What do you think?
Rate this book
Cvjećarnica u Kući cveća: kako smo usvojili i živeli Alana Forda
Svoje bogato iskustvo s područja komunikacije putem kulturnih obrazaca u ovoj će knjizi Lazar Džamić primjeniti na fenomen stripa Alan Ford. Riječ je o talijanskom stripu koji je 1980-ih godina bio čitaniji u bivšoj Jugoslaviji nego u domovini, nikad nigdje nije prošao zapaženije, a popularnost mu se zadržala dan-danas. Alan Ford osobito je bio važan u Hrvatskoj zbog virtuoznog prijevoda Nenada Brixyja, koji mu je pristupao kao književnom djelu i prevodio ga u duhu hrvatske književnosti početka dvadesetog stoljeća. Autor sve te elemente uzima u obzir i pokušava rekonstruirati što su jugoslavenski čitatelji mogli prepoznati u siromašnim i posve bezrazložno entuzijastičnim uposlenicima disfunkcionalne cvjećarnice koja funkcionira i kao sasvim nevažan, ali ipak osobit čimbenik u politici svjetskih sila.
- GenresNonfiction
143 pages, Paperback
First published January 1, 2012
12 people are currently reading
84 people want to read
About the author
Lazar Džamić
14 books16 followersJedan od vodećih digitalnih i kreativnih stratega, pisac, predavač i nekadašnji direktor za brend planiranje u evropskoj centrali kompanije Google. Bio je direktor planiranja u nekoliko vodećih integrisanih britanskih agencija, nagrađivan je kao strateg na projektima za vodeće britanske klijente i autor je brojnih tekstova o digitalnom marketingu, kao i nekoliko knjiga.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 16 of 16 reviews
August 1, 2017
„Cvjećarnica u Kući cveća“ bi, kao oda odjeku „Alana Forda“ u SFRJ, mogla biti pravi fandom merchandise: da zagreje srce nostalgičarsko, jer se neko eto setio da napiše tako nešto. Neka onda ovo bude moj doprinos iz drugačije perspektive. Ja nemam za čim da budem nostalgična, jer strip i ja nemamo zajedničku istoriju. Grupa TNT i ja smo se upoznali kasno i nismo naročito kliknuli. Umesto toga mi je fenomen „Alana Forda“ na Balkanu daleko privlačniji i zanimljiviji od samog stripa. I koliko sam bila očarana idejom da nešto uopšte na takav način postane deo moderne mitske građe (rame uz rame sa borosanama, Brionom i pretis loncem) , toliko mi je posle prvog pročitanog broja bilo savršeno jasno zašto i kako je to funkcionisalo. (Jer Balkan i „Alan Ford“ su se našli kao budala i „Informer“…)
„Cvjećarnica“ nastoji da izbalansira vrlo ličan, emotivan doživljaj ovog stripa i analizu njegovih elemenata u društvenom i kulturnom kontekstu. Prvi korak je dobro i sistematično odabran: krećemo od samog stripa kao predmeta istraživanja. Ali ovaj uvod istovremeno zna da bude zamoran, jer za nevolju kao novinu obrađuje nešto je očigledno svakome ko je pročitao makar i prvi broj stripa. Jednostavno je predugačak, ništa drugo, pošto nekako ispada da se Captain Obvious dao u misiju otkrivanja rupe na saksiji što se tiče forme i elemenata komedije. Ali ovde nije poenta u „Alanu Fordu“ nego u „Alanu Fordu“ u Jugoslaviji, pa tekst dobija daleko više karaktera i smisla kada dođe do tog dela.
„Cvjećarnica“ se služi anegdotama, realnim događajima koji bezmalo izjednačavaju strip i stvarni život. Taj deo knjige je slikovit i glatko teče, mada ostavlja trag gorčine jer je zapravo sve to već viđeno nakon čitanja „Alana Forda“. Ali to nije do knjige nego do života. Međutim, kada na red dođe temeljnije tumačenje društvenih i kulturnoistorijskih okolnosti, ono što nije lično nego bi trebalo biti analitično, dolazi i dokaz da samo ljubav nekad nije dovoljna. Jer ima tu sudova – o sudbinskom toku naše istorije i kartama koje su nam dodeljene, o položaju crkve u odnosu na levicu i desnicu ili doživljenom kvalitetu dijalekta – za koje nisam znala da li predstavljaju retko genijalan esejistički trik ili treba da udarim glavom o sto od muke.
