Many works, including Siddhartha (1922) and Steppenwolf (1927), of German-born Swiss writer Hermann Hesse concern the struggle of the individual to find wholeness and meaning in life; he won the Nobel Prize for literature in 1946.
Other best-known works of this poet, novelist, and painter include The Glass Bead Game, which, also known as Magister Ludi, explore a search of an individual for spirituality outside society.
In his time, Hesse was a popular and influential author in the German-speaking world; worldwide fame only came later. Young Germans desiring a different and more "natural" way of life at the time of great economic and technological progress in the country, received enthusiastically Peter Camenzind, first great novel of Hesse.
Throughout Germany, people named many schools. In 1964, people founded the Calwer Hermann-Hesse-Preis, awarded biennially, alternately to a German-language literary journal or to the translator of work of Hesse to a foreign language. The city of Karlsruhe, Germany, also associates a Hermann Hesse prize.
Dokolica je, kako bi Rasel otprilike rekao, najbitnija da bi se stvorilo nešto dobro.
„Umetnost dokolice“ sačinjavaju eseji pisani tokom više od tri decenije. Teme kojih se najčešće dotiče jesu karakteristične Heseove – putovanje i usamljeništvo, okrenutost ka istočnjačkoj filozofiji i tema prirode.
Kao prvenstveno pesniku, a pomalo i slikaru, iako je istim počeo da se bavi tek sredinom svog života, Heseovo oko je naštimano na detalj, a ruka na hvatanje i zapisivanje momenata. Zato je i bitan esej „O uživanju u lepotama prirode“(1908) u kojem negativno govori o „slikarskom“ pogledu na prirodu, kao onom koje je po njemu, jednostrano, siromašno i u svrhu iskorišćavanja prirode.
Kako su tekstovi stvarani u širokom opsegu vremena, neizbežno je uočiti i transformaciju autora. Eseji napisani nakon rata, mnogo su pesimističnije nastrojeni. Refleksije retko prolaze bez doze žala, bilo ka davno izgubljenim predmetima, ili živim bićima. Tako, u eseju veselo nazvanim „U proleće“(1920), govor: „Moja žeđ se grčevito hvata za znake prolaznosti, za zemlju i vodu i svelo lišće.“
Naravno, iz današnjeg ugla, pomalo nenamerno komično zvuče pridike o „divljim orgijama industrije i trgovine“ pred Božić ili one o preterano užurbanom gradskom životu (oba eseja iz 1928). Ovi uvidi barem zato služe kao podsetnik o večitom vraćanju istog, kao i o čovekovoj potrebi za romantizovanjem prošlosti.
Hese, kao večiti usamljenik (ili možda bolje rečeno svojevoljni izopštenik?) u nekoliko navrata pokušava da se osvrne na jedinstvo usamljenog čoveka sa prirodom koja ga okružuje. Neizbežno mi je, na ovom mestu, kada su već ove teme dotaknute, da pokušam da napravim paralelu između „Umetnosti dokolice“ i Hamvaševog „Mađarskog Hiperiona“. Iako je malo verovatno da su njih dvojica ikada imali zajednički kontakt, eseji iz obe knjige nastaju u relativno slično vreme, i dotiču se, okvirno, sličnih tema. Za razliku od lutajućeg Hesea, Hamvašev Hiperion je iskonski jedno s prirodom. On, koji je iz svoje osame i tuge iznedrio sopstvenu vedrinu, predstavlja pravu sliku onoga što je Hese u svojim razmatranjima tek zagrebao.
Ce livre contient une collection de textes écrits par Hermann Hesse, tout au long de sa carrière, dans lesquels il s'adresse directement au lecteur, sur un ton de causerie, pour développer ses opinion sur des sujets divers, comme par exemple l'art, les promenades ou les voyages, et comment en profiter vraiment. J'ai beau essayer, je n'arrive jamais à être accroché par cet auteur, sans doute car son mysticisme me rebute. Je n'aime pas non plus le coté artiste incompris, qui vit comme isolé au milieu du monde, et qui râle car c'était mieux avant. Ça n'est pas désagréable à lire ou mal écrit, et certaines réflexions sont pertinentes, mais arrivé à la fin, j'ai l'impression qu'il ne m'en reste rien de solide.
C'est ma première lecture d'Hermann Hesse et j'ai été conquise par le vocabulaire précis et poétique, par les longues phrases pleines de sens, par ces instants décris avec justesse. Certains tableaux sont encore d'actualité, une centaine d'année après leur écriture! J'ai aimé lire à haute voix certains textes et j'ai savouré ce roman comme on le fait d'un précieux élixir.
Before reading this book, Hermann Hesse always felt to me like the least interesting person behind the author among those classic writers you always inevitably stumble on in the world of literature. After some 8 years reading this one (with long pauses) I feel it stronger then ever before. By writing this short lines I have to remember the feeling of uneasiness I just had a couple of hours ago, when a jehovahs witness dude somehow managed to enter my building and knock at my door. Reading this book felt at times like inviting such a dude to come in. Like I was feeding someones pathological propensity to believe he is unconditionally to be taken serious. I hope the passage where Hesse writes he hates visiting people remains true. If his spirit ever happens to show up, I hope it finds me at the very moment I give in to some sort of anthropological curiosity and invite the jehovah dude for a coffee: "sorry HH, I'm kinda busy here. You might wanna knock at Mrs. Schneider. The grandma loves the likes of Paulo Coelho and yourself".
