Ovo je moj prvi susret sa Rasinom od kojeg sam možda očekivao više, odnosno očekivao sam više strasti na sceni, mada je to verovatno posledica činjenice da se Rasin gotovo uvek pominje u kontekstu pozorišta strasti, pa sam zbog toga umislio da ću kod njega naći scene brutalnosti, nasilja, mržnje itd. što sve naravno postoji, ali recimo da nisam očekivao ovoliki nivo suptilnosti, što je u neku ruku i prijatno iznenađenje. No, kako bilo ova tragedija poseduje ogromnu umetničku ubedljivost čemu doprinosi to što Rasin za temu uzima istorijske događaje koji se tiču Rima, odnosno odnosa među ljudima koji na ovaj ili na onaj način imaju udela u vrhovnim strkturama vlasti Rimskog carstva.
Glavni lik tragedije je Britanik, odnosno on je pokretač radnje, više nego što je glavni lik u klasičnom smislu te sintagme, budući da najviše mesta zauzima njegov oponent, brutalni rimski vladar Neron. Njih dvojica predstavljaju dve suprotne vrednosti u svetu ovog dela, Britanik je čist, jednostavan i plemenit, dok je Neron sve suprotno od toga, on je brutalni tiranin, opsednut sobom, narcis duboko prožet mržnjom i ljubomorom, zatvoren u sopstvenu predstavu moći koju misli da poseduje i duboko ubeđen da upravo toj moći odgovaraju svi ljudi oko njega. U kojoj meri je Neron obuzet svojim doživljajem sveta, najbolje govori činjenica da on želi da vlada srcima ljudi oko sebe, pogotovo Junijinim srcem koje gaji ljubav prema Britaniku. Neron nesposoban da podnese takav odnos između Britanika i Junije, koristi svoju moć da bi ucenio one koji ne samo misle, već i osećaju drugačije od njega. Ovo je klica tragičnog raspleta u ovom svetu. Jer i Junija i Britanik doživljavaju svet u drugačije od Nerona, što on želi da im skrati jednostavno zbog toga što oseća mržnju, ne prema Britaniku kao takvom, već prema njegovoj sreći, što uostalom i eksplicitno izgovara. Ovaj odnos pokreće niz zanimljivih pitanja, a prvo je da li je Neron uopšte sposoban da doživi, pa na kraju krajeva i da shvati tuđu sreću, jer da jeste, znao bi da opasnost po njegovu vlast ne predstavlja duševno stanje druge osobe koliko njegovo sopstveno i da je pre potrebno bojati se tuđih postupaka, ukoliko se već plaši da može izgubiti krunu, nego tuđih osećanja. U tom smislu, Neron je određen svojim doživljajem sveta, odnosno svojim duševnim stanjem i to u istoj meri u kojoj je to i Britanik, ovaj drugi je naravno dovoljno plemenit i jednostavan da ne može da prozre da mu Neron i Narcis, verni vladarev sluga, rade o glavi, već ih vidi u skladu sa onim što on sam jeste i uvek im iznova poklanja svoje poverenje, što će upravo izazvati tragične posledice.