Po scenariju u kom su ta tumačenja ozbiljna, dolazimo do onog momenta kad autor pominje atmosferu kafanske rasprave na temu „kakav smo mi, bre, narod“. Samo što ovde nije u pitanju kafana koliko okupljanje starih drugara, kad posle četvrtog piva krene velika analiza društva i politike. Tada se vidi da interesovanje, to što ti je nešto blisko i što razmišljaš o tome, nije isto što i znanje. Nije sociologija fizika, ali zar je potrebno da ogrnem plašt Captain Obviousa i kažem da društvene nauke takođe imaju istraživački aparat? Analiza neke pojave nije isto što i pripisivanje univerzalnog važenja ličnom utisku. A vala nije ni ispaljivanje konačnih zaključaka o pojavama koje čini splet više činilaca nego što u toj izjavi ima slogova. To je za mene najsporniji element „Cvjećarnice“ – bila bi daleko kvalitetnija i autentičnija da ne odgriza više nego što može sažvakati, umesto što intimnu istoriju nažalost proizvoljno pokušava da uzdigne na nivo stručnog istraživanja.
A ako je u pitanju igra, onda je ovo majka svakog „Inceptiona“! O „Alanu Fordu“, svetu i likovima gde sve nekako može da prođe, ali je krajnje diletantski, piše se upravo u maniru da sve nekako može da prođe, ali je diletantski. Metoda ofrlje važi u oba slučaja, tako da uz malo dobre volje dobijamo situaciju da život imitira umetnost koja imitira umetnost koja imitira život. Jes’ nekako zabavno. Naročito s obzirom na to da bi knjizi em dobro došao lektor em te glava zaboli od svih ti sličica i balončića i zadebljanog comic sans fonta na bezmalo svakoj stranici.
A pošto sam pomenula slikovitost, sama „Cvjećarnica“ (u prvom predgovoru izdanju koje sam ja čitala) dobro ilustruje svoju boljku. Reč je o opravdanim i neopravdanim kritikama, a autor kritičarima poručuje da urade sami bolje. Takva zamena teza je mimo logike (kao discipline i misaone alatke) i nema šta da traži u analitičkoj argumentaciji. Ali dobro nagoveštava slabu tačku ove knjige: emotivno ispališ prvo što ti je na pameti, ma koliko da je tanko. Uostalom, „Cvjećarnica“ živi od primera: Ne znaš da delješ i testerišeš i zato nisi stolar (super, svestan si svojih sposobnosti!), ali to ne znači da ne možeš s pravom primetiti da je na onoj stolici tamo jedna nogara kraća.
„Cvjećarnica u Kući cveća“ ima duh i atmosferu drugarskog ćaskanja na zidiću uz pivo: ad hoc tumačenje u kom svako ima svoje viđenje, ali mi to svakako samo onako otprilike. I mogu zamisliti dve situacije u kojima bi odlično funkcionisala. Jedna je da imaš 13, 14, 15 godina i da si, uz mnogo pažnje i ljubavi, od mame, tate ili kog li već starijeg rođaka dobio njihovu staru kolekciju kultnog stripa na upoznavanje. Tu bi napomene nekoga „sa strane“ kao lagani uvod, i uz odličnu triviju koju „Cvjećarnica“ nudi, bile sjajne. Druga je da si i sam veliki ljubitelj „Alana Forda“ i da u svoj toplini uspomena i proživljenog želiš vlastitim utiscima i onome šta je strip tebi značio (ili ti znači) da dodaš i nečije tuđe zajedničko putovanje sa Grupom TNT. E to je „Cvjećarnica“.
„Cvjećarnica“ nastoji da izbalansira vrlo ličan, emotivan doživljaj ovog stripa i analizu njegovih elemenata u društvenom i kulturnom kontekstu. Prvi korak je dobro i sistematično odabran: krećemo od samog stripa kao predmeta istraživanja. Ali ovaj uvod istovremeno zna da bude zamoran, jer za nevolju kao novinu obrađuje nešto je očigledno svakome ko je pročitao makar i prvi broj stripa. Jednostavno je predugačak, ništa drugo, pošto nekako ispada da se Captain Obvious dao u misiju otkrivanja rupe na saksiji što se tiče forme i elemenata komedije. Ali ovde nije poenta u „Alanu Fordu“ nego u „Alanu Fordu“ u Jugoslaviji, pa tekst dobija daleko više karaktera i smisla kada dođe do tog dela.
„Cvjećarnica“ se služi anegdotama, realnim događajima koji bezmalo izjednačavaju strip i stvarni život. Taj deo knjige je slikovit i glatko teče, mada ostavlja trag gorčine jer je zapravo sve to već viđeno nakon čitanja „Alana Forda“. Ali to nije do knjige nego do života. Međutim, kada na red dođe temeljnije tumačenje društvenih i kulturnoistorijskih okolnosti, ono što nije lično nego bi trebalo biti analitično, dolazi i dokaz da samo ljubav nekad nije dovoljna. Jer ima tu sudova – o sudbinskom toku naše istorije i kartama koje su nam dodeljene, o položaju crkve u odnosu na levicu i desnicu ili doživljenom kvalitetu dijalekta – za koje nisam znala da li predstavljaju retko genijalan esejistički trik ili treba da udarim glavom o sto od muke.
