Novi roman Damira Karakaša Potop nastavak je njegove ličke trilogije sastavljene od Sjećanja šume i Proslave. Ozračje, šumu, mater, oca, suseljane, govor već poznajemo iz prethodnih djela, ali ljubav u Karakaševim romanima rijetko susrećemo. Glavni lik – mladić – u raskoraku je sa svijetom iz kojeg potječe i svijetom kojem stremi, kojemu se istovremeno događaju i ljubav i rat, dva najveća izazova u životu svakog čovjeka. Precizno strukturiran, lišen ikakvih verbalnih viškova, pun poetskih slika krute svakodnevice, ali i nježna romantična snatrenja, Potop iznova potvrđuje Karakaševu iznimnu vještinu pisanja i njegovo visoko mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Još kao tinajdžer objavljuje karikature i crteže u mnogobrojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, i dobio je nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999), roman „Kombetari“ (2000), zbirku priča „Kino Lika“ (2001), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004) zbirku priča „Eskimi“ (2007), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012), te roman „Blue Moon“ (2014). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio redatelj Paolo Magelli (2009). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, postavljena je i istoimena drama (2010). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013), a u Abidjanu u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013) Prevođen je na desetak jezika.
Nije sporno, Damir Karakaš zna da piše, to znamo mi, to zna i on sam. Takođe je neupitno da govorimo o piscu autentičnog stila- tople rečenice, glatke kao svila, apeluju na mnoga čula. "Sjećanje šume" i "Proslava" se mogu smatrati delovima nekakvog "ličkog” ciklusa gde autor povezuje jezičku i topografsku specifičnost svojim, sada već distinktivnim, brendom poetičnosti i kroz kratku formu uspeva da dočara čitav jedan mentalitet.
"Potop" je slične recepture ali drugačijeg rezultata. Likovi deluju neupečatljivo i nepovezano, poput blede skice na već korištenom papiru, a ono jezičko poentiranje se dešava tek na momente, dok celokupno delo deluje da počiva na više nedovršenih fragmenata nego na jedinstvenoj osnovi.
Mada, sve se može posmatrati sa situacionog stanovišta. Možda će oni kojima "Potop" bude prvi susret sa delom gospodina Karakaša ovo biti pun pogodak. Što se tiče nas ostalih, već upoznatih, možemo zaključiti da je pred nama već viđeno, te željno iščekujemo nešto novo i drugačije.
Mnogo volim Karakaša, mnogo, ali pomalo mi nedostaje onaj koji je napisao Blue Moon i Sjajno mjesto za nesreću. Potop će nesumnjivo biti odličan nekome ko se možda prvi put susreće s njegovim pisanjem, ali pitanje je da li će taj susret biti sudbonosan. Meni je nekako ovo bilo kao ranije doživljeno čitalačko iskustvo, da ne kažem jednostavno već viđeno. Možda i zato što sam bila na promociji romana iako svi znamo da Karakaš na promociji najmanje priča o samom romanu, više o beskrajno zabavnim anegdotama iz života, mada, da, otkrije istovremeno i mnoge slike koje ćemo kasnije sami zamišljati pod uticajem njegovih vrlo plastičnih i sugestivnih prikaza. Sve u svemu, ovo ne samo da je sažeto do perfekcije nego možda i za nijansu više, nekad bih voljela da se suzdrži te svoje potrebe da tekst ne optereti baš ničim jer nekako imam osjećaj da nas kao čitaoce ostavi uskraćene potpunog doživljaja. Makar je tako bilo sada. Sama priča mi je ostala nekako labava, nepovezana, nedorečena. Elem, budući da dosad nisam propustila ništa iz pera ovog osebujnog autora, vjerujem da ocjena nije objektivna.
Kod Karakaša svakako postoji literarni talent i vještina. On zna pisati, što pokazuje i u ovom kratkom romanu. No iako ima dosta dobroga, ipak me ništa ovdje nije toliko zaokupilo da bih dao višu ocjenu.