Muy interesante compilación de artículos y textos de Hesse sobre temas relacionados al ocio: viajes, caminatas, contemplación, mariposas, paisajes, actividades, etc. Y entre ellas hay muchas valiosas, bellas y de cierta complejidad, pero también hay otras bastante simples y sin ninguna búsqueda de ser algo más de lo que es. Pero en general es interesante porque se puede escarbar un poco más allá de la mente del autor, su pensamientos, dudas y temas base de su narrativa.
Knjiga za tiste, ki se želijo napojiti z idealizmom, nahraniti svojo romantično dušo, se vsaj v branju pokloniti pristnim in starinskim vrednotam in najti uteho v sebi ter lepih stvareh okrog nas. Spet sem dobil občutek, da je Hesse pravi avtor predvsem za odraščajoče in za starajoče bralce. Morda še za tiste, ki jim je dano presanjati se skozi celo življenje. :-)
Un des plus beaux livres que j’ai eu la chance de découvrir. Très bien traduit, tous les artistes qu’ils soient peintres, comédiens, auteurs, chanteurs devraient lire ce livre. Pour y retrouver du réconfort, de la force et pour se rappeler pourquoi ils font ce métier. Une ode à la nature, à la vie, aux choses simples et oubliées. Magnifique ♥️
"Da u suštini nisam izuzetno radan čovjek, kako bih došao na ideju da izmislim hvalospjeve i teorije dokolice. Rođeni, genijalni dokoličari nikada ne rade tako nešto."
Pred nama je zbirka razmišljanja, kraćih pripovjedaka i sjećanja meni najdražeg nobelovca Hermana Hessea. Za one koji ne znaju, termin dokolica označava lijenost. No, Hesse nije lijenčario. Pisao je velika djela koja se čitaju dugo nakon njegove smrti. Herman nije bio mizantrop, ali je izbjegavao ljude. Volio je svoju samoću i mir. Iznoseći vlastita sjećanja i razmišljanja u ovoj knjizi pisac nam postavlja nekoliko pitanja: -Jesmo li ikad zadovoljni? -Zašto stavljamo materijalno ispred duhovnog? -Znamo li ko smo mi uistinu i šta želimo?
Knjiga mi se svidjela. Ja volim djela Hermana Hessea i ovu knjigu preporučujem svim ljubiteljima njegovih djela. Kroz ovu knjigu bolje ćete upoznati pisca.
Citati: "Svako od nas u svakodnevnom ličnom doživljavanju stiče poznato iskustvo da nam nijedan odnos, nijedno prijateljstvo ne ostaju vjerni i pouzdani ako im nismo dali dio sopstvene krvi, ako im nismo dali ljubav i život, žrtve i borbe. Svako je doživio i svako zna kako je lahko da se zaljubi, a kako je teško i lijepo da se zaista voli. "Ko je makar jedan jedini put ostvario u sebi visoke misli, ko je nekom saznanju prinio žrtvu, izašao je iz kruga uživalaca i pripada onima kojima će njihovo duhovno bogatstvo u svakoj situaciji ostati vjerno i samo njihovo. "Nijedan čovek nije toliko siromašan da ne može jednom na dan da pogleda u nebo i da se sjeti neke dobre misli pune života." "Karakter čovjeka se neskriveno ispoljava tek u teškim životnim sitaucijama. Tako se i odnos pojedinca prema duhovnom ili savršenom, prema onome što ne može da se okusi ili uhvati, u svojoj istinitosti i pravoj vrijednosti pokazuje tek tada, kada su uobičajeni oslonci spoljašnjeg života oslabljeni ili uzdrmani."
Si vous recherchez une lecture douce, posée, qui vous fera prendre un instant pour réfléchir à la bêtise qui nous entoure et surtout au moyen de guérir de cette folie, alors vous êtes au bon endroit. Ce livre est une sorte de recueil rassemblant de courts textes et articles écrits par l’auteur sur plus de vingt ans. Les sujets sont variés, allant de la simple observation d’une scène quotidienne jusqu’à une lettre pour une cantatrice, et tout cela en passant par un article pour donner l’envie de voyager. Tout y est bienveillant, gentil, doux. Mais ce qui est le plus important, c’est la façon dont ce livre devient une respiration tranquille dans ce monde au rythme effréné. Hermann Hesse propose une réflexion sur le temps, et plus précisément, sur l’art de prendre son temps. Alors que tout va vite, que nous devons toujours faire plus, gagner plus, être disponible à toute heure du jour ou de la nuit, on nous propose ici d’arrêter pour quelques instants. Pourquoi ne pas réfléchir à la beauté du moment présent? Pourquoi ne pas accepter de rater, de se tromper ou bien simplement de respirer? Un petit éloge, non pas de la paresse, mais du calme et de la paix intérieure qui fait du bien.
Grand amateur d'Hermann Hesse, je suis déçu par cet ouvrage dans lequel l'auteur fait beaucoup de jugements à l'emporte-pièce et de considérations négatives. Il manque aussi une certaine philosophie dans ses réflexions. Je m'attendais à beaucoup mieux.