Po scenariju u kom su ta tumačenja ozbiljna, dolazimo do onog momenta kad autor pominje atmosferu kafanske rasprave na temu „kakav smo mi, bre, narod“. Samo što ovde nije u pitanju kafana koliko okupljanje starih drugara, kad posle četvrtog piva krene velika analiza društva i politike. Tada se vidi da interesovanje, to što ti je nešto blisko i što razmišljaš o tome, nije isto što i znanje. Nije sociologija fizika, ali zar je potrebno da ogrnem plašt Captain Obviousa i kažem da društvene nauke takođe imaju istraživački aparat? Analiza neke pojave nije isto što i pripisivanje univerzalnog važenja ličnom utisku. A vala nije ni ispaljivanje konačnih zaključaka o pojavama koje čini splet više činilaca nego što u toj izjavi ima slogova. To je za mene najsporniji element „Cvjećarnice“ – bila bi daleko kvalitetnija i autentičnija da ne odgriza više nego što može sažvakati, umesto što intimnu istoriju nažalost proizvoljno pokušava da uzdigne na nivo stručnog istraživanja.
A ako je u pitanju igra, onda je ovo majka svakog „Inceptiona“! O „Alanu Fordu“, svetu i likovima gde sve nekako može da prođe, ali je krajnje diletantski, piše se upravo u maniru da sve nekako može da prođe, ali je diletantski. Metoda ofrlje važi u oba slučaja, tako da uz malo dobre volje dobijamo situaciju da život imitira umetnost koja imitira umetnost koja imitira život. Jes’ nekako zabavno. Naročito s obzirom na to da bi knjizi em dobro došao lektor em te glava zaboli od svih ti sličica i balončića i zadebljanog comic sans fonta na bezmalo svakoj stranici.
A pošto sam pomenula slikovitost, sama „Cvjećarnica“ (u prvom predgovoru izdanju koje sam ja čitala) dobro ilustruje svoju boljku. Reč je o opravdanim i neopravdanim kritikama, a autor kritičarima poručuje da urade sami bolje. Takva zamena teza je mimo logike (kao discipline i misaone alatke) i nema šta da traži u analitičkoj argumentaciji. Ali dobro nagoveštava slabu tačku ove knjige: emotivno ispališ prvo što ti je na pameti, ma koliko da je tanko. Uostalom, „Cvjećarnica“ živi od primera: Ne znaš da delješ i testerišeš i zato nisi stolar (super, svestan si svojih sposobnosti!), ali to ne znači da ne možeš s pravom primetiti da je na onoj stolici tamo jedna nogara kraća.
„Cvjećarnica u Kući cveća“ ima duh i atmosferu drugarskog ćaskanja na zidiću uz pivo: ad hoc tumačenje u kom svako ima svoje viđenje, ali mi to svakako samo onako otprilike. I mogu zamisliti dve situacije u kojima bi odlično funkcionisala. Jedna je da imaš 13, 14, 15 godina i da si, uz mnogo pažnje i ljubavi, od mame, tate ili kog li već starijeg rođaka dobio njihovu staru kolekciju kultnog stripa na upoznavanje. Tu bi napomene nekoga „sa strane“ kao lagani uvod, i uz odličnu triviju koju „Cvjećarnica“ nudi, bile sjajne. Druga je da si i sam veliki ljubitelj „Alana Forda“ i da u svoj toplini uspomena i proživljenog želiš vlastitim utiscima i onome šta je strip tebi značio (ili ti znači) da dodaš i nečije tuđe zajedničko putovanje sa Grupom TNT. E to je „Cvjećarnica“.
November 24, 2024
Knjiga o Alanu Fordu je očito proizišla iz blogerskog improvizovanja, obiluje proizvoljnim hipotezama, a zasnovana je na neskrivenim ideološkim pristrasnostima. Kao takva ne može da ode dalje i dublje u analizi fenomena Alana Forda, a osim ideoloških stereotipa inpristrasnosti, sputavaju je intelektualna lenjost i diletantizam kakvi se nalaze i u samom stripu o kom Džamić govori. Ako je neko spreman da takav subjektivni pristup relativizuje kao kvalitet baš zato što je - subjektivan, ja svakako nisam. Upravo takvu subjektivnost smatram za najveći nedostatak knjige - da je subjekt koji ju je pisao suprotnih odlika, bila bi verovatno bolja čak i da je, jel, subjektivna.
Blogersko improvizovanje vidi se po čestim udaljavanjima od teme, površnim hipotezama koje ne mogu da izdrže ozbiljniju proveru, i labavoj strukturiranosti teksta, što je sve za efemernost blogerske konzumacije sasvim prigodno, ali se u knjizi i te kako vidi i, naravno, ne doprinosi kvalitetu. Iz lenjosti da se to popravi, jer za formu i za cilj od kojih se pošlo za takvim popravkama nema potrebe, VAŽNO JE DA RADI, dolazi i predvidljivost samog teksta.
