Zbogom, fašisti

by Marko Tomaš, Aleksandra Rekar (translator)

Marko Tomaš nas uči jezika, ki zmore imenovati divje obraze; z zvokom, ki odmeva v razdejano in zlomljeno, z razigranostjo, ki se v okrutnost zaleti s strastjo in šepetom, raste v muke in prerokbe. Odraščajoča melanholija s predirnostjo vstopa v intimno – in ljubi bolj, kakor zmore dihati. Ljubi bolj . . .

Obstaja to nebo, kalejdoskop, in za nikogar nimam ničesar več.

Genres: Poetry

71 pages, Paperback

First published January 1, 2010

About the author

Marko Tomaš rođen je u Ljubljani 1978. Iz Ljubljane seli u Mostar, iz Mostara u Sombor, da bi se, opet preko Mostara, gdje postaje jednim od osnivača 'Alternativnog instituta', udruge građana za multimedijalne umjetničke projekte i urednikom časopisa Kolaps, prebacio u Zagreb, a potom i u Split, gdje danas živi i radi, između ostalog kao voditelj programa i 'duša' specijalizirane knjižare Utopija. Poeziju, prozu i novinske tekstove objavljivao je u domaćoj i regionalnoj periodici. Objavio: L’ Amore Al Primo Binocolo (s Mehmedom Begićem, Nedimom Ćišićem i Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (s Mehmedom Begićem i Nedimom Ćišićem), te samostalne knjige pjesama S rukama pod glavom, Mama ja sam uspješan, Život je šala i Marko Tomaš i druge pjesme.

Reviews

[aLena · Rating 5 out of 5]

Kad počnem plakati već na trećoj pjesmi - i to ne od tuge, nego od ljepote - znam da je to to. Marko Tomaš je TO! Dobro rekoše da je on trijeznija i elokventnija verzija Bukovskog. Drago mi je da je nešto novo ušlo na policu sa omiljenim knjigama, nije odavno.

[Na Ta · Rating 4 out of 5]

NEKI ČUDAN KRAJOLIK

Što god učinim, pojedem, dijelim s tobom.
Kruh je pun kozmičkih vrata,
meso čini što meso treba činiti - krvari.
Katkad me obuzme Tvojost Mog lica,
onda masturbiram u predjelima punim indijskog čaja,
umiljatih životinja toplog krzna, oblikujem vatru,
vjerujem u Buddhu i da sam inkarnacija Lorda Byrona,
kojeg ovaj put pisanje i ne zanima baš toliko
koliko opsesija tvojom kožom.
Kuća se pretvara u selidbu, cesta u radost,
Tvoj miris u bataljon koji me ruši
i tko god je od nas učinio Cigane,
dozvolio da se volimo ovako lako i bolno,
svete mu se ruke umivaju u brzacima ljekovitog kristala,
lice u nježnim laticama nebeske pravde.

[Lavanda · Rating 5 out of 5]

Odavno ne pročitah nešto dobro od domaće književnosti. Ovo mi je baš sjelo.

[Marijana MF · Rating 5 out of 5]

NOVO LEDENO DOBA

Moji kontinenti nestaju
pod vodom koja se smrzava.
Moje barbarsko porijeklo mi govori:
brani se, snimi film
o tome kako umireš,
izaberi broj iz imenika,
nazovi i izvrijeđaj onog ko se javi
možda tako pronađeš ljekovito sazviježđe,
polovno azbestno odijelo
ili Cendrarsov fantomski ud.
Uglavnom, trguj bez skrupula.
Moje grudi se otvaraju poput knjige
spremne primiti svijet ili njegove oči
u trošnu arku koju će razbiti
prvi vjetar s vremenske prognoze.
Rođeni smo u staroj Grčkoj,
ali moja čežnja putuje iza Urala
i obožava neke druge bogove.
Tragedija je svakako univerzalna.
Tuga je ono što me nagoni da uništavam.
Moji preci nose i arapska imena.
Njihove sablje su zakrivljene.
U dalekim rijekama na sjeveru
odbjegle sirene iz mojih mora
čekaju da ih neko probudi.
Ko je ikad čuo pjesmu sa usana svoje majke?
Trn je ono jedino iskonsko,
sve počinje od kaplje krvi
pa i moje proročanstvo.


VLAT

Iz oka mi je izrasla vlat trave,
sočna uspomena.
Vatrenim dlanom
lava pridržava moj potiljak,
jer sam postao cvijet u rano proljeće.
Moja planina je dom leptiru,
veprovima i lisici.
To je čista religija, koraljni greben,
šišarka se kotrlja niz padinu.
Takvo je oko, varljivo
i katkad puno optužbi.
Ali zbor svetaca nije raspjevan,
implodiraju neonska srca,
manje su sveti od moje travke
sa svojim kafkijanskim planom za svijet.
Tamo kuda rastem, rastem plavo,
rastem crveno, rastem ljubim,
rastući dišem gust od soli kao Mrtvo more,
i onda se gulim, otvaram poput babuške
i kad postanem čestica opet sam to ja,
i opet me možeš ubiti
ostima ili rječju.

STVARNO SI PRETJERAO, LEONARDE

Ti i ja, Leonarde,
mi smo sitni fašisti,
nešto poput džeparoša.
To je, valjda, poezija,
mali privatni konc logor.
Hajde onda, u to ime,
pozdravimo Hitlera.
Budimo ljubazni prema Staljinu,
ponudimo ga čajem i votkom.
Provest ćemo dan u ugodnom razgovoru,
u sjeni starih zidina,
razmijeniti iskustva;
i ljubav je zločinački projekt.
Znam sigurno nekoliko ljudi
kojima je čežnja uništila život.
Htjeli smo biti tužni poput tebe
misleći da tako
nećemo postati masovne ubice.
A vidi nas sada
samo nam očnjaci još uvijek rastu.
A stari Židov je otkrio Zen,
spokojno sjedi na Mount Baldyju
i pravi se da ne zna ništa o tome.