Zlatno runo 5

Zlatno runo #5

by Borislav Pekić

479 pages, Paperback

First published January 1, 1981

About the author

Borislav Pekić was a Serbian/Montenegrin political activist and writer. He was born in 1930, to a prominent family in Montenegro, at that time part of the Kingdom of Yugoslavia. From 1945 until his immigration to London in 1971, he lived in Belgrade. A staunch anti-communist throughout his life, he was the founding member of the Democratic Party during the post-Tito era and is considered one of the greats of 20th century literature.

Reviews

[Milan · Rating 5 out of 5]

U petom delu Zlatnog runa svedočimo Predaji gradova kada su se Turci zauvek povukli iz vojnih garnizona i tvrđava i u potpunosti prepustili Srbiju najgorem ljudskom šljamu koji je ikada hodao planetom – srpskim nacionalistima i rusofilima svih fekalnih boja i nijansi. Tu Simeon Njegovan, (ne)popularni Gazda, pokušava da „na mišiće“ ubaci Srbiju u civilizovane tokove građanskog društva Evrope, da zadobije trećinu Bosne, izgradi trgovačke šine ka istoku i zapadu, kao i da izvadi štetu koju je njegov otac, verski fanatik, učinio Firmi Njegovan kada je magaze Firme i kapije rezidencije Njegovan otvorio siromašnima duhom i džepom. Istovremeno, Treći Rajh se polako nadvija nad kakvo-takvo izgrađeno građansko društvo nejake Kraljevine Jugoslavije preteći da uništi i ono malo što je od Predaje gradova vaspostavljeno i uređeno.

Fantastična saga u kojoj se demistifikuju svi srpski mitovi i zablude iz prethodna (i, možda, naredna) dva veka iz knjige u knjigu dokazuje da je Pekić prilično skrajnut i zapostavljen srpski pisac i koji zaslužuje da mu se da mnogo više prostora, onog prostora koji danas, sasvim nezasluženo (ali sasvim u skladu sa društvom koje Pekić u romanima opisuje), zauzimaju razni Ćosići i Miro Vuksanovići.

[Boris Maksimovic · Rating 4 out of 5]

Ovo je prva tom "Zlatnog runa" u kojem sam našao na nešto što kvalitetom odudara od ostatka djela. Prva pukotina u monolitnom kvalitetu Pekićeve tvrđave. Bilo je nekih djelova gdje se tačno osjetilo kako je imao poteškoća da sam sebe obuzda, da pušta svojim baroknim rečenicama da se razmašu čak i preko onoga što sebi obično dozvoljava. Recimo, karnevalski opis haotične večere što ju je Hadžija pripremio za beogradske ptičice koje "niti seju niti žanju", kako bi on rekao, a fukaru, kako bi se Gazda Simeon mnogo kraće izrazio. Bilo je u tom opisu nekog pretjerivanja koje mi se činilo kao cilj sam sebi, nešto što mi je zasmetalo, ali da ne griješim dušu, možda je do mene, možda se nekome baš taj dio dopada više od ostatka knjige. Kako god, ovo ne znači da me je knjiga razočarala, naprotiv, samo mi se čini da je peti tom nešto slabiji u odnosu na ostale, koji me svaki put iznova sve više fasciniraju. Dosta sam ga hvalio ovdje, neka malo i jednog prizemljenijeg pogleda prije nego što pređem na šesti tom, za koji vjerujem da ću ga egzaltirano i bez svake mjere hvaliti i diviti mu se.

[Dusan Jolovic · Rating 5 out of 5]

Ja sto vise citam Pekica, dobijam sve bolju i bolju ideju o monumentalnosti njegovog dela i misli koje on pretapa u recenice. Na primer, dok sam citao ovaj deo, stalno mi je bila u glavi misao, da on moze da prica i prica i prica i da to nikad ne prestane. Iako su Simeoni jako dobro obradjeni u knjigama i na njih potrosene stotine stranica, ja imam osecaj kao da je on mogao jos sto sta da isprica o njima. I ne samo njima nego o svim likovima kojih se dohvati. Jer Pekic moze bilo koju situaciju tako da razgrana i da je poveze sa istorijskim dogadjajima da te zainteresuje kompletno da se zapitas, a dobro cekaj a sta onda, ili sta je bilo pre toga, ili kako ce sve to da se nastavi kroz neke druge likove koji defiluju knjigom. To je otprilike kao neka dobra serija, uvek hoces da saznas jos, i zao ti je kad znas da gledas poslednju epizodu jer je mnogo stvari ostalo neotkriveno i nedoreceno. U Zlatnom Runu ce sigurno mnogo toga ostati nedoreceno, i ne samo to, nego cu se pitati (i sad se pitam) a sta je bilo pre toga, pre tog Carigrada od koga otprilike pocinje i prica, gde je zacetak celog tog klupka? Pekic daje neke odgovore, ali naravno ne moze se potanko baviti bas svakom pojedinoscu jer je to pisano delo, nije zivot na traci.
Ne moze svakome ovo delo da se svidi, a to i nije poenta. Ali oni koji se zainteresuju za ovo delo, verujem da ce imati slicnih misli kao i ja, da ce razmisljati u kom bi pravcu isle neke druge price, price sporednih likova koje su razradjene samo toliko koliko je bilo neophodno da se glavna radnja odrzava na pravom toku. Cak i price glavnih likova u delovima u kojima nisu do kraja razradjeni.
Citao sam epske fantastike koje razradjuju pricu na ogromnom broju strana i uvode ogroman broj likova, ali ovakvo povezivanje sa stvarnom istorijom i cinjenicama nisam. Zato bi nekome ko ne poznaje istoriju Balkana mozda bilo tesko da se snadje u svim ovim stranicama jer Zlatno Runo zahteva solidno poznavanje istorije da bi se razumelo.

[Jakša · Rating 3 out of 5]

Pekićeva sedmotomna fantazmagorija o cincarskoj porodici Njegovan se slobodno može nazvati i 'Sve što ste želeli da znate o Srbima a bojali ste se da pitate'. Pet vekova istog statusa kvo, istog svađanja, klanja, trvenja, bratoubijanja i ratovanja, otac sina, sin oca. 2012. ista kao i 1912., 1812. itd. Fatum, vrzino kolo.