Budući da se sastoji od lako razumljivih i dobro poznatih, samim tim opštih, mesta, te laičkog, a uzbuđenog, otkrivanja tople saksije i rupe na vodi, upućen čitalac veliki broj pasusa Cvjećarnice u Kući cveća može naprosto da preskoči, jer može osnovano da pretpostavi šta u njima piše. Recimo, euforično PAJ SAD kojim se, putem mistifikacije pisma od autora stripa, na kraju otkriva tobože ingeniozna ideja da likovi iz Alana Forda liče na likove iz komedije del arte... To je Džamiću mogao da kaže svaki bolji student FDU. Ali nije, jer one koji znaju za komediju del arte Džamić je otpisao kao "opskurne proučavaoce istorije teatra". Ti opskurni proučavaoci mogu maltene celo to poglavlje komotno da preskoče. O pričama da je Brixyjev prevod doprineo kvalitetu stripa da ne govorimo. To je baš bradata kafanska mudrost koju je i u vreme prvog izdanja bilo blam izgovoriti u ozbiljnom društvu čak i posle deset piva.
Ipak, osnovni problem je osnovna ideja knjige - teza da je Alan Ford bio popularan u Jugoslaviji jer su čitaoci u njemu prepoznali satiru vlastitog društva. Najpre, autor je svestan da je u pitanju italijanski parodijski strip koji govori o američkom kapitalizmu. Međutim, pošto se njegov ideološki stav temelji na dve pretpostavke - da je liberalni kapitalizam ipak najbolje uređenje a Zapad njegov najbolji primer, i da se samo o socijalističkim društvima može govoriti kao o društvima "nadrealne farse" - on, taman kao Broj 1, žonglira logikom i argumentima kako bi navukao argumente za svoju tezu. (Recimo, hladnokrvno se pređe preko toga da Italija jeste Zapad, ali se kaže "pa nije baš pravi Zapad, ona se tu malo provukla, samim tim...", i nastavlja se dalje žongliranje.) Ako se dođe do relativizatorske, ali ipak mnogo bolje ideje, da je reč o satiri svakog nekompetenentnog i licemernog društva, primeri takvih društava su za Džamića nekako uvek društva realnog socijalizma. Na kraju, nema ni anegdotalnog pokušaja da se dokaže da su jugoslovenski čitaoci u Alanu Fordu prepoznali vlastito društvo - čak ni neke neobavezne ankete među prijateljima i poznanicima. Nema, jer bi se cvijeće vjerojatno sasušilo, a rupe na saksiji zapušile. Ovako je lakše.
Istina, Džamić ponekad dođe blizu nekih solidnih a inovativnih teza o tome šta je zapravo Alan Ford i zašto je bio popularan u Jugoslaviji, međutim, umesto da ih istraži i testira, on brzo pređe na nešto drugo. Poglavlje o Magnusovom crtačkom stilu je vrlo dobro, i šteta što cela knjiga nije tako fokusirana na sam strip i što analiza nije tako pedantna i potkrepljena primerima. U 5. izdanju knjige, koje sam čitao, nalaze se i zanimljiv intervju sa sinom prevodioca Nenada Briksija, i još bolji intervju sa Slobodanom Šijanom o vrsti humora u njegovim filmovima i uticaju Alana Forda na taj humor, kao i bizarna priča o epizodi stripa sa Titom u glavnoj ulozi, kojoj je definitivno posvećeno mnogo više pažnje nego što zaslužuje, ali po sebi nije ni tako bezvredan, ako ništa, novinarski poduhvat.
U konačnici, međutim, reč je o površnom i po stilu raspričanom, ali po pitanju supstance šturom, pregledu nekih uobičajenih stvari o stripu Alan Ford. To sasvim sigurno ima nekog smisla čitati, ali je to što je. U knjizi tog tipa teško ćete doći do inspirativnih i dubljih uvida u temu - Cvjećarnica u Kući cveća je za Alan Ford otprilike ono što je neka malo duža reklama ili seansa tele-marketinga za proizvod koji se u njima preporučuje.
Blogersko improvizovanje vidi se po čestim udaljavanjima od teme, površnim hipotezama koje ne mogu da izdrže ozbiljniju proveru, i labavoj strukturiranosti teksta, što je sve za efemernost blogerske konzumacije sasvim prigodno, ali se u knjizi i te kako vidi i, naravno, ne doprinosi kvalitetu. Iz lenjosti da se to popravi, jer za formu i za cilj od kojih se pošlo za takvim popravkama nema potrebe, VAŽNO JE DA RADI, dolazi i predvidljivost samog teksta.
