Prava je šteta što je Ji Fu Tuan skoro pa sasvim nepoznat u našoj sredini. Imajući u vidu njegov značaj za antropogeografiju i humanističku geografiju, to je pomalo neobično. Tuan je napravio pravi mali obrt u istoriji geografije, povezujući je sa antropologijom, filozofijom, arhitekturom, sociologijom, etologijom, istorijom, ali i književnošću. Ishod je samosvojna mešavina koja više ima veze sa Bašlarom ili Rikerom, nego, na primer, sa bilo kojim udžbenikom geografije.
Kako to uglavnom zna da biva sa velikim misliocima, ključne ideje se čine gotovo banalnim. Razlikovanje prostora (space) od mesta (place) ne deluje kao neko spektakularno otkriće i deluje prilično samorazumljivo. Ipak, ono što je zaista važno dolazi tek nakon uspostavljanja razlikovanja. Iako naizgled upućuju na isto iskustvo, prostor i mesto su umnogome suprotnosmerni – prostor je neodređeno , apstraktno označavanje predstavljanja sveta, dok je mesto njegov konkretizovani oblik. Prostor je sloboda, dok je mesto sigurnost. Prostor je potencijal, dok je mesto jedan od njegovih realizacija. Granice prostora i mesta nisu samo bitne sa teorijske, nego i sa praktične strane. Prostor je jedan i zajednički, međutim, mesto je ono što, na primer, ostaje zabeleženo na karti. Preovlađujući doživljaj (geografskog) prostora danas upravo predstavljaju karte, a svima je jasno da interakcija sa sredinom i čitanje pripadaju potpuno drugim životnim sferama. Dodir sa svetom se ne nalazi u mapi, već u bivanju-u-svetu. Pritom, ono što ostaje kao kartografska činjenica, može u izvesnom smislu biti efemerno, odnosno, zavisi od definicije prostornih odnosa ili vrste mape. Svaka mapa ima svoje prioritetne strukture i u svakoj možemo pronaći nešto što se izdvaja. Poltička, klimatska, saobraćajna, privredna i klimatska mapa nose drugačije istine. Odabirom imenovanja preobražavamo prostor u mesto – ali svako mesto može sobom nositi prostor koji se i dalje može raščlanjivati. Tuan se tako, poput autora „Poetike prostora” bavi prostorima intime, ali i emocionalno obojenom odnosu prema prostoru. Patriotizam, na primer, tu ima zanimljiv status. On je ujedno i ljubav prema prostoru i prema mestu – od neodređenosti do neposrednog doživljaja. Rodoljublje nije samo ljubav prema svom kraju, svojoj ulici, svom gradu, nego i ljubav prema nečem apstraktnom, što može da bude sasvim odvojeno od doživljaja. Imajući to u vidu, za uspostavljanje nacionalne samosvesti može biti presudno ono što potpuno odudara od svakodnevice – vezivanje za teritoriju u kojoj osoba nikada nije bila, niti će biti. To vezivanje može biti intenzivnije nego ono usmereno na neposredni komšiluk – što nam pokazuje da je susret sa prostorom uvek i susret sa pričom. To je nužan proces, bivanje u prostoru i proces pravljenja mesta od prostora, odvija se bez obzira na našu volju. Osvešćivanje te okolnosti nije sitnica.
Zato je Tuanova knjiga preplavljena citatima iz književnosti. Od taoizma do Maksima Gorkog, Joneska, Simon de Bovoar, Tenesija Vilijamsa i, recimo, V. S. Najpola – Tuanova književna mapa je fascinantna. Suština doživljaja se, tvrdi Tuan, ne nalazi u izračunjivim podacima, nego u književnosti. Ipak, ovo izdvajanje nije isključujuće ili obavezujuće – književna građa može biti korektiv geografskih istraživanja, koja bez konteksta doživljaja kakav je prisutan u umetnosti, ostaje uskraćena za važna zapažanja. U svetlu razvijanja samosvesti, Tuan iznova pokušava da temeljno rasvetli mrežu između prirode i kulture, gde bi geografija imala utemeljujuće mesto. Kultura jeste na ovaj ili onaj način organizacija prostora.
Od Hopi Indijanaca, Eskima, drevne Kine ili Hadrijanovog Panteona, sve do specifičnosti arhitekture tržnih centara u odnosu na ideju otvorenosti/zatvorenosti prema spoljašnjoj sredini, Tuan je uspostavio uzbudljivo putovanje kroz prostor i vreme.
Ne pripadaju samo pesnici "neprekidnoj svežini sveta", već i sveznalice.