdanja, navode sve priče, uključujući dva uvoda, no ne navodi se peta priča. Peta priča se otkriva tek čitanjem jer po kazalu ona uopće ne bi trebala biti utkana. Mislim da se možda radi o svojevrsnom iznenađenju, takvih iznenađenja, u obliku skrivenih pjesama, je bilo na DVD-ima grupe Rage Against the Machine.
Što se tiče same naslovnice ovog izdanja, moram reći da je izrazito ružna, toliko ružna da bi pristajala kakvom otpadu od Šenoe. Estetski je napravljena na vrlo bezličan i nekreativan način, poput arhitekture sovjetskog Turkmenistana.
Ovo mi je bilo drugo čitanje "Izdajica". Nakon prvog čitanja ozvjezdičenje je bilo u obliku dviju zvijezda, sada se popelo na razini od četiri zvijezda.
Zašto takav porast? Nakon prvog čitanja uopće nisam shvatio povezanost osam priča. Sada sam shvatio da je homodijegetski pripovjedač ujedno i glavni lik svih priča, Petar Dobroslav Mogorović. Tako da sam mogao čitati s potpunim kuženjem Šoljanove brije.
Homodijegetski pripovjedač često govori izravno u ime svoje generacije, odnosno u ime svih nemirnih vagabunda, tako da koristi prvo lice množine;
"Bili smo ovdje davno prije, i obećali smo da ćemo se vratiti..."
Jezik se ističe, omladincu poput mene- rođenom 1992., brojnim srbizmima/"jugoslavizmima".
Primjerice; "... gurali su se po sobicama i malim stanovima, po nekoliko porodica u jedan."
Uvijek se upotrebljava oblik "tačno" umjesto oblika "točno";
"... i tačno ispod prozora...", "Zašto sam došao ovamo, ne znam tačno."
Često su u istim rečenicama susjedovali "hrvatizmi" i srbizmi;
"Za suvremenike su mnogo interesantnije posljedice."
Zanimljivo je korištenje oblika "putom" umjesto putem, što nije pogrešno http://hjp.znanje.hr/index.php?show=s..., ali je neubičajeno;
"Zaključio sam da bi bilo preopasno i dalje ostati u kući i spremio sam se da se vratim u podrum. Putom sam primjetio..."
Razgovorni stil djela se posebice ogledava u sljedećem primjeru;
"Ne znam. Ne vjerujem. On je ružan i jadan. Sav je njegov šarm u tome što ga nitko ne voli, što nikoga nema. Ali ja znam da je Vera nešto u njemu našla... neku potajnu vrijednost koju mi nismo primjećivali... zar tebe nikad ne muči to što smo tako površni... nikad ništa ne vidimo... ali ona je vidjela, ona je iskopala iz njega nešto potpuno nepatvoreno, nešto naročito što mi nemamo... vidiš ja sam htjela da u njemu onako ružnom, pogrbljenom, poluslijepom, nađem ono što je ona uspjela naći..."
Sadržajno ovo djelo se može iskititi dvjema riječima; lutanje i apsurd.
Sljedeći citat će to potvrditi;
"I učinilo mi se da mi zaista nismo na putovanju kroz ovo mjesto, niti da smo u njemu po prvi put, nego da već godinama sjedimo dan na dan baš u ovoj krčmi, ručajući osrednji paprikaš s nešto boljim vinom. I sva naša putovanja samo su besmisleno kretanje u krugu, samo u traganju za opet jednom ovakvom krčmicom koja će nas neminovno dočekati na kraju svake etape."
U tom smislu, egzistencijalizam je bio uistinu osebujnost minulog stoljeća. Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće kolektiva, masovne propagande, beskičmenosti masa dok je egizstencijalizam svojom samoćom svijetlio kao što jadna svjetiljka kolektiva nikad ne može svijetliti. Time je Šoljan daleko bliži današnjoj omladini nego Titovoj.
Za kraj ovog kratkosvrta, na opću radost svojeg zilijardskog čitateljstva svih kontinenata sa svih planeta, bacit ću završni citat "Izdajica";
"Ako ti se ne sviđa tvoj život, ako ti je omrznuo i dodijao, ako si osamljen, izgubljen, ustrašen- prelazi brate!...
Opet su jednom sve veze presiječene: i opet sam na putu, bjegunac. I preda mnom se, preko tamnog nemirnog mora, pružilo beskrajno vrijeme u kojem mi je bilo moguće sve što je čovjeku uopće moguće; preda mnom je bilo hiljadu putova i načina da mijenjam život."
https://www.youtube.com/watch?v=4lhcq...