Budući da se sastoji od lako razumljivih i dobro poznatih, samim tim opštih, mesta, te laičkog, a uzbuđenog, otkrivanja tople saksije i rupe na vodi, upućen čitalac veliki broj pasusa Cvjećarnice u Kući cveća može naprosto da preskoči, jer može osnovano da pretpostavi šta u njima piše. Recimo, euforično PAJ SAD kojim se, putem mistifikacije pisma od autora stripa, na kraju otkriva tobože ingeniozna ideja da likovi iz Alana Forda liče na likove iz komedije del arte... To je Džamiću mogao da kaže svaki bolji student FDU. Ali nije, jer one koji znaju za komediju del arte Džamić je otpisao kao "opskurne proučavaoce istorije teatra". Ti opskurni proučavaoci mogu maltene celo to poglavlje komotno da preskoče. O pričama da je Brixyjev prevod doprineo kvalitetu stripa da ne govorimo. To je baš bradata kafanska mudrost koju je i u vreme prvog izdanja bilo blam izgovoriti u ozbiljnom društvu čak i posle deset piva.
Ipak, osnovni problem je osnovna ideja knjige - teza da je Alan Ford bio popularan u Jugoslaviji jer su čitaoci u njemu prepoznali satiru vlastitog društva. Najpre, autor je svestan da je u pitanju italijanski parodijski strip koji govori o američkom kapitalizmu. Međutim, pošto se njegov ideološki stav temelji na dve pretpostavke - da je liberalni kapitalizam ipak najbolje uređenje a Zapad njegov najbolji primer, i da se samo o socijalističkim društvima može govoriti kao o društvima "nadrealne farse" - on, taman kao Broj 1, žonglira logikom i argumentima kako bi navukao argumente za svoju tezu. (Recimo, hladnokrvno se pređe preko toga da Italija jeste Zapad, ali se kaže "pa nije baš pravi Zapad, ona se tu malo provukla, samim tim...", i nastavlja se dalje žongliranje.) Ako se dođe do relativizatorske, ali ipak mnogo bolje ideje, da je reč o satiri svakog nekompetenentnog i licemernog društva, primeri takvih društava su za Džamića nekako uvek društva realnog socijalizma. Na kraju, nema ni anegdotalnog pokušaja da se dokaže da su jugoslovenski čitaoci u Alanu Fordu prepoznali vlastito društvo - čak ni neke neobavezne ankete među prijateljima i poznanicima. Nema, jer bi se cvijeće vjerojatno sasušilo, a rupe na saksiji zapušile. Ovako je lakše.
Istina, Džamić ponekad dođe blizu nekih solidnih a inovativnih teza o tome šta je zapravo Alan Ford i zašto je bio popularan u Jugoslaviji, međutim, umesto da ih istraži i testira, on brzo pređe na nešto drugo. Poglavlje o Magnusovom crtačkom stilu je vrlo dobro, i šteta što cela knjiga nije tako fokusirana na sam strip i što analiza nije tako pedantna i potkrepljena primerima. U 5. izdanju knjige, koje sam čitao, nalaze se i zanimljiv intervju sa sinom prevodioca Nenada Briksija, i još bolji intervju sa Slobodanom Šijanom o vrsti humora u njegovim filmovima i uticaju Alana Forda na taj humor, kao i bizarna priča o epizodi stripa sa Titom u glavnoj ulozi, kojoj je definitivno posvećeno mnogo više pažnje nego što zaslužuje, ali po sebi nije ni tako bezvredan, ako ništa, novinarski poduhvat.
U konačnici, međutim, reč je o površnom i po stilu raspričanom, ali po pitanju supstance šturom, pregledu nekih uobičajenih stvari o stripu Alan Ford. To sasvim sigurno ima nekog smisla čitati, ali je to što je. U knjizi tog tipa teško ćete doći do inspirativnih i dubljih uvida u temu - Cvjećarnica u Kući cveća je za Alan Ford otprilike ono što je neka malo duža reklama ili seansa tele-marketinga za proizvod koji se u njima preporučuje.
August 30, 2013
Neobjektivnih pet zvjezdica za čisto uživanje u priči i podsjećanje na ove fenomenalne likove uz koje sam odrasla. Knjiga je u dijelovima napisana tonom kafanske rasprave sa "naučnim" podjelama koje nemaju (skoro) nikakvog uporišta u stvarnosti, ali upravo takva savršeno oslikava mentalitet koji stremi da objasni. Pročitano u jednom dahu. I kudos dizajneru.
February 11, 2013
Odlično, odlično, odlično!
Lazare Džamiću, hvala tvojoj tati i mami što su te... Uglavnom. Uživao sam čitajući knjigu. A pol vremena sam se JEŽIO.
Kao prvo, pisana je duhovito, naučno-popularno, ali ne podilazi publici - koristi terminologiju teorije umjetnosti i sociologije nepretenciozno, pametno, i u dobroj mjeri. Knjiga je iskrena.
I što je najbitnije, otkriva niz sitnih mudrosti koje su nam cijelo vrijeme stajale pred očima - jedan istinski inovativan rakurs mentaliteta balkanskog poluotoka, kaleidoskop smijeha i gorčine, pogonsko gorivo ljudi općenito.
