Rakova obratnica

by Henry Miller, Antun Šoljan (Translator)

Genres: Classics

261 pages

Published January 1, 2006

About the author

Henry Valentine Miller was an American novelist, short story writer and essayist. He broke with existing literary forms and developed a new type of semi-autobiographical novel that blended character study, social criticism, philosophical reflection, stream of consciousness, explicit language, sex, surrealist free association, and mysticism. His most characteristic works of this kind are Tropic of Cancer, Black Spring, Tropic of Capricorn, and the trilogy The Rosy Crucifixion, which are based on his experiences in New York City and Paris (all of which were banned in the United States until 1961). He also wrote travel memoirs and literary criticism, and painted watercolors.

Reviews

[Sara Zovko · Rating 1 out of 5]

1934.godine kad je ova knjiga objavljena, vjerujem da su se mnogi našli uvrijeđeni i šokirani. Puno scena seksa, prostitutke, alkohol i sve ostalo, u ono doba bilo je nešto novo, nešto o čemu se ne priča i ne piše. Puno godina nakon, čitam i osjećam da mi stranica traje beskonačno.... meni Miller djeluje kao da se previše i namjerno trudi šokirati, djeluje mi neprirodno i pretjerano, kao netko tko je odavno trebao izaći iz puberteta, ali nije i nikada i neće.

[Nevena · Rating 5 out of 5]

// autentično uvrnuto slobodno tužno //

[Irena Pranjić · Rating 5 out of 5]

Prvi put sam čitala Henrya Millera i to nakon što sam o njemu neku sliku stvorila iz dnevničkih zapisa Anais Nin. U prvih dvadesetak stranica Rakove obratnice nisam bila previše oduševljena s knjigom i pomislila sam kako mi se više svidio iz njenog rakursa nego kad govori sam za sebe. Djelovao mi je na prvu kao da boluje od adhd-a i njegov pristup seksualnosti činio mi se zidarski vulgaran no kasnije su oba „problema“ nestala, ili sam se ja možda i navikla na njih.

Cijela knjiga na kraju mi se činila divnom, ne zbog radnje ili motiva već upravo zato što je pokazala da dobar pisac može divno pisati čak i kad nema zadatak prepričati neku bitnu radnju ili obraditi neku jako važnu temu. Njegova knjiga govori o njegovom životu u Parizu koji je prošaran skitnjom, pičkama (tako ih on zove), gladovanjem, druženjem sa cijelom lepezom različitih likova i povremenim namještenjima odnosno zaposlenjima. U svemu tome nema nekog bitnog zapleta i raspleta, no impresije pojedinih događaja ili mjesta koje je posjetio navode ga na bujicu zanimljivih riječi, misli, opažanja i sve to stvara lijepu cjelinu čiji je tok prirodan, poput njegova životnog ritma ili toka rijeke Siene koju često opisuje u romanu.

Između ostalog, knjiga mi je zanimljiva i kao svojevrsni uvid u duh vremena u kojemu je nastala. Iznenadilo me koliko je bio slobodniji po pitanjima seksualnosti u odnosu na sadašnje vrijeme, a istovremeno sam sretna što u današnje doba više nema toliko puno buha, stjenica, sifilisa, tripera i sličnih pošasti. Ne zaboravimo spomenuti, i prijevod mi se čini odličnim, baš ni na jednom mjestu nisam osjećala da nešto škripi s rečenicama.

Evo najdražih odlomaka:

"Svi sad sjede na rubu sjedala - bubnjevi su ih probudili. Ponadao sam se, kad su bubnjevi počeli, da će nastaviti vječno. Bilo je u tome nešto patetično i mogao nas je otjerati u čisto ludilo, Ravel, da je htio. Ali Ravel to nije učinio. Kao da se sjetio usred akrobacija, da na sebi ima frak. Suspregnuo se. Velika greška. Umjetnost se sastoji u tome da se ide do kraja. Ako počneš s bubnjevima, moraš završiti s dinamitom ili TNT-om."

„...U toj galeriji ima nešto tako fantastično, tako neskladno, da se čovjek neizbježno podsjeti na veliki mrijest hramova koji se protežu od Himalaja do vrha Ceylona, golemu zbrku građevina neusporedive ljepote, au isto vrijeme monstruoznu, odvratno monstruoznu, zbog toga što je ta plodnost koja ključa i kipi u bezbroj ogranaka jedne zamisli, čini se, iscrpila i samo tlo Indije.„

„...Tek kasnije, kad se nađem u galeriji slika na Rue de Seze, okružen Matisseovim muškarcima i ženama, osjećam da sam opet privučen na prava područja ljudskog svijeta. Na pragu one velike dvorane, gdje zidovi sada plamte, zastajem na trenutak da se oporavim od udarca koji čovjek doživljava kad se uobičajeno sivilo svijeta razdire i zapljusne ga boja života u pjesmi i glazbi. Nalazim se u svijetu tako prirodnom, tako potpunom, da sam izgubljen. Imam dojam da sam zaronio u sam koloplet života, da se nalazim u žarištu, s kojega god mjesta, položaja ili stava motrio.„

„Samo oni koji mogu otvoriti svoje utrobe svijetu, znadu prevesti ono što im je u srcu.“

„...Ono što se naziva njihovim „pretjeranim kompliciranem“, moj je par rukava: to je znak borbe, to je sama borba na kojoj su napete sve strune, aureola i atmosfera neskladnog duha. Ako mi pokažete čovjeka koji se izražava savršeno, neću vam reći da nije velik, ali ću vam reći da me ne privlači... nedostaje mu ono nešto što stvara prepreke. Kad razmišljam da je zadaća koju umjetnik implicite zadaje samome sebi oboriti postojeće vrijednosti, stvoriti od kaosa oko sebe vlastiti poredak, zasijati raskol i vrenje tako da se emocionalnim oslobođenjem oni koji su mrtvi mogu povratiti u život, tako se s radošću obraćam velikima i nesavršenima. Njihova me konfuzija hrani, njihovo je mucanje božanska glazba za moje uši. „

„...Tada, čvrsto se postavivši na noge, zbacuje glavu i pije vino jednim jedinim dugim gutljajem. Meni se čini kao da slijeva rubine u ždrijelo. Izgleda gotovo kao da ispija talog ljudske samilosti, kao da se sva ljubav i sućut na svijetu mogu progutati ovako, u jednom gutljaju – kao da je to sve što se može iscijediti, dan za danom.“

[Daniel Radočaj · Rating 3 out of 5]

Knjiga ima genijalnih poglavlja, međutim, vrlo je slaba njihova povezanost, zapravo su isprekidana "dosadnjikavim" razmišljanjima zbog čega se stvara dojam da je tekst imao vise razloga postati zbirkom kratkih priča, negoli romanom.

[Tereza · Rating 4 out of 5]

Stil pisanja nenadmašan. Ali još moram odrasti za Millera. Na neki način.

[Darko Kovac · Rating 3 out of 5]

šteta što nema ocjena 3 i pol :)

[Staky · Rating 1 out of 5]

Pola zvezde, jer između konstantnih opisa kurvi i njihovog međunožja, znala se pronaći neka lepa rečenica (prirode, ne ljudi).