[Boris · Rating 4 out of 5]

Šoljanee generacijo moja! Ugodno iznenađenje. Izvrstan novelistički ciklus o tzv. Izgubljenoj generaciji nakon 2. Svj. rata. Roman obiluje izvrsnim citatima, jako dobrom psihološkom karakterizacijom nezadovoljnih gubitnika i pijanaca, koji su izgubili mladost u bludu, alkoholu i neprestanom putovanju/bijegu. Iako se oslanja na pisce američke izgubljene generacije, Šoljanov stil nije u potpunosti "tvrdo kuhan" kao kod Hemingwaya, niti je narativno jednostavan kao Fitzgerald. Izdajice su izvrstan čušpajz univerzalnog i nacionalnog problema identiteta pojedinca unutar društva. Ovo mi je daleko bolji i draži roman od tematikom sličnog Novakovog opusa (Mirisi, zlato i tamjan, Izgubljeni zavičaj).

[Ivan Damjanović · Rating 4 out of 5]

Treba vremena dok se pohvata kompozicija, tj. radi li se o romanu ili zasebnim pričama. U teoriji ga nazivaju romanom. Sastoji se od osam poglavlja (priča) s protagonistom Petrom Mogorovićem Mogorom („Ej Mogore, Mogore, sve što dalje, to gore”), bivšim boksačem i članom družine, tj. „klape“, subjekta karakterističnog za postratno hrvatsko pismo krugovaša, koji se ovdje dezintegrira, kao i u Kratkom izletu (lektira). U biti, Mogor pripovijeda u 1. licu (ali ne u svim pričama, ipak- par njih kao da su digresije).
Kroz priče, tj. poglavlja, provlači se naslovni topos izdajstva kao (pijano) filozofskog pitanja, a u prvoj priči uvjetovan je specifičnom poslijeratnom situacijom (prvi turistički dolazak Nijemaca nakon II. sv. rata). Čini se plodnim pitanjem za analizu.
Brojne esejističko filozofske digresije Šoljanovog pesimizma na tragu su Schopenhauera i Camusova egzistencijalizma (Mit o Sizifu).
Nadalje, izniman stil te introspekcija u ljudske odnose, psihu i karaktere (doduše, često ne baš simpatične). U uvodu u petu priču Šoljanovo pismo u jačoj mjeri podsjetilo me na Kunderina bolja izdanja, tj. obratno, jer Šoljan je prije počeo objavljivati romane (pa i Izdajice) bez obzira na to što je Kundera tri godine stariji. U petoj i sedmoj (II) priči Šoljan obrađuje tabu teme. U potonjoj, na trenutke vrlo bliskoj Bjesovima Dostojevskog (tj. srži Bjesova- u prvoj verziji izbačenog poglavlja „Kod Tihona“). Na mahove, stil me podsjećao na baladu, izrazit lirizam proze.
Uz posljednju (osmu) i antologijski početak sedme priče, možda i najviše dojmila me se šesta priča (“Neravnopravna partija pokera”) (5/5).
Početak osme priče podsjeća dijelom na Ime ruže preminulog Eca (povijest srednjovjekovnog samostana na otoku). Dijalog Mogora i tragično propalog slikara Bribirca (alegorija povijesti hrvatske likovne umjetnosti) pred kraj osme priče podsjeća na poglavlje Pro i contra Braće Karamazova.
Prilično zahtjevno štivo, izrazito slow-read (ili sam ja bio neraspoložen za čitanje), ali dosta rewarding (nagrađujuće?).
Random misao: “Čovjeku može dati osjećaj kompenzacije samo činjenica da je uradio sve što je bilo u njegovoj moći.”