Paralelizam sa Alanom Fordom nije nimalo nategnut - tamo gdje i je, autor to otvoreno priznaje. Istinsko uživanje je analiza tradicionalnog pristupa farse, parodije i nadrealnog - od grčkog antičkog teatra i njihovih suvremenika preko talijanske pučke derivacije poznate kao Commedia del' Arte - koja je bila osnovni uzor talijanskom strip crtaču za ideju Alana Forda.
Dodiruje se i epohe u kojoj je cijela priča nastala - hladnoratovska špijunaža, kritika društvenih i socijalnih uređenja velikih blokova, prodor anti-junaka na stripovsku i filmsku scenu epohe, od Inspektora Kluzoa kao anti-bondovskog junaka, preko fellinijevskog izrazito talijanskog neorealizma, preko gega skupine u seriji "Alo alo" do (zar ste sumnjali) kultnog filma "Maratonci trče počasni krug".
Autor je značajno klimnuo glavom i prema apeninskom poluotoku i sličnostima njegova mentaliteta balkanskom - znate na šta mislim, a ako ne, pogledajte na YouTube-u video "EU vs. Italy", bit će vam jasno.
Poglavlje je posvećeno i jeziku i čovjeku koje neusporedivo više napravio za prijateljstvo među južnoslavenskim narodima nego bilo koji političar u zadnjih 40 godina - to je Nenad Brixy, prevoditelj stripa. Percepcija kako jedan određeni jezik, dijalekt ili naglasak zvuči u drugom uhu (recimo arhaični hrvatski srpskom slušatelju/čitatelju) je hvale vrijedna opservacija i dodatni naboj apsurdnom humoru stripa koji je jedan prosječni Jugoslaven upijao kroz vlastite leće.
Za kraj, spomenut ću grafičko uređenje knjige - prepuna je slika iz stripa, tip slova za poglavlja i istaknute dijelove teksta je stripovski, pretjeran, a sve to na taj način da knjiga ipak ne djeluje kao kičeraj. Dobar posao, dečki.
Cijena? Prava sitnica!
Lazare Džamiću, hvala tvojoj tati i mami što su te... Uglavnom. Uživao sam čitajući knjigu. A pol vremena sam se JEŽIO.
Kao prvo, pisana je duhovito, naučno-popularno, ali ne podilazi publici - koristi terminologiju teorije umjetnosti i sociologije nepretenciozno, pametno, i u dobroj mjeri. Knjiga je iskrena.
I što je najbitnije, otkriva niz sitnih mudrosti koje su nam cijelo vrijeme stajale pred očima - jedan istinski inovativan rakurs mentaliteta balkanskog poluotoka, kaleidoskop smijeha i gorčine, pogonsko gorivo ljudi općenito.
Paralelizam sa Alanom Fordom nije nimalo nategnut - tamo gdje i je, autor to otvoreno priznaje. Istinsko uživanje je analiza tradicionalnog pristupa farse, parodije i nadrealnog - od grčkog antičkog teatra i njihovih suvremenika preko talijanske pučke derivacije poznate kao Commedia del' Arte - koja je bila osnovni uzor talijanskom strip crtaču za ideju Alana Forda.
Dodiruje se i epohe u kojoj je cijela priča nastala - hladnoratovska špijunaža, kritika društvenih i socijalnih uređenja velikih blokova, prodor anti-junaka na stripovsku i filmsku scenu epohe, od Inspektora Kluzoa kao anti-bondovskog junaka, preko fellinijevskog izrazito talijanskog neorealizma, preko gega skupine u seriji "Alo alo" do (zar ste sumnjali) kultnog filma "Maratonci trče počasni krug".
Autor je značajno klimnuo glavom i prema apeninskom poluotoku i sličnostima njegova mentaliteta balkanskom - znate na šta mislim, a ako ne, pogledajte na YouTube-u video "EU vs. Italy", bit će vam jasno.
Poglavlje je posvećeno i jeziku i čovjeku koje neusporedivo više napravio za prijateljstvo među južnoslavenskim narodima nego bilo koji političar u zadnjih 40 godina - to je Nenad Brixy, prevoditelj stripa. Percepcija kako jedan određeni jezik, dijalekt ili naglasak zvuči u drugom uhu (recimo arhaični hrvatski srpskom slušatelju/čitatelju) je hvale vrijedna opservacija i dodatni naboj apsurdnom humoru stripa koji je jedan prosječni Jugoslaven upijao kroz vlastite leće.
Za kraj, spomenut ću grafičko uređenje knjige - prepuna je slika iz stripa, tip slova za poglavlja i istaknute dijelove teksta je stripovski, pretjeran, a sve to na taj način da knjiga ipak ne djeluje kao kičeraj. Dobar posao, dečki.
Cijena? Prava sitnica!
