Čim se pojavi neka nova perspektiva u proučavanju književnosti, odmah ide kod Šekspira kao na nužnu literarnu carinu, na proveru i potvrdu. I to tako verovatno treba da bude, retko ko ima rezonantnu moć dovoljno jaku da odjekuje i dan-danas. To je književna svežina koja može da se smesti samo u hvalospeve: onda kada je najbolji, čini se da nas je Šekspir izmislio. „Nas” kao decu modernosti, šta god ko o modernosti mislio. Kategorije o kojima je Šekspir pisao čitaju nas uvek više nego što mi njih čitamo i ponekad pomislim da bi najbolje bilo da se svako stručno čitanje obustavi do daljnjeg. I kako to zna da biva sa književnošću, čitanje samog teksta dela se uglavnom zamenjuje ronjenjem u stručnoj, sekundarnoj literaturi – a samozaljubljene teorije u kombinaciji sa negovanjem karijera i groznu parolu „publish or perish” zahtevaju permanentno gomilanje. Nisam ja uopšte van te priče i upravo iz nje pišem – uz ljubav i razumevanje prema svim posvećenicima i uz svest o ne samo savremenim radnim i životnim okolnostima. Uz to, da me ekokritika posebno ne interesuje, pitanje je kad bih uopšte pročitao ovu knjigu i bez obzira na mnoge vredne, čak i vrlo lucidne uvide, ne mogu da se otmem utisku da je ovo samo još jedna solidna knjiga o Šekspiru, koja neke prošle uvide sa manje ili više uverljivosti potvrđuje, odnosno, opovrgava i to je to. Uzbudljivo je razmišljati o tome kako je horizont prirode upisan u Šekspirovo delo, međutim, za razliku od autora koji smatra da je ekokritika ekopolitika (38–39), prozivajući u tome, na primer, Džonatana Bejta, smatram da politička dimenzija ekokritike ne da nije obavezujuća, nego nije ni presudna (43). Ona nije nevažna, ali tumačenje književnosti kao poligona za ekološku akciju je, u najmanju ruku, smešno. Srećom, autor iako to zastupa, ne sluša samog sebe i ekokritičke teme osvetljava iz istorijskih, užefiloloških, kulturoloških i drugih perspektiva. Čak i iz studija izvora, što može da bude značajno nekome ko se interesuje za biblijsku književnost ili Ovidija. I možda se upravo u tom istorijskom sledu, koji je obogaćen iscrpnom kontekstualizacijom, nalazi najvažniji razlog za ekokritičko razmatranje Šekspira. Ne radi se o tome što je Šekspir bio prorok globalnog zagrevanja, protovegan ili hipster, nego što su ideje vezane za imaginiranje prirode bile u njegovom delu značajno preosmišljene. Šekspirovo vreme bilo je vreme dramatičnih promena – priroda se, postepeno, ne gleda više kao organizam, nego kao mehanizam, otkrivaju se novi svetovi, eksploatacija, globalizam i sumnja počinju da galopiraju. Uhvatiti višeslojni i protivrečni duh vremena je Šekspirov trijumf, koji verujem da se izmakao svakoj nameri. Ne deluje mi realno slika da je postojao plan da se tako nešto postigne – to se, prosto, dogodilo i tako treba da bude. Štaviše, da je nameravao, ne bi ni uspeo. Mi glavu lomimo zašto Hamlet okleva ili – za mene sada još zanimljivije, zašto Prospero kultiviše ostrvo na kome jeste, iako deluje da mu je povratak glavni motiv – a te nedoumice sigurno nisu izazvane namerom, nego divnim slučajem, kontrolisanom i pregnantnom ambivalencijom. I njome je sve obojeno, pa i predstavljanje prirode. S tim u vezi, može se napisati još sijaset ekokritičkih čitanja Šekspira, podjednako nezadovoljavajućih koliko i potrebnih.