Šta je ovo? Di je nastavak? Jel želim nastavak? Jel treba nastavak? Realno ne. Kakva knjiga! Kakav kraj! Ali jako želim još ove ljubavne priče između glavnog lika i Hane.
Ali ajde da krenem od početka, baš od fizičke knjige. :D Lijepe korice, papir, font, ima autorovih crteža, ja oduševljena.
A očito ništa manje nisam oduševljena ni pričom. Poetično, predivni opisi prirode i ljudi, a s druge strane, tako teške teme, rat, život u malom mjestu, komplicirani obiteljski odnosi, loša psihička stanja. Sve obrađeno i uvedeno jako postepeno i suptilno, ali bez da je imalo umanjena mučnost situacija. Vrhunski.
Na kraju se samo pitam kako je uopće moguće da to postoji u jednoj knjizi od niti 100 stranica, ali jako mi je drago da je tako.
Najnoviji Karakašev roman, koji i nema formu romana, već više podsjeća na dulju pripovijest. Od dosadašnjih njegovih romana, najsličniji je "Sjećanju šume" - i po atmosferi, i po motivima (rodno selo, odnos oca i sina), i po lirski sročenim rečenicama koje ponekad više nalikuju pjesmi u prozi, nego romanu. Roman kombinira dvije teme, ljubavnu i ratnu, pri čemu ratna tema ima univerzalno značenje, osjećaj zla koje prijeti, a ne faktografiju (koje, u stvari, uopće nema, osim dijalekta kojeg nalazimo i u drugim njegovim knjigama). Kratka knjiga koja se čita polako zbog specifičnih rečenica i lirike u njima. Kome se svidjelo "Sjećanje šume", svakako preporučujem i "Potop".
Karakaševa usmjerenost na jezik i izraz i težnja ka punoći koja zna tako snažno da izbije jedino iz svedenosti stvarno postaje sve izraženija sa svakom novom knjigom. I ovdje, slično kao u prethodnoj knjizi, možda i ponajbolji dijelovi podrazumijevaju taj savršen sklad koji se ostvaruje na relaciji između likova i njihove okoline, opisi prirode i okruženja, inače često zanemareni, predstavljaju ovdje, tako, vanserijsku nadogradnju onoga što se dešava sa samim likovima. Uživala sam.
"Ustao sam, majka htjede još nešto reći, ali padne granata, protrese zrak; oboje iščekujemo novu granatu, uto kukac, nalik kravljem oku, uleti u kuću: majka zamahne, obori ga kuhinjskom krpom pa zgazi nogom: ovdje je tako lako poginuti."
Nitko ne može u tako malo teksta toliko reći kao Damir Karakaš. Kao i sve ostale Karakaševe knjige, tako se i ova čita između redova. Njegova jedna rečenica vrijedi za deset.
U Potopu i dalje dominiraju standardni Karakaševi motivi: identitet, šuma, rat, odnosi s roditeljima i partnericom... surov život i balansiranje između ljubavi za rodnim krajem, ukorijenjenošću u surovoj sredini, i želje za bijegom.
"... rat je odvratan, a pozadina još odvratnija."
"... selotejp i dalje drži prozorsko staklo na okupu; tko zna što mene još u životu drži na okupu."
"... pomislim kako je naš odnos moguć samo u nasilju, kao u ratu, kada se povezuju ljudi koji u miru nikad ne bi mogli biti zajedno, idem i privikavam se na tu misao, ..."
Obožavam Karakaševu rečenicu! Svaka je jedno malo savršenstvo, čista poezija u prozi. Sve zgusnuto, a fluidno, bez nepotrebnog fabuliranja...Sve iz nutrine "ja" forme čini svijet stvarnijim i čitatelju kroz ritam tih savršenih rečenica.
Kada Karakaš ošine rečenicom, najprije stanem i udahnem, a tren kasnije i dalje ne mogu vjerovati da ranije nisam taj detalj - nebo, prozor, sjećanje, vidjela upravo iz te, njegove perspektive... Potop mi je možda najdraži u cijeloj trilogiji.