May 6, 2014
Nisam neki veliki ljubitelj Alana Forda
citao sam ga dosta u mladosti, ali najvise jer bio je dostupan (slicno vazi i za Mister No, Komandanta Marka, Marty Misteriju itd)
medjutim ova studija je uradjena odlicno, fenomen vredan paznje i pomena
jer nigde se nije toliko masovno uvukao kao u SFRJ i toliko odjeknuo i u mainstream kulturi
citao sam ga dosta u mladosti, ali najvise jer bio je dostupan (slicno vazi i za Mister No, Komandanta Marka, Marty Misteriju itd)
medjutim ova studija je uradjena odlicno, fenomen vredan paznje i pomena
jer nigde se nije toliko masovno uvukao kao u SFRJ i toliko odjeknuo i u mainstream kulturi
January 22, 2022
hahaha ma meni ovo maaalčice šturo, ali jako medeno; šturo, hoću reći, ako neko očekuje legitimno sociološko istraživanje, neće ga dobiti (i nije da nema tog aspekta, ali nije fokus na tome). ovo je više neko nostalgično podsećanje na omiljene likove iz detinjstva, što je meni i više nego odgovaralo, jer je džami�� verodostojno u reči pretočio ono što sam i sama osećala, a nisam znala da opišem;
February 14, 2021
Jedna od boljih knjiga o fenomenu AF na našim prostorima, sa jakim autorskim pečatom i brdom zanimljivih ideja. Džamićeva teza je da je strip Alan Ford rezonovao dobro sa (post)YU jer mi inače živimo u "nadrealnoj farsi". Polazeći od ličnog iskustva i intuicije, autor prilazi temi AF kao kulturolog, međutim priključiću se grupi kritičara koja smatra da ovako ambicioznoj knjizi i iznetim tezama nedostaje uporište u referencama. Ali i pored toga, smatram da je Džamić uspeo da ubode prstom u oko.
Možda će nekome smetati još jedna priča o Alanu Fordu koja ima u sebi dozu nostalgije i kao što je izneto u jednoj od ranijih prikaza knjige, što "ima duh i atmosferu drugarskog ćaskanja na zidiću uz pivo". Taj ton mislim da je doprineo popularnosti knjige i ne predstavlja loš način komunikacije istraživačkih ideja. Jedna od meni najvećih zamerki je esencijalizacija "našeg mentaliteta", kao da se radi o usudu ili autokolonizaciji, umesto da celu stvar malo posmatramo kroz prizmu kulture koja se ipak menja i koja ne može 100% da obuhvati sve "nas".
Svakako, preporuka za čitanje!
Možda će nekome smetati još jedna priča o Alanu Fordu koja ima u sebi dozu nostalgije i kao što je izneto u jednoj od ranijih prikaza knjige, što "ima duh i atmosferu drugarskog ćaskanja na zidiću uz pivo". Taj ton mislim da je doprineo popularnosti knjige i ne predstavlja loš način komunikacije istraživačkih ideja. Jedna od meni najvećih zamerki je esencijalizacija "našeg mentaliteta", kao da se radi o usudu ili autokolonizaciji, umesto da celu stvar malo posmatramo kroz prizmu kulture koja se ipak menja i koja ne može 100% da obuhvati sve "nas".
Svakako, preporuka za čitanje!
July 13, 2018
"Lazar has used his vast experience in the communication field to write a remarkable study on cultural impact that this comic book had on Yugoslav people. Its farcical, satirical critique of the political systems that ruled, the depraved and the portrayal of these depraved people and their dilettantism in their every day attempt to survive is shown through, what seem to be, light reading, something you read to relax. You may remember its eternal one liners long after you read it the first time but this comic book has that quality to get under your skin far quicker than anything else. Just because you know it, you see these situation every day, you understand what they are talking about."
For a full review, please follow:
http://www.ebritic.com/?p=474982
For a full review, please follow:
http://www.ebritic.com/?p=474982
September 21, 2020
Kao veliki fan Alana Forda, više sam očekivao od knjige. Na momente, pisac odlazi u dubiozu i ‘popunjava kvotu nepotrebnim pasusima’ (šta li?). S druge strane, daje zaista zrelu analizu likova, povezuje ih sa vremenom i prostorom u kojem smo živeli. Zaista, nisam o tome razmišljao kada sam ‘gutao’ AF, dok sam bio tinejdžer.
I sama činjenica sto sam knjigu završio nakon par godina čitanja nešto valjda kazuje o zanimljivosti knjige.
I sama činjenica sto sam knjigu završio nakon par godina čitanja nešto valjda kazuje o zanimljivosti knjige.
August 21, 2020
Ima nešto posebno alanfordovsko u izdanju u kojem u predgovoru piše kako je ono definitivno finalno izdanje, sve je obrađeno što se imalo obraditi i da slobodno možete pokloniti ono prvo izdanje...
i onda dođete do stranice na kojoj nedostaje par rečenica pa ih morate provjeriti u tom zastarjelom prvom izdanju.