Neronov strah je u nekoj meri opravdan, jer Agripina njegova majka, želi da na presto postavi Britanika, a da skloni svog sina Nerona nad kojim je izgubila svu kontrolu. Ona optužuje Bira i Seneku da s namerom žele da pokvare odnose između majke i sina, jer jednostavno ne žele da Agripina posredno vlada Rimom. Bir i Seneka bili su Neronovi vaspitači, Rasin se odlučio da Seneku izostavi iz ovog komada, a da Bira predstavi kao lika kojem nije sasvim jasno šta se zaista događa oko njega i koji ne želi da prihvati stvarnost koja se kosi sa njegovim uverenjima. No on ipak usepeva privremeno da uveri Nerona da je Britanik nevin, i ovaj privremeno odustaje od svoga plana, ali onda kada se Narcis nastupi sa svojom ulizivačkom retorikom koja je direktno usmerena ka Neronovoj taštini na površinu izbija sva tama koju ovaj nosi u sebi. Zanimljivo je ovde kako Rasin jednom malom liku daje toliku odgovornost, Narcis (koji se ne zove slučajno tako) potpaljuje Neronove sumnje koje je Bir privremeno uspeo da obuzda, a sve to čini iz sebičnih razloga iz jednostave želje da se dokopa moći. Narcis ovde funkcioniše kao Neronov odraz i kao takav on ima funkciju da obavlja one poslove koji su ispod vladarske časti, dakle ono što je tiranskoj vlasti neophodno da bi održala svoj poredak, a to je perfidno sprovođenje tiranskih ubeđenja, u krajnjoj liniji sprovođenje prljavih i zlih namera na kojima tiranski poredak opstaje, a koje sam vladar ne može da obavlja upravo zbog taštine i količine moći koja ga od ostatka sveta odvaja. U tom smislu Narcis čini sve što Neron izgovori, videći u njemu svoj odraz, odnosno svog idealnog sebe, onakvog kakvim se u krajnjoj liniji i zamišlja.
Još jedan lik je vredan pomena i on na svoj način pokreće celu tragediju. To je lik Agripine, Neronove majke koja je sina i dovela do vlasti, samo da bi sama mogla da vlada. Čini mi se je na ovaj komad primeljiva Deridina teza prema kojoj se lik majke nalazi uvek i svuda, ali je uvek skriven i uvek deluje posredstvom podsvesti. Mada, Agripina ovde nije skrivena i gotovo da ima otvorene pretenzije ka preuzimanju trona, ona pokušava da deluje na suptilan način ne bi li se dokopala vlasti. Upravo toga se Neron i plaši i čini se da je njegov suštinski strah uzrokovan ne toliko Britanikom koji uopšte nema težnje ka vladarskoj kruni, već pre Agripinom, odnosno znanjem da je upravo zahvaljujući njoj Neron došao na vlast i da vrlo lako ona može biti uzrok gubitka vlasti. (Valja imati na umu da je Neron zaista ubio Agripinu, što Rasin izostavlja iz svog komada, ali postavlja radnju tako da se na suprtonim stranama, suprotno od onih na kojima se nalaze Britanik i Neron, nalaze Agripina i Neron, ali sa razlikom što je odnos sina i majke suštinski obeležen težnjom da se ima moć i da se vlada, što nije slučaj u opozciji Neron Britanik, upravo zbog Britanikove pasivnosti prema vladarskoj stolici, što suštinski menja odnos između ova dva lika i održava ga u jednoj drugoj ravni.) U samoj suštini Neronove nesigurnosti, leži dakle odnos prema Agripini, koji je i uzrok Neronovog nepoverenja u samog sebe, odnosno u svoju moć, jer tamo gde je neprekidno potrebno dokazivati moć, njena održivosti je upitna, odnosno poredak koji ona uspostavlja je upitan.
U najširem smislu, možemo govoriti o majci kao uzroku tragedije u ovom komadu,tragedija koja pored toga povlači i druga pitanja, koja se tiču odnosa ljudskih osećanja i politike i onoga što iz toga proizilazi. Neron neosporno, šta god uzrokovalo njegovo ponašanje, pokušava da nametne svoja politička uverenja Britaniku i Juniji koji ne funckionišu u kontekstu tog sveta, odnosno oni Britanik i Junija postoje u kontekstu sveta kojim vlada Neron, ali ne dele njegove vrednosti, ne vode se istim idejama već jednostavno stoje od njega. Ovo pogotovo važi za Britanika koji je zbog svoje naivnosti uhvaćen u nemilosrdno kolo takvog sveta i koji će na kraju stradati jednostavno jer ne poseduje veštine potrebne da bi u takvom svetu mogao da preživi. Njegova smrt za posledicu ima i to da Junija odbaci ovaj svet u celini i posveti se izlovanom vestalskom životu.