Ako ste i čitali prvo izdanje, ovo je vrijedno čitanja samo zbog novih intervjua.
i onda dođete do stranice na kojoj nedostaje par rečenica pa ih morate provjeriti u tom zastarjelom prvom izdanju.
Ako ste i čitali prvo izdanje, ovo je vrijedno čitanja samo zbog novih intervjua.
January 14, 2022
Velikodušna trojka, samo zato što je ipak u pitanju Alan Ford, pa moram biti manje strog.
Nekako mi se čini da ovo nije knjiga za ljude koji poznaju Alana Forda, jer oni već znaju to što je autor zaključio i zapisao, ali ne bih da, poput autora, kažem "mi" kad treba da kažem "ja".
Savet čak i za najveće obožavaoce Alana Forda - ako niste čitali ovo delo, niste ništa propustili.
Nekako mi se čini da ovo nije knjiga za ljude koji poznaju Alana Forda, jer oni već znaju to što je autor zaključio i zapisao, ali ne bih da, poput autora, kažem "mi" kad treba da kažem "ja".
Savet čak i za najveće obožavaoce Alana Forda - ako niste čitali ovo delo, niste ništa propustili.
September 26, 2013
Ne može netko napisati knjigu o recepciji Alan Forda u ex-YU, umotati ju u paket kritičarskih i kulturoloških praksi a da mu onda ne dam sve zvjezdice. Ne kažem da je to objektivno, sasvim sigurno nije jer nisam bio objektivan dok sam čitao knjigu Lazara Džamića. Iako bi mu se dalo naći zamjerki čovjek je napisao knjigu kakvu ste, ako ste fanovi Alana Forda, oduvijek htjeli imati u rukama. Da, zbilja... zašto je Alan Ford funkcionirao (i funkcionira) kako u bivšoj državi tako i onima koje su iz nje proizašle a (osim u domicilnoj Italiji) nije funkcionirao nigdje drugdje?
Sjećamo se Nosonje iz "Smogovaca" i referenci na Alana Forda, ima ih i Duško Kovačević u "Maratoncima" i "Nadrealisti"... ali još više se sjećamo svih onih intimnih trenutaka kad nam je Alan Ford predstavljao odmor i eskapizam od balkanske (a onda i tranzicijske) svakodnevnice.
Da, sve zvjezdice Džamiću za to što je sjeo i napisao knjigu a nije samo kao mnogi ljudi koje znam pričao o tome "kako bi ju trebalo napisati." Mi smo zaista živjeli, ali i živimo Alana Forda. Zato neću previše kritizirati. Nema smisla. Kritika bi ionako postala karikatura.
Knjiga za prisjećanje i uživanje. Svatko tko je čita doživjet će je na svoj način. A načinu se, kao ni sjećanju, ne prigovara ni na formi ni na izgledu.
Sjećamo se Nosonje iz "Smogovaca" i referenci na Alana Forda, ima ih i Duško Kovačević u "Maratoncima" i "Nadrealisti"... ali još više se sjećamo svih onih intimnih trenutaka kad nam je Alan Ford predstavljao odmor i eskapizam od balkanske (a onda i tranzicijske) svakodnevnice.
Da, sve zvjezdice Džamiću za to što je sjeo i napisao knjigu a nije samo kao mnogi ljudi koje znam pričao o tome "kako bi ju trebalo napisati." Mi smo zaista živjeli, ali i živimo Alana Forda. Zato neću previše kritizirati. Nema smisla. Kritika bi ionako postala karikatura.
Knjiga za prisjećanje i uživanje. Svatko tko je čita doživjet će je na svoj način. A načinu se, kao ni sjećanju, ne prigovara ni na formi ni na izgledu.
June 12, 2019
Posle Jelene teško je napisati još koju dobru primedbu toj knjizi. S druge strane, šta ona uopšte može da zna o Alanu Fordu. To nije bio strip za klinke nit su one bile za Alana Forda. Meni, ostarelom klincu bilo je sasvim zanimljivo, čak prijatno čitati lično razmišljanje o tobožnjem mitu i sveobuhvatni simbolici tog nekad veoma dragog mi stripa. Na kraju se pitam da li su Nemci smatrali interesantnim fenomen omiljenosti AF u SFRJ ili im se činilo zanimljivije razmišljanje autora o našim ljudima, narodima i prostorima nekad i danas.
July 12, 2016
Sjajna studija o fenomenu stripa "Alan Ford" u nasim krajevima, koji je, zajedno sa "Maratoncima...", "Indexovim radio pozoristem", "Top listom nadrealista", "Balkanskim spijunom", "Radovanom..." i slicnima, postao deo naseg zargona i kulturno pletivo citavih generacija.
March 19, 2014
Možda i subjektivnih pet komada, ali ovo je ipak kvalitetna i jedinstvena rasčlamba stripa koji je imao veliki udio u mome oblikovanju u osobu kakva danas jesam.
Read
January 14, 2016rthgfhdhg
Displaying 1 - 16 